Odlaganje elektronskog otpada obično se javlja kao problem kod većine onih koji se iz hobija, ili profesionalno dugo bave elektronikom. Takav problem prati sva naprednija društva koja koriste savremene tehnologije koje se kvare, ili dugo koriste na poslu, ili u domaćinstvu. Često se zapitamo, da li sve bacati, ili dalje koristiti sve ono što je ispravno i funkcionalno. Posebno me zainteresovala priča jednog našeg IT stručnjaka koji je otišao u Ameriku i tamo dobro zarađuje na repariranju pokvarenih UPS uređaja kojima se daje novi život. Na takav način stvaraju se velike uštede, što kod nas nije stečena navika i kultura ponašanja, pa bacamo i ono što sa dalje može koristiti.
U celoj ovoj priči dobro se sećam vremena iz 90-tih godina kada sam u prolazu sa posla iz škole uvek navraćao na čuveni gradski otpad u Vršcu gde sam na kilogram nalazio i kupovao mnoštvo delova odbačenih mašina na kojima su se nalazile veoma skupe komponente. Od njih sam pravio nove uređaje ( pogledati objavljene slike nekih mojih konstrukcija ), čak sam nalazio ispravne delove za veš-mašine, televizore i računare čijom sam opravkom imao solidnu zaradu koja je u tadašnje vreme galopirajuće inflacije bila veća od moje skromne profesorske plate.
Za prepoznavanje upotrebljivog elektronskog otpada, pored veštine i znanja, potrebno je uvek imati pri ruci unimer da bi se na licu mesta utvrdilo stanje nekog rezervnog dela, ili elektronske komponente. Zlatno pravilo je, ne bacati ono što se dalje može koristiti, ili ugraditi kao zamena u neki koristan uređaj u domaćinstvu. Verovali, ili ne, na nekadašnjem Buvljaku sam nalazio nove i jeftine delove za računare od kojih sam sklopio računar koji je bio bolji od onoga koji sam tada kupio na kredit. Takva, potpuno nova tehnika i rezervni delovi su nekada dobavljani iz Mađarske, ili Poljske.
Sortiranje elektronskog otpada spada u korisnu radnu naviku za koju treba strpljenje, ali i znanje da se prepozna o čemu se zapravo radi i gde se to može uspešno koristiti. Pored navedenog, treba imati neki odabrani kutak u kući, stanu, garaži, ili u obično nekorišćenom potrovlju, sa policama i kutijama gde se to može sortirati. Pored klasiranja, neke delove treba oprati i frizirati i tako dovesti u stanje da se uopšte ne razlikuju od novih delova. Praksa me naučila da neke ranije ugrađene elektronske komponente imaju bolji kvalitet od onih novije izrade. Malo je poznata činjenica da se neki delovi prave sa namerno ograničenim vekom trajanja, ili da se pojedini uređaji prave bez mogućnosti bilo kakve opravke.
Na kraju, neminovno pitanje: Šta uraditi sa elektronskim otpadom koji se dalje ne može koristiti? Treba ga na propisan način odložiti i klasirati za reciklažu u kojoj se mogu koristiti delovi u daljoj preradi i izdvajaju supstanci koje su skupocene i potrebne za neke nove tehnologije. Priča pomenutog IT stručnjaka, koji radi u privatnoj kompaniji u Americi, potvrđuje da se gotovo ništa ne baca, već se dalje prerađuje i koristi, ili kao ispravna komponenta ponovo ugrađuje u proizvodnji novih i savremenijih uređaja.