Bolje se razumem s psima nego s ljudima!
Email: graviranjeiduborez@gmail.com
Website: znamdanikonecita.wordpress.com
Nema čoveka koga „ulični psi“ ostavljaju ravnodušnim - jedni ih vole, brinu o njima i „saosećaju s njima“, a drugi o njima razmišljaju samo kroz prizmu pitanja „kako ih se rešiti i kako ih skloniti iz svog okruženja“. Za obe grupe zajedničko je da žele da psi budu skonjeni s ulica ili, ako to nije moguće, da ih na ulicama bude što manje.
Dok je za pse i „prvu grupu“ jedino prihvatljivo rešenje (ako već ne mogu svi psi da se udome) da se psi smeste u „no kill“ azil KOJI ISPUNJAVA SVE PROPISANE STANDARDE i u kojima će psi imati pristojne uslove za život, „druga grupa“ nije toliko zahtevna, njima je prihvatljivo da se psi potrpaju u pik-ap ili kombi, odvezu van grada u atar ili u neposrednu blizinu granice i tamo puste... Pa kako im bude...
Godinama se u Vršcu priča o otvaranju azila , spominju se lokacije , milioni odvojeni za izgradnju... i, isto tako, godinama od azila nema ni „a“, a populacija „uličnih pasa“ je u sve gorem položaju - sve ih je više, a hrane na ulicama, što zbog našeg siromaštva, što zbog sebičnosti, je sve manje, a sve su ugroženiji od ljudi i automobila. Veliki problem za „ulične pse“ predstavlja i nedostatak veterinarske nege. Ona je, uglavnom svedena na ono što obuhvata „CNR program“ (CNR („Catch-Neuter-Return”) programom je predviđeno da se “ulični psi” i nakon sterilizacije, čipovanja, vakcinacije protiv besnila i čišćenja od parazita vraćaju na svoja prvobitna staništa, nakon čega brigu o njima preuzimaju sami građani, a da se u prihvatilištima malih kapaciteta zadržavaju samo stare, bolesne i slabe životinje koje na ulici ne bi mogle opstati i psi koji su napali ili ujeli ljude. Na svoja „staništa” psi se vraćaju da bi “čuvali teritoriju” od dolaska novih, nesterilisanih jedinki.
Verujem da je azil već mogao biti izgrađen i „dat na korišćenje da je za to postojala „volja“...
Ne mogu da razumem zašto se niko nije „setio“ nakadašnjeg vojnog objekta „Mesić-potok“ (poznatiji kao „Barutana“) koji od decembra 2006. godine „zvrji“ prazan, a ima sve potrebne preduslove da se s mnogo manje ulaganja nego da se gradi „na ledini“ izgradi PRISTOJAN I KOMFORAN AZIL ZA PSE.
Objekat ima struju, vodu, prilazne puteve, površinu od 3.348,01 m², nalazi se van naselja, ali ne predaleko od naselja, uz asfaltni put, ograđen je, u samom objektu postoji 12 objekta (zgrada i hangara) koji bi se mogli adaptirati za potrebe „korisnika“ i zaposlenih u azilu. Ili se možda baš zbog svih navedenih karakteristika objekta niko nije setio?!
Nisam se bavio ozbiljnim finansijskim kalkulacijama i brojkama, ali bih i to mogao kada bih iz opštine dobio odgovore na sledeća pitanja:
Ukoliko bi neko kao kontraargumenat navesti troškove kupovine ove lokacije - možemo i njih uneti u kalkulaciju, ali koliko sam upoznat, opština je i do sada to rešavala kompenzacijama i bez „keša“…
Sledeći argumenat bi, verovatno, bio „znaš li ti koliko je to pasa, ko će to sve nahraniti? Znaš li ti koliko hrane treba za njih i koliko bi to koštalo?“. OK. Ne znam tačno koliko bi pasa bilo i koliko bi koštala hrana za njih, ali i za to postoji rešenje:
1. NEMA TROŠKOVA za „ujede“ (a to su MILIONI DINARA GODIŠNJE).
2. Ustanove koje spremaju veći broj obroka (Gerontološki centar, Dom učenika) imaju i mnogo ostataka od hrane, zar ne bi moglo da se reši da azil to dobija besplatno ili za simboličnu nadoknadu?
3. Privatne klanice (neću da ih reklamiram, reklama se plaća) bi mogle donirati mesečno azil određenom količinom hrane koju prave od „životinjskog otpada“.
4. Većina ljudi koji sada po gradu hrane pse bi sigurno svakog meseca „donirali“ svojim četvoronožnim prijateljima nešto hrane (oni i sada troše svoj novac u tu svrhu).
5. Privatni pekari i sada doniraju prihvatilište starim hčllebom i pecivo... Naravno, postoji još niz načina da se obezbedi hrana, zar ne?!
Možda je ono što je VANSUDSKIM PORAVNANJIMA (?!?!) isplaćeno za „ujede uličnih pasa“ moglo da pokrije troškove (ili bar veći deo) sklanjanja svih vršačkih uličnih pasa s ulica u pristojan i komforan azil...
Na opšte zadovoljstvo... Ali, to zahteva angažovanje svih nas...
P.S. Ovo je moje laičko razmišljanje o zajedničkom problemu.
"Zima, koja je „na pragu“ najgora će biti za „ulične pse“... Njihov život je dovoljno komplikovan i bez niskih temperatura i hladnoće, ljudi koji ih progone, maltretiraju, tuku i truju i najveći problem predstavlja nedostatak hrane i vode. Srećom, u našem gradu, kao i širom Srbije i „regiona“ je veoma izražen trend hranjenja i brige za „ulične pse“. Ali ni na taj način potrebne količine hrane i vode za sve veći broj napuštenih i izbačenih pasa nije moguće obezbediti, delom i zbog zakonske regulative- ostavljanje hrane i vode na javnim površinama vrlo lako može biti protumačeno kao „prljanje javnih površina“ i tretirano kao komunalni prekršaj (prijava i kazna, naravno, novčana). Možda vam ovo zvuči nerealno ili glupo, ali je u praksi više puta potvrđeno. U „uređenim društvima“, kakvo želimo postati postoji niz načina da se napuštenim životinjama „olakša život“:
Sve navedene mere se preduzimaju jer su SITE I ZDRAVE ŽIVOTINJE MIRNIJE I NE PREDSTAVLAJU OPASNOST ZA LJUDE.
„Cefix“ želi da doprinese rešavanju problema napuštenih životinja u našem gradu, a način na koji to hoće da postigne je u direktnoj vezi s očuvanjem životne sredine.
Svesni, s jedne strane, problema hranjena uličnih pasa, a s druge velikih količina bačene PET ambalaže neki pametni ljudi su napravili „mašinu“ koja, verovali ili ne, rešava OBA PROBLEMA ISTOVREMENO. Reč je o hranilici i pojilici za životinje koja „radi“ na sledeći način: u otvor predviđen za to ubaciš praznu PET ambalažu, i zauzvrat „dobiješ“ hranu i vodu za napuštene životinje. Dobra stvar, zar ne?!
Detaljnije o mašini saznajte klikom ovde.