Kroz naše školovanje izučavali smo, a kroz život sistematski upoznajemo različite prirodne zakone. Koliko i kako ih shvatamo stvar je stepena obrazovanja, ličnog stava, opredeljenja i razumevanja. Priroda kroji svoje zakone, ne po meri čoveka, njegovih dobrih, ili zlih namera, osobina i praktičnog delovanja i nemilosrdno kažnjava ako ih ne poštujemo. Zakoni prirode se zasnivaju na uzajamnom skladu postojanja i protivrečnosti, odnosno na borbi suprotnosti i pretvaranju jednog stanja u drugo. Ljudi su odvajkada posmatrali prirodu, njene pojave i znali su, još u staroj Grčkoj, da vremenski precizno izračunaju pomračenja Sunca i Meseca. Znali su, prenoseći znanja sa kolena na koleno, kako se ponavljaju neki prirodni ciklusi (period od oko 180 godina). Periodičnost i cikličnost su neminovne pojave ispoljavanja prirodnih zakona, njihove uzajamne povezanosti i usklađenosti. Nastanak sveta ne može da se objasni današnjim prirodnim zakonima. Sve je stvorio neko ko je iznad prirodnih zakona, ko im ne podleže, nego ih je precizno i uređeno postavio. Zbog toga je sasvim izvesno da se ne možemo suprostavljati zakonima prirode. Najbolji primeri za to su globalno zagrevanje, prirodne katastrofe, koje nas sve češće pogađaju, i izraženi poremećaji klime na celoj planeti.
Među najpoznatije prirodne zakone spadaju: osnovni zakoni mehanike, Njutnov zakon gravitacije, zakoni električnog i magnetnog delovanja, zakon o neuiništivosti materije, zakoni termodinamike i zakon o održanju mehaničke energije. Mnogi zakoni prirode još nisu otkriveni, ili do kraja objašnjeni. Još uvek se ne zna uzrok nekih teških, sada neizlečivih bolesti, postoje brojna nagađanja o letećim tanjirima, misterija Bermundskog trougla, postojanje “crnih rupa” u kosmosu, moguće postojanje drugih civilizacija, zvezde pulsari i t.d. Zakon je pojava u prirodi koja uvek funkcioniše na isti način. Naučnici samo objašnjavaju kako neki zakon funkcioniše, ali ne mogu da objasne kako puka slučajnost u prirodi stvara zakone. Kada neko kaže da je svet nastao slučajno, to je vera, religija, a ne naučno tvrđenje. Kada ih sve u globalu sagledamo i analiziramo, dolazimo do zaključka da se od ničega ne može stvoriti nešto. Tako je to i u životu, sve počinje rađanjem, a završava umiranjem, odnosno ponovnim vraćanjem prirodi. Taj put predstavlja jedan pravilan ciklus za svaku jedinku, gde nema izuzetaka, jer se zna koliko u proseku traje jedan životni vek. Pomeranje tih granica zavisi od uslova života, pre svega pravilne ishrane, mentalnog i fizičkog zdravlja. Tu nema privilegija i proizvoljnosti. Postoje istraživanja i tvrđenja da se poboljšavanjem respiratornih i nekih drugih životnih funkcija može produžiti životni vek čoveka, što je izvodljivo ako dozvole zakoni prirode. Ako postoji bilo kakvo sukobljavanje sa njima, zakoni prirode će pobediti. U džunglama, gde nikada nije kročila ljudska noga, vlada savršeni red i “zakon jačeg”, pa se često zapitamo da li je to danas i u društvu. Zakoni koje stvara čovek i zakoni prirode nisu iste konstrukcije, često se sukobljavaju, prkose jedan drugom. Pitanje je ko će pobediti!? Na kraju pobeđuju zakoni prirode, jer su oni iznad svega. Možda je njihovu moć najbolje saznao Nikola Tesla, jer je pre pronalaska električne struje sve dovodio u vezu sa prirodnim silama i mogućnostima kako da se one uspešno koriste i savladaju. Pitamo se koje su to granice u istraživanju prirodnih sila i pojava gde je Tesla stao. Tvrdio je da može osvetliti celu vasionu, da može komunicirati sa drugim civilizacijama, prenositi energiju na velike daljine, da je razgovarao sa književnikom Mark Tvenom koji već nije bio među živima. Mnogi su tada mislili da je skrenuo s uma. Šta ako nije tako?! Tesla je duboko verovao prirodi, nije išao protiv nje i shvatao je duboko filozofski suštinu uzajamnosti, protivrečnosti i suprotnosti. Za Teslu je Bog priroda koja posmatra i kažnjava ako radimo nešto što ne valja. Mnogi se mogu složiti, ili ne složiti sa takvim stavom, ali moramo prihvatiti činjenicu da su zakoni prirode neprikosnoveni i da ih ne možemo menjati i prekrajati po našoj volji. Na stranu neka tvrđenja da u tzv. ”Crnim rupama” vladaju neki drugi zakoni ( zakoni antimaterije), koji su sušta suprotnost prirodnim zakonima. Nauka nije otišla tako daleko da dokaže i te druge zakone koji su antipod postojećim. Kada posmatramo do sada otkrivene zakone prirode, primećujemo uzajamno privlačenje suprotnosti ( električno i magnetno delovanje ), pretvaranje kvantiteta u kvalitet, uzročnost i posledičnost svih pojava oko nas. Za sve postoji: zašto, gde, kako i koliko. Puno grešimo kada kažemo da se nešto slučajno desilo. Slučajnost ne postoji, sve ima svoj uzrok i posledicu. Ljudi, ponekad, nisu ni svesni duboke povezanosti događaja i procesa. To važi, kako za prirodne, tako i za društvene pojave.
Na kraju shvatamo da su zakoni prirode određeni nekim višim silama koje upravljaju svetom. Da li je u pitanju Bog, ili nešto drugo stvar je ličnog shvatanja i verskog ubeđenja. Duboko poštujući religiju, bio sam, kao predavač, u prilici da uđem u verbalnu polemiku sa jednim sveštenikom nakon uvođenja veronauke u školama da mi odgovori čemu služi gromobran na crkvi, da li da je štiti od groma, ili od Boga. Posle svega, našli smo pomirljiv stav, ne zbunjujući učenike mojim naučnim stavovima o materijalnosti sveta i njegovim religijskim stavom o delovanju nekih drugih (viših) sila. Sve su iznad naših moći i jednake su prema svakom čoveku. Moramo ih poštovati, uređivati život prema njima i prihvatati kakve jesu.