Nedavna poseta selu Šušara, pored tradicionalne Gulašijade, imala je za cilj da se članovi „Cefiksa“ iz Vršca upoznaju sa najstarijom vetrenjačom ovog kraja koja je nekada kratko i korisno služila za dubinsko ispumpavanje vode, a sada je kao spomenik „polomljenih krila“. Idiličnu sliku sređenog sela, posebno posle brojnih gostiju na Gulašijadi koji iza sebe nisu ostavili ni trunku đubreta, kvari polomljeni kostur vetrenjače zbog lošeg proračuna snage vetra i jačine nosača krila, tako da je ostao samo metalni stub koji gordo prkosi vremenu.
Osim kopanih bunara koji nisu mogli zadovoljiti sve potrebe sela za vodom, daleke 1903. godine je zbog peskovitog zemljišta bušen bunar na dubini od 203 metra, a voda se tada vadila jednocilindričnim petrolejskim motorom, dok je 1925. godine postavljena vetrenjača i iskopan je seoski vodovod koji se, dolaskom električne struje, napajao izbacivanjem vode pomoću pumpi na električni pogon. Sada vodovod radi uz pomoć dubinske električne pumpe koja predstavlja kvalitetno rešenje za selo koje je prema poslednjem popisu imalo 303 stanovnika. Vetrenjača, koja je građena isključivo zbog seoskog vodovoda, nije u funkciji od 50-tih godina prošlog veka iz razloga što je bio slab kapacitet ( snaga ), te skupo i teško održavanje. Prema rečima Ilije Čule, šefa Mesne kancelarije u Šušari, 2012. godine je pokušana bezuspešna rekonstrukcija vetrenjače koja bi povremeno radila kao turistička atrakcija i imidž sela. Rekonstrukcija, nečijom greškom u proračunu nije uspela, ali meštani ne odustaju od namere da osposobe njihovu vetrenjaču, makar u turističke svrhe, mada bi mogla itekako poslužiti i za korišćenje energije vetra koji je izražen na ovom lokalitetu. Dokaz za to su započeti zemljani radovi u blizini Šušare na izgradnji sabirne energetske stanice za nekoliko vetrenjača koje se grade u susednim selima Izbište i Zagajica.
Vetrenjača u Šušari se nalazi na samom ulazu u selo na desnoj strani raskrsnice seoskog puta koji je povezan asfaltom do Vršca. Vredni meštani, sa kojima smo razgovarali, uglavnom govore o teškom životu na selu, jer su uslovi za uspešno bavljenje poljoprivredom otežani zbog peskovite zemlje i gotovo nikakvih podsticajnih mera od strane države. Ono što nas je u obilasku i povratku posebno oduševilo su sređene kuće i dvorišta, te kolektivna briga da je selo čisto i umiveno, što samo delimično utiče da se neki mlađi bračni parovi zadržavaju. Pošto se uglavnom radi o građanima mađarske nacionalnosti, mnogi od njih, vadeći mađarske pasoše, odlaze u inostranstvo za poslom i boljim životom.