Rezultat smanjenja debljine sloja ozona i njegove postepene dezintegracije jeste opasnost po zdravlje ljudi i životnu sredinu. Uvećana stopa oboljevanja od raka kože, očne katarakte i slepila direktne su posledice gubitka sloja ozona. Postepeno, ljudski imuni sistem postaje slabiji, tako da uopšte nisu besmislene apokaliptične vizije čovečanstva koje živi pod zemljom. Navešćemo detaljnije opasnosti po zdravlje ljudi i druge oblike života na zemlji.

Kod ljudi, kao što je već istaknuto, povećanje intenziteta UV-zračenja može izazvati rak kože, kataraktu oka i slepilo ali i opekotine, snežno slepilo, starenje kože i opadanje imunog sistema. Rak kože bez melanoma (tumora) je jedan od najčešćih oblika raka kože kod ljudi i ustanovljena je njegova korelacija sa intenzitetom UV-zračenja. Takođe postoje i individualni faktori rizika od raka kože, kao što su: bleda koža sa malo pigmenta; plave, zelene ili kestenjaste oči; svetla kosa; ispoljena tendencija zadobijanja opekotina pri sunčanju umesto preplanulog tena; ozbiljne opekotine od sunčanja u prošlosti; veliki broj mladeža; pegavost kože i porodična sklonost ka oboljevanju od raka kože.

Treba napomenuti da je utvrđena različita osetljivost na UV-zračenje kod različitih populacija: u Norveškoj je stopa pojavljivanja melanoma kože 15.89% kod žena a 14.12% kod muškaraca, dok je u Turskoj ta stopa mnogo manja i iznosi 0.87% kod žena i 1% kod muškaraca.

Posledice UV-zračenja visokog intenziteta su velike i po floru i faunu. Populacija riba u svetskim okeanima i morima će drastično opasti, tako da će opasti i izlov riba u svrhu ljudske ishrane. Razvoj biljaka biće usporen a sa time će opasti i prinosi. Mnoge biljke i životinje, npr. pingvini, najverovatnije će izumreti.

Otkriveno je da se UV-zračenje negativno odražava na vodene ekosisteme jer dovodi do smanjenja produkcije fitoplanktona (mali plutajući organizmi, uglavnom alge i bakterije prisutne u vodenim ekosistemima) i štetnih posledica po ribe, račiće, krabe, vodozemce i druge vodene životinje u ranoj razvojnoj fazi. Fitoplankton formira osnovu lanca ishrane u okeanima i morima. Više od 30 procenata potrošnje proteina životinjskog porekla u ishrani čovečanstva potiče iz mora, a taj procenat je još veći u zemljama u razvoju. Promene u produkciji fitoplanktona odražavaju se i na koncentraciju prirodnog ugljen-dioksida u atmosferi što može da bude jedan od faktora formiranja tzv. „efekta staklene bašte“. UV-zračenje se odražava i na razvoj kopnenih biljaka, čak i na sadašnjem nivou.

Uočljive su razlike u osetljivosti na ovaj vid zračenja među vrstama; biljke imaju različite mehanizme za otklanjanje posledica UV-zračenja i do određenog nivoa mogu da se adaptiraju na povećano zračenje.

Izvor: ekospark.com

Priredila: Sandra Bugarin; II-1

Ekološki problemi

Amazonska tropska kišna šuma je ogromno područje koje se nalazi u južnoj Americi, između Anda, Gvajanskog i Brazilskog visočja, u porječju rijeke Amazone. Područje Amazonije obuhvaća četvrtinu ukupne površine južne Amerike. Amazonska tropska kišna šuma je najveća tropska kišna šuma na zemlji i predstavlja ogroman ekosistem s nekoliko milijuna vrsta kukaca, biljaka, ptica, riba, gmazova i drugih oblika života od kojih mnogi još nisu ni upoznati. Riječ je o najrazličitijim biološkim sustavima na svijetu koji imaju kritičnu ulogu glede utjecaja na globalnu kulturu jer apsorbiraju ugljični dioksid koji je glavni uzročnik globalnog zagrijavanja.

Biljke u procesu fotosinteze apsorbiraju ugljični dioksid i stvaraju kisik, a u tom procesu daleko prednjače tropske kišne šume koje apsorbiraju više ugljičnog dioksida od bilo kojeg drugog ekosustava na zemlji. Da bi određeno područje moglo klasificirati kao područje tropske kišne šume, mora se raditi o zatvorenim krovovima u kojemu vrhovi drveća dodiruju jedan drugog, tvoreći tako osjenčanu unutrašnjost šume.

U južnoj Americi, u porječju rijeke Amazone, u Brazilu i susjednim državama, odnosno budući da se prostire na tim ogromnim površinama, Amazonska tropska kišna šuma nosi upravo zbog svoje veličine i važnosti nosi naziv „pluća svijeta“. No budući da su tropske kišne šume također bogat izvor resursa kao što su drvo i minerali, vrlo se često nekontrolirano iskorištavaju što predstavlja ozbiljan problem i jedan je od glavnih uzroka globalnog zagrijavanja i promjena klime.

Deforestacija Amazonske kišne šume i kako to spriječiti

Glavni i najvažniji razlog zašto treba očuvati tropske kišne šume nalazi se u činjenici očuvanja života na zemlji. Ne samo da apsorbiraju ugljični dioksid i stvaraju kisik kojeg udišemo nego uz to reguliraju temperaturu i proizvode važne nutricijente kako što su dušik i fosfor te štite vododijelnice od erozije solju. Također tropske kišne šume mogu puno pomoći i na području farmakologije u istraživanju novih lijekova jer između tisuća vrsta biljaka možda se krije i potencijalni lijek koji bi svijet spasio bolesti kao što su rak i sida. No čuvaju li se tropske kišne šume?

Brazil je u razdoblju od 1970 do sada izgubio više od 600 000 četvornih kilometara Amazonske tropske kišne šume, što je vrlo zabrinjavajući podatak. Kroz ovaj članak prikazat ćemo koji su glavni uzroci takvom gubitku šuma u Brazilu i postoje li metode koje bi mogle značiti očuvanje Amazonske tropske kišne šume. Osvrnimo se prvo na čimbenike koji najviše pridonose deforestaciji šuma. Glavni čimbenik koji uzrokuje deforestaciju je čišćenje šumskih površina za uzgoj stoke koje po nekim procjenama čini ogroman dio od 60-70 % ukupnih čimbenika deforestacije. Budući je stočarstvo poprilično unosna grana koja ne zahtijeva velike troškove održavanja, a daje veoma solidnu zaradu postaje prilično jasna činjenica zašto se puno Brazilskih šuma krči iz tog razloga. Povećanje broja stoke uzrokuje povećanje površina na kojima stoka može pasti te se šume zamjenjuju travnatim područjima i savanama na kojima pase stoka.

Drugi veliki uzročnik deforestacije također je povezan sa poljoprivredom, ovaj put s farmama. Budući je većina Brazilskog stanovništva još uvijek orijentirana na poljoprivredu velike površine šume se krče kako bi ostavile prostora obradivim površinama i to naročito od strane siromašnih farmera koje čak vladina politika potiče da se nastanjuju na površinama koje su prethodno iskrčili, a budući da se u tom procesu najčešće koristi vatra, cijeli proces ima dvostruko negativan učinak, tj. ne samo da se uništavaju velike šumske površine već se također velike količine ugljičnog monoksida i ugljičnog dioksida ispuštaju u atmosferu negativno djelujući na čitav biološki sustav i onečišćuju zrak.

Velikom stvaranju dodatnih poljoprivrednih površina na račun šuma pridonio je svakako i uznapredovali rast poljoprivrednih površina pod sojom jer su brazilski znanstvenici uspjeli proizvesti nove vrste soje koja je vrlo skupa i cijenjena na svjetskom tržištu, te je Brazil na tom području toliko jak da će prema nekim procjenama uskoro preteći i SAD koji je trenutno glavni svjetski proizvođač soje. Iako bi mnogi pomislili u prvi mah kako je rušenje drveća u svrhu prodaje drvne mase možda i najvažniji čimbenik uništavanja tropskih kišnih šuma to nije tako, jer taj čimbenik sudjeluje sa samo 2-4 % u ukupnom procesu deforestacije. Tropske kišne šume predstavljaju velik izvor drvnog bogatstva, među kojim posebno mjesto zauzima skupocjena ebanovina te je proces ilegalnog rušenja drveća vrlo rasprostranjen zbog visoke cijene drvne građe

Tako je primjerice jednom prilikom u rujnu 2003. godine 17 ljudi bilo uhićeno pod optužbom da su uništili 10000 hektara šumske površine. Kao posljednji od čimbenika uzročnika deforestacije istaknut ću još izgradnju infrastruktura kao što su ceste i brane, koje u ukupnom postotku sudjeluju sa oko 2-4 %. Poznati primjer te politike izgradnja je i Transamazonske ceste kojoj je bila svrha ne samo prometno povezivanje zemlje, već i otvaranje novih područja farmerima te lakše iskorištavanje drvnog bogatstva. Nakon dovršetka tog svjetski poznatog projekta deforestacija je krenula najbržim korakom do sada te predstavlja pravi primjer kako izgradnja infrastrukture može uzrokovati totalni ekološki kaos. Mogu li se ipak naprijed spomenuti čimbenici nekako spriječiti ili barem usporiti do mjere koja bi bila podnošljiva za okoliš?

Može ukoliko se bude poradilo na nekoliko čimbenika navedenih u nastavku. Kao prvo trebalo bi nastojati rehabilitirati bivše šumske površine što nije pretežak proces ukoliko je sačuvan barem djelić nekadašnjeg biosustava. Da bi se rehabilitirale bivše šumske površine, potrebno je povećati iskoristivost odnosno produktivnost poljoprivrednih površina što zahtijeva intelektualni pristup poljoprivredi uporabom suvremenih tehnologija te osviještanjavem poljoprivrednika što je najčešće najveća kočnica čitavog procesa. Također bi trebalo povećati površine zaštićenih površina za što je potrebna čvrsta i planska politika. Zakoni bi trebali biti točno određeni i sadržavati stroge novčane pa čak i zatvorske kazne prekršiteljima.

No prije svega ipak je najvažnije utjecati na ekološku svijest ljudi i pokušati im predočiti negativne posljedice deforestacije, a koje bi lako mogle imati i katastrofalni učinak za čitav život na zemlji te rezultirati još većim klimatskim promjenama. Stoga je potrebna veoma brza intervencija na svim poljima jer ukoliko se bude krenulo pravim putem, vrlo brzo će se čovječanstvo naći na putu bez povratka. Uskladiti ekologiju i gospodarstvo je teško, ali nije nemoguće.

Izvor: ekoloskiproblemi.blogspot.com

Priredila: Milica Radošević, II-1

Vrste otpadnih voda

Prirodna ili kondicionirana voda, pošto je jednom iskorišćena za određenu namenu postaje upotrebljena ili otpadna voda. Tom prilikom u njen sastav ulazi manja ili veća količina različitih primesa – zagađivača, odnosno njene fizičke, hemijske i biološke karakteristike se u toku upotrebe toliko menjaju da ona postaje nepodobna za onu upotrebu pri kojoj je i nastala.

Domaće otpadne vode

Domaća otpadna voda predstavlja vodovodsku vodu ili prirodnu vodu približnog kvaliteta koja je upotrebljena za kuvanje, pranje ili sanitarne potrebe u domaćinstvu. Pored mineralnih i organskih materija koje su već bile prisutne u vodi čijom je upotrebom ova otpadna voda i nastala, ona još sadrži i značajne količine humanih ekskrementi, papira, sapuna i drugih sredstava za pranje, otpadaka od hrane, mineralnih otpadaka i velikog broja drugih otpadnih materijala. Najveći deo zagađivača domaće otpadne vode ipak je organskog porekla i, zbog svoje visoke energetske vrednosti, podložan je delovanju saprofitnih mikroorganizama, odnosno mikroorganizmima koji se hrane mrtvim organskim materijalom. Zato je ova otpadna voda podložna mikrobiološkoj razgradnji, odnosno truljenju. Otuda ona može imati vrlo neprijatan miris, na primer na sumporvodonik.

Za domaće otpadne vode iz čitavog jednog naselja ili grada, sa malim ili nikakvim udelom industrijskih otpadnih voda, i koje sadrže i značajan udeo otpadnih voda iz različitih ustanova i javnih institucija, često se koristi naziv sanitarne otpadne vode.

Ukoliko je za to naselje ili grad karakteristična i razvijena industrijska proizvodnja i ukoliko se i industrijske otpadne vode (uz određeni stepen obrade) ispuštaju u gradsku kanalizacionu mrežu i mešaju sa domaćim, odnosno sanitarnim otpadnim vodama, onda se tako nastala smeša naziva komunalna ili gradska otpadna voda.

Otpadne vode u čijem sastavu dominiraju humani ili životinjski ekskrementi, a koje uglavnom potiču iz nužnika, pisoara, štala i slično, nazivaju se fekalne otpadne vode.

Industrijske otpadne vode

Industrijske otpadne vode obuhvataju sve one otpadne vode koje ne vode neposredno i isključivo poreklo iz domaćinstva. Industrijske otpadne vode nastaju u fabrikama i industrijskim pogonima nakon upotrebe vode u procesu proizvodnje. Osnovna karakteristika ove grupe otpadnih voda je veoma velika raznovrsnost sastava.

Atmosferske vode

Atmosferske (kišne) vode se pojavljuju povremeno za vreme padavina ili pri topljenju snega i koje najčešće nisu značajnije zagađene. One, međutim, u toku relativno kratkog vremenskog perioda, i ukoliko se radi o takozvanom kombinovanom kanalizacionom sistemu, mogu predstavljati veliko hidrauličko opterećenje za kanalizacionu mrežu i samo postrojenje za obradu komunalnih otpadnih voda.

Jedini zagađivači ove vrste voda su inertne, mineralne materije (prašina, pesak, i slično), a u određenim periodima godine i suvo lišće, te se one najčešće mogu bez ikakve prethodne obrade ispuštati direktno u prijemne vodotoke.[1]

Kada je reč o atmosferskim vodama sa lokacija pojedinih industrijskih preduzeća, pokazalo se da one mogu biti značajnije zagađene i to uglavnom istim zagađivačima kao i industrijske otpadne vode tih istih preduzeća. Ovakve kišne vode moraju se podvrgnuti određenom stepenu obrade pre ispuštanja u vodotokove.

Infiltracione vode

Infiltracione (podzemne) vode su, u suštini, vode za koje se koriste najjednostavnija tehnološka rešenja. Ovakve vode karakteriše stabilna temperatura i odsustvo bakteriološkog zagađenja, suspendovanih materija i mutnoće i relativno nizak sadržaj organskih materija. Ovim vodama su obično svojstveni povećani sadržaji gvožđa i mangana i povećana tvrdoća. U nekim vodama iz dubokih bunara mogu biti prisutni i sumporvodonik i metan, dok druge mogu imati povećane sadržaje hlorida, sulfata i karbonata.

Sistemi za obradu otpadnih voda

Osnovni cilj obrade svake otpadne vode je njeno što potpunije oslobađanje od neželjenih komponenti – zagađivača, što se ostvaruje primenom jednog ili više osnovnih procesa obrade. Jedan ili više osnovnih procesa koji se koriste za ostvarenje određenog efekta obrade, čine liniju obrade. Više linija obrade čine sistem obrade, odnosno sistem za obnavljanje kvaliteta vode.

Parametri zagađenosti otpadnih voda

Parametri koji se koriste za određivanje sadržaja organskih materija u otpadnim vodama su:

• biohemijska potreba kiseonika (BPK)
• hemijska potreba kiseonika (HPK)
• ukupan organski ugljenik (TOC)
• Direktive Evropska unije iz oblasti zaštite voda

Direktive Evropska unije iz oblasti zaštite voda su:

• Okvirna direktiva o vodama 2000/60/EC
• Direktiva 91/271/EEC o prečišćavanju komunalnih otpadnih voda i njena dopuna Direktiva 98/15/EC
• Direktiva 91/676/EEC o zaštiti voda od zagađivanja uzrokovanog nitratima iz poljoprivrednih izvora
• Direktiva 86/278/EEC o zaštiti životne sredine, a posebno zemljišta pri korišćenju kanalizacionog mulja u *poljoprivredi
• Direktiva 76/464/EEC o graničnim vrednostima za ispuštanje opasnih supstanci u vode
• Direktiva 80/68/EEC o zaštiti podzemnih voda od zagađivanja
• Direktiva 96/61/EEC o integralnom sprečavanju i kontroli zagađivanja

Izvor:  wikipedia.org

Izvor: Kristina Ristić, II-2