Danas je predsednik Opštine u Vršcu otvorio azil za napuštene pse. Većina građana je to dočekala s oduševljenjem jer “više neće biti čopora pasa koji će po gradu napadati ljude”.
Ali da ponovimo:
Izgradnja azila i sklanjanje sa ulica većine pasa (nikako svih!!!) je samo prvi, ali nikako jedini, najsloženiji ili najskuplji “korak” u rešavanju problema napuštenih (uličnih pasa ). Ukoliko se psi samo sklone sa ulica i ne uradi ništa drugo vrlo brzo će se na ulicama pojaviti isto toliki, ako ne i veći broj novih pasa, manje socijalizovanih i agresivnijih od postojećih, samim tim i opasnijih po građane.
Da bi se to izbeglo neophodno je da lokalna vlast pronađe način da se izvrši vakcinacija, sterilizacija, kastracija i čipovanje svih vlasničkih pasa na teritoriji opštine Vršac i da se ustroji evidencija svih vlasničkih i uličnih pasa. Ova “akcija” ima za cilj prekid “dotoka” novih pasa na ulice i najsloženiji je deo rešavanja “problema”- zahteva najviše sredstava, rada i vremena i neophodno je stvoriti raspoloženje kod građana da je to neophodno i u cilju naše zajedničke dobrobiti. Pre završetka ove faze treba doneti zakonsku regulative i “kaznenu politiku” kojom bi se NESELEKTIVNO disciplinovali neodgovorni vlasnici.
Akciju bi trebalo realizovati po sistemu “od kuće do kuće”, a finasirati je iz budžeta ili kao projekat EU. U ovu akciju bi se volonterski mogli uključiti i vršački veterinari koji bi mogli “donirati“ svoj rad i tako znatno smanjiti troškove opštine.
Neophodno je da se uspostavi kontrola “odgajivačnica” pasa na teritoriji opštine i da se zatvore sve neregistrovane, a u registrovanima (ukoliko ih na teritoriji opštine ima) da se redovno vrši kontrola poštovanja propisanih uslova.
Prilikom udomljavanja štenaca ugovorom obavezati vlasnika da po dostizanju propisane starosne dobi mora sterilisati (kastrirati) psa. (nakon navršenih sedam meseci, a da evidenciju i KONTROLU vrše zaposleni u Prihvatilištu).
Intenzivirati udomljavanje pasa iz Prihvatilišta i azila:
Jednom nedeljno vršiti organizovana udomljavanja pasa u pešačkoj zoni,
Napraviti sajt na kome bi bile postavljene fotografije pasa iz Prihvatilišta i azila, koji redovno ažurirati.
Intenzivirati saradnju svih zaposlenih u opštini, Prihvatilištu i azilu sa NVO, udruženjima za zaštitu životinja, volonterima i aktivistima oko svih poslova udomljavanja, hvatanja, zbrinjavanja bolesnih,povređenih pasa i skotnih ženki- doživljavati ih kao dobronamerne saradnike, a ne kao neprijatelje, konkurenciju, a njihove inicijative kao “prst u oko”.
Vršiti edukaciju građana o načinu rešavanja “problema“ uličnih pasa i odgovornom vlasništvu i njihovim obavezama i pravima (jedna od mogućnosti je i preko lokalnih televizija).
Za pse koji će i nakon izgradnje azila ostati na ulici potrebno je odrediti mesta za njihovo hranjenje i postavljanje kućica u zimskom periodu.
Ovo nikako nije kraj rešavanja problema “uličnih pasa”, ovo je početak dugotrajnog, složenog i prilično skupog procesa.
Videćemo da li smo mu dorasli.
Nadam se da psi neće biti “kolateralna šteta”.
Nema čoveka koga „ulični psi“ ostavljaju ravnodušnim - jedni ih vole, brinu o njima i „saosećaju s njima“, a drugi o njima razmišljaju samo kroz prizmu pitanja „kako ih se rešiti i kako ih skloniti iz svog okruženja“. Za obe grupe zajedničko je da žele da psi budu skonjeni s ulica ili, ako to nije moguće, da ih na ulicama bude što manje.
Dok je za pse i „prvu grupu“ jedino prihvatljivo rešenje (ako već ne mogu svi psi da se udome) da se psi smeste u „no kill“ azil KOJI ISPUNJAVA SVE PROPISANE STANDARDE i u kojima će psi imati pristojne uslove za život, „druga grupa“ nije toliko zahtevna, njima je prihvatljivo da se psi potrpaju u pik-ap ili kombi, odvezu van grada u atar ili u neposrednu blizinu granice i tamo puste... Pa kako im bude...
Godinama se u Vršcu priča o otvaranju azila , spominju se lokacije , milioni odvojeni za izgradnju... i, isto tako, godinama od azila nema ni „a“, a populacija „uličnih pasa“ je u sve gorem položaju - sve ih je više, a hrane na ulicama, što zbog našeg siromaštva, što zbog sebičnosti, je sve manje, a sve su ugroženiji od ljudi i automobila. Veliki problem za „ulične pse“ predstavlja i nedostatak veterinarske nege. Ona je, uglavnom svedena na ono što obuhvata „CNR program“ (CNR („Catch-Neuter-Return”) programom je predviđeno da se “ulični psi” i nakon sterilizacije, čipovanja, vakcinacije protiv besnila i čišćenja od parazita vraćaju na svoja prvobitna staništa, nakon čega brigu o njima preuzimaju sami građani, a da se u prihvatilištima malih kapaciteta zadržavaju samo stare, bolesne i slabe životinje koje na ulici ne bi mogle opstati i psi koji su napali ili ujeli ljude. Na svoja „staništa” psi se vraćaju da bi “čuvali teritoriju” od dolaska novih, nesterilisanih jedinki.
Verujem da je azil već mogao biti izgrađen i „dat na korišćenje da je za to postojala „volja“...
Ne mogu da razumem zašto se niko nije „setio“ nakadašnjeg vojnog objekta „Mesić-potok“ (poznatiji kao „Barutana“) koji od decembra 2006. godine „zvrji“ prazan, a ima sve potrebne preduslove da se s mnogo manje ulaganja nego da se gradi „na ledini“ izgradi PRISTOJAN I KOMFORAN AZIL ZA PSE.
Objekat ima struju, vodu, prilazne puteve, površinu od 3.348,01 m², nalazi se van naselja, ali ne predaleko od naselja, uz asfaltni put, ograđen je, u samom objektu postoji 12 objekta (zgrada i hangara) koji bi se mogli adaptirati za potrebe „korisnika“ i zaposlenih u azilu. Ili se možda baš zbog svih navedenih karakteristika objekta niko nije setio?!
Nisam se bavio ozbiljnim finansijskim kalkulacijama i brojkama, ali bih i to mogao kada bih iz opštine dobio odgovore na sledeća pitanja:
Ukoliko bi neko kao kontraargumenat navesti troškove kupovine ove lokacije - možemo i njih uneti u kalkulaciju, ali koliko sam upoznat, opština je i do sada to rešavala kompenzacijama i bez „keša“…
Sledeći argumenat bi, verovatno, bio „znaš li ti koliko je to pasa, ko će to sve nahraniti? Znaš li ti koliko hrane treba za njih i koliko bi to koštalo?“. OK. Ne znam tačno koliko bi pasa bilo i koliko bi koštala hrana za njih, ali i za to postoji rešenje:
1. NEMA TROŠKOVA za „ujede“ (a to su MILIONI DINARA GODIŠNJE).
2. Ustanove koje spremaju veći broj obroka (Gerontološki centar, Dom učenika) imaju i mnogo ostataka od hrane, zar ne bi moglo da se reši da azil to dobija besplatno ili za simboličnu nadoknadu?
3. Privatne klanice (neću da ih reklamiram, reklama se plaća) bi mogle donirati mesečno azil određenom količinom hrane koju prave od „životinjskog otpada“.
4. Većina ljudi koji sada po gradu hrane pse bi sigurno svakog meseca „donirali“ svojim četvoronožnim prijateljima nešto hrane (oni i sada troše svoj novac u tu svrhu).
5. Privatni pekari i sada doniraju prihvatilište starim hčllebom i pecivo... Naravno, postoji još niz načina da se obezbedi hrana, zar ne?!
Možda je ono što je VANSUDSKIM PORAVNANJIMA (?!?!) isplaćeno za „ujede uličnih pasa“ moglo da pokrije troškove (ili bar veći deo) sklanjanja svih vršačkih uličnih pasa s ulica u pristojan i komforan azil...
Na opšte zadovoljstvo... Ali, to zahteva angažovanje svih nas...
P.S. Ovo je moje laičko razmišljanje o zajedničkom problemu.