Danas je predsednik Opštine u Vršcu otvorio azil za napuštene pse. Većina građana je to dočekala s oduševljenjem jer “više neće biti čopora pasa koji će po gradu napadati ljude”.
Ali da ponovimo:
Izgradnja azila i sklanjanje sa ulica većine pasa (nikako svih!!!) je samo prvi, ali nikako jedini, najsloženiji ili najskuplji “korak” u rešavanju problema napuštenih (uličnih pasa ). Ukoliko se psi samo sklone sa ulica i ne uradi ništa drugo vrlo brzo će se na ulicama pojaviti isto toliki, ako ne i veći broj novih pasa, manje socijalizovanih i agresivnijih od postojećih, samim tim i opasnijih po građane.
Da bi se to izbeglo neophodno je da lokalna vlast pronađe način da se izvrši vakcinacija, sterilizacija, kastracija i čipovanje svih vlasničkih pasa na teritoriji opštine Vršac i da se ustroji evidencija svih vlasničkih i uličnih pasa. Ova “akcija” ima za cilj prekid “dotoka” novih pasa na ulice i najsloženiji je deo rešavanja “problema”- zahteva najviše sredstava, rada i vremena i neophodno je stvoriti raspoloženje kod građana da je to neophodno i u cilju naše zajedničke dobrobiti. Pre završetka ove faze treba doneti zakonsku regulative i “kaznenu politiku” kojom bi se NESELEKTIVNO disciplinovali neodgovorni vlasnici.
Akciju bi trebalo realizovati po sistemu “od kuće do kuće”, a finasirati je iz budžeta ili kao projekat EU. U ovu akciju bi se volonterski mogli uključiti i vršački veterinari koji bi mogli “donirati“ svoj rad i tako znatno smanjiti troškove opštine.
Neophodno je da se uspostavi kontrola “odgajivačnica” pasa na teritoriji opštine i da se zatvore sve neregistrovane, a u registrovanima (ukoliko ih na teritoriji opštine ima) da se redovno vrši kontrola poštovanja propisanih uslova.
Prilikom udomljavanja štenaca ugovorom obavezati vlasnika da po dostizanju propisane starosne dobi mora sterilisati (kastrirati) psa. (nakon navršenih sedam meseci, a da evidenciju i KONTROLU vrše zaposleni u Prihvatilištu).
Intenzivirati udomljavanje pasa iz Prihvatilišta i azila:
Jednom nedeljno vršiti organizovana udomljavanja pasa u pešačkoj zoni,
Napraviti sajt na kome bi bile postavljene fotografije pasa iz Prihvatilišta i azila, koji redovno ažurirati.
Intenzivirati saradnju svih zaposlenih u opštini, Prihvatilištu i azilu sa NVO, udruženjima za zaštitu životinja, volonterima i aktivistima oko svih poslova udomljavanja, hvatanja, zbrinjavanja bolesnih,povređenih pasa i skotnih ženki- doživljavati ih kao dobronamerne saradnike, a ne kao neprijatelje, konkurenciju, a njihove inicijative kao “prst u oko”.
Vršiti edukaciju građana o načinu rešavanja “problema“ uličnih pasa i odgovornom vlasništvu i njihovim obavezama i pravima (jedna od mogućnosti je i preko lokalnih televizija).
Za pse koji će i nakon izgradnje azila ostati na ulici potrebno je odrediti mesta za njihovo hranjenje i postavljanje kućica u zimskom periodu.
Ovo nikako nije kraj rešavanja problema “uličnih pasa”, ovo je početak dugotrajnog, složenog i prilično skupog procesa.
Videćemo da li smo mu dorasli.
Nadam se da psi neće biti “kolateralna šteta”.
Kad konačno pomisliš da su Vlada Republike Srbije i njeni ministri potrošili ceo raspoloživi repertoar nepromišljenih, nelogičnih i, zašto ne reći, glupih poteza, „izmigolji“ odnekud neki, do tada neeksponiran ministar ili ministarka da te razuveri.
I da još jednom potvrdi da je ova Vlada vanserijski talentovana za pravljenje gluposti.
Poslednji, za sada, „biser“ je radna verzija nacrta „Izmena i dopuna zakona o dobrobiti životinja Republike Srbije” koja je „procurila” na internetu, a kojom bi se uveo pojam “karantin za igubljene i napuštene životinje” koji traje 15 dana, nakon čega se životinje mogu “ubiti na human način”.
Ovakva izmena Zakona je neprihvatljiva za građane, ali i za društvo koje se deklariše kao demokratsko, a nehumana za životinje. Na ovaj način se ne može rešiti problem napuštenih životinja, ali bi bio ubijen veliki broj zdravih životinja, što je nedopustivo.
Kako je „zajednica“ ljubitelja i prijatelja napuštenih životinja u Srbiji prilično velika i dobro povezana, posebno na internetu, pokrenuta je internet-peticija https://www.change.org/p/ministarstvo-poljoprivrede-i-za%C5%A1tite-%C5%BEivotine-sredine-republike-srbije-protiv-izmena-zakona-o-dobrobiti-%C5%BEivotinja-u-delu-o-napu%C5%A1tenim-%C5%BEivotinjama?just_created=true koju je u jednom danu potpisalo preko 4500 ljudi.
Istog dana, 26. marta, oglasilo se Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine svojim saopštenjem http://www.mpzzs.gov.rs/ministarstvo-radi-na-daljoj-harmonizaciji-zakona-o-dobrobiti-zivotinja/ u kome „saopštava“ da „Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine demantuje tvrdnje pojedinaca koje su prenete preko društvenih mreža i pojedinih medija, da će Nacrtom biti predviđena eutanazija pasa lutalica ukoliko se ne udome. Ministarstvo, u tom smislu, ne predviđa nikakve izmene postojećeg Zakona o dobrobiti životinja, što je jasno stavljeno do znanja organizacijama i društvima koja su se obraćala Ministarstvu i Upravi za veterinu.“
Lepo…
Ali, oni koji svakodnevno slušaju prazna obećanja u državi u kojima je članovima Vlade „lakše slagati, nego se vode napiti” znaju da iza ovog saopštenja može biti klasičan „spin“ koji ima za cilj da se obustavi medijska aktivnost i da se prekine ili uspori potpisivanje internet peticije.
I, izgleda, da su u tome uspeli…
U skladu s tim, 74 udruženja iz Srbije i 10 udruženja iz inostranstva su potpisala zahtev upućen Ministarstvu poljoprivrede i zaštite životne sredine, odnosno ministarki Snežani Bogosavljević Bošković kojim zahtevaju DA SE PRIMENI ZAKON, A NE DA SE MENJA https://www.facebook.com/ORPAK.Krusevac/posts/871587929546195.
Takođe insistiraju na daljem potpisivanju peticije koje je neophodno ponovo intenzivirati.
Peticiju je do sada potpisalo nešto preko 11 hiljada ljudi. Da li si i Ti među njima?
Možda mnogima nije važna vest čiji je naslov “Pančevo: Briga o napuštenim životinjama na nivou lokalne zajednice” , ali ljudima koji brinu o napuštenim psima i mačkama, itekako jeste. Iz više razloga. U državi u kojoj je “zakonom sve regulisano”, ali u kojoj je u praksi malo toga funkcioniše, u kojoj je sasvim “normalno” i za očekivati da policija neće reagovati na prijavu ubijanja ili zlostavljanja životinja (iako su isključivo oni nadležni da reaguju, jer je u pitanju krivično delo!!!), u kojoj sudovi “žmure” na ovakva krivična dela (a i na teža), u kojoj Opštinske uprave svaku sugestiju doživljavaju kao “prst u oko”, “prozivanje”i “soljenje pameti” predstavlja poduhvat ono što su uradili ljubitelji životinja iz Pančeva. Svojom “inicijativom” uspeli su da obezbede dozvolu za postavljanje kučica za napuštene pse na javnim površinama. Pa, šta?!
Pa, to što je grad Pančevo je prva lokalna samouprava u Srbiji koja je dozvolila postavljanje kućica za napuštene pse i mačke na površinama javne namene.
Pa, to što je to JEDINA lokalna samouprava koja je i u praksi pokazala da brine o napuštenim životinjama, a “životinjske” aktiviste i volontere i udruženja prihvata kao saradnike.
Sistem brige o napuštenim životinjama na staništima funkcioniše, a sada su psi i mačke dobili i skloništa u kojima mogu da borave kada su niske tremperature ili pada kiša.
Dobro… A gde smo tu mi, gde je tu Vršac, naša “lepa varoš”?!
U Zahtevu za informacije od javnog značaja upućenom Opštinskoj upravi opštine Vršac postavljeno je, kao 6. po redu i pitanje ”Da li se Opština Vršac može da odredi lokacije na kojima bi se psima ostavljala hrana i voda, a u zimskom periodu i improvizovane kućice, jer je briga za napuštene pse ujedno i briga za građane- zdravi, nahranjeni psi koji imaju gde da se sklone od hladnoće predstavljaju manju opasnost za građane? Verujem da bi takav gest naišao na širok krug onih koji to podržavaju i koji bi se i kao volonteri uključili.”
U “odgovoru” (kojim se moj zahtev za informacijama odbija piše “zahtevi koje je tražilac informacije postavio u tačkama 6, … svog zahteva za pristup informacijama od javnog značaja nemaju karakter informacije od javnog značaja, već tražilac informacije iznosi svoja mišljenja, komentare, ili pitanja zašto nešto jeste ili nije urađeno. U tački tački 6 tražilac informacije postavlja pitanje o mogućnosti određivanja lokacija za ostavljanje i vode psima uz iznošenje svog uverenja(?!) o broju ljudi koji bi to podržali ili se uključili kao volonteri”.
Hvala na saradnji…
Moraju li sugestije, mišljenja i komentari biti negativni, moraju li biti “dočekani na nož”?
I pored ovakvog odgovora ljudi koji brinu o napuštenim životinjama misle da ima prostora za saradnju s Opštinskom upravom pa je u skladu s tim 23.01.2015. godine predat “Predlog za obrazovanje Tima za rešavanje problema napuštenih pasa na teritoriji opštine Vršac” u čiji sastav bi ušli ljudi KOJI ŽELE DA POMOGNU uličnim psima, ali i svojim sugrađanima.
Odgovor čekamo…
Život uličnih pasa je dovoljno komplikovan i bez niskih temperature i snega, a s prvim pravim zimskim danima, kakvi su ovih dana njihov život se, bukvalno, pretvara u borbu na život i smrt. Šanse da prežive im se u velikoj meri povećavaju ukoliko se u nama probudi zrnce ljudskosti i empatije za njih. Bez nas i naše pomoći su njihove šanse vrlo male. Za sve one koji će reći “ ja bih pomogla/pomogao, ali ne znam kako, nemam odakle, šta mogu ja kao pojedinac” imam odgovore, tako da će samo od njihove (naše) dobre volje zavisiti da li će nešto konkretno i uraditi za ulične pse i mačke.
Osnovno što treba imati u vidu je da uhranjene i zdrave životinje mnogo lakše podnesu niske temperature, odnosno veće su im šanse za preživljavanje. Zbog toga povređene, bolesne i iscrpljene životinje treba sklanjati s ulica, ako ne postoji nijedan drugi način, onda makar na nekoliko dana kod privremenihg udomitelja, u lokalna prihvatilišta ili pansione (gde oni postoje).
Za one koji ostaju na ulici postoje vrlo jednostavni načini da im se pomogne i da se njihove “muke” ublaže:
Ali, nisu samo psi i mačke ugroženi zimom, niskim temperaturama i nedostatkom hrane. I mnoge “gradske “ ptice ne uspevaju da prežive zimu.
Njima možemo pomoći tako što ćemo u svom dvorištu ili na terasi napraviti improvizovane kućice i hranilice za ptice. Hranilice treba da budu zaštićene od vlage (ili pod nastrešnicom ili da imaju krov), ne treba ih bojiti jarkim bojama jer to plaši ptice, redovno kontrolisati da li je hrana mokra ili smrznuta i da li u hranilici ostaju ljuske od semenki.
Preporučuje se da se stavlja količina hrane dovoljna za jedan dan, i da se hranjenje vrši svakodnevno, a vrlo je važno da su hranilice postavljene na mestima na koja ne mogu doći mačke jer bi se na taj način život ptica direktno ugrozio.
Ptice mogu das se hrane mešavinom sitnijih semenki (prodaje se ka “hrana za zebe”) pojačanom suncokretom. Hleb se ne preporučuje kao hrana za ptice, ali ako nemaš ništa drugo može i hleb, osušen i iskidan na sitne komadiće).
Sad je na tebi da “pronađeš” volju i da kreneš u akciju spašavanja.
Srećno!!!
Vršac, “lepu varoš” su kroz njegovu dugu i plodnu istoriju proslavili kultura i tradicija, lepota i različitost prirode koja ga okružuje, zaslužni, poznati Vrščani i sve ono što čini smisao života u prijatnom okruženju. I vredni, blagi ljudi, dobre komšije spremne uvek da pomognu… Gde li to nestade?!
Nažalost poslednjih godina o Vršcu se mnogo češće nego ranije može čuti ili pročitati i mnogo toga što se ne uklapa u tradicionalno viđenje “lepe varoši”. Razlozi za to su najrazličitiji oblici ugrožavanja bezbednosti građana, remećenje javnog reda i mira, vandalizam i uništavanje gradskog inventara i mobilijara.
NAJČEŠĆI I VRLO OPASAN NAČIN UGROŽAVANJA BEZBEDNODNOSTI JE TROVANJE ULIČNIH PASA U SVIM DELOVIMA GRADA I U NEPOSREDNOJ BLIZINI DEČIJIH IGRALIŠTA I DRUGIH MESTA GDE BORAVE DECA.
Trovanje životinja je strogo zabranjeno i kažnjivo. Po Krivičnom zakonu Republike Srbije predstavlja više krivičnih dela :
Trovanjem uličnih pasa prekršene su i odredbe Zakona o dobrobiti životinja, član 7 - predviđena je kazna do 50.000 dinara, Zakona o hemikalijama - kazna do 50.000 dinara i Zakona o proizvodnji i prometu otrovnih supstanci , član 59, predviđena kazna do 5 godina zatvora.
Obaveza je svakog građanina da prijavi policiji svakog ko izvrši ovo krivično delo, po Zakonu o krivičnom postupku, član 253, stav 2, a u ovakvim slučajevima POLICIJA JE DUŽNA DA IZAĐE NA MESTO ZLOČINA I IZVRŠI UVIĐAJ i jedina je nadležna u ovakvim situacijama.
Radnici Zoohigijene NE SMEJU da uklone leš otrovanog psa dok policija ne izvrši uviđaj, jer je u pitanju krivično delo sa smrtnim posledicama.
Član 269. Krivičnog zakonika Republike Srbije glasi:
Ubijanje i zlostavljanje životinja
Ko kršeći propise ubije, povredi, muči ili na drugi način zlostavlja životinju, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Ako je usled dela iz stava 1. ovog člana došlo do ubijanja, mučenja ili povređivanja većeg broja životinja, ili je delo učinjeno u odnosu na životinju koja pripada posebno zaštićenim životinjskim vrstama, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine. Ko iz koristoljublja organizuje, finansira ili je domaćin borbe između životinja iste ili različite vrste ili ko organizuje ili učestvuje u klađenju na ovakvim borbama, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom.
Iako je u martu 2014. godine zbog zlostavljanja i sakaćenja šteneta u Osnovnom sudu u Vršcu doneta i presuda na zatvorsku kaznu za ovo delo (što predstavlja svojevrstan presedan) to, očigledno, nije bilo dovoljno da se ubijanje uličnih pasa u Vršcu prekine.
Ipak, ohrabruje to što je uočljiv trend porasta broja prijavljenih slučajeva ubijanja i zlostavljanja životinja u Srbiji, ali verovatno zbog toga što se broj takvih slučajeva, nažalost, iz godine u godinu povećava (u skladu je sa opštim trendom porasta nasilja i nasilničkog ponašanja ne samo prema životinjama, već i prema ljudima). Ali treba imati u vidu činjenicu da je ovo krivično delo u naše krivično pravo uvedeno tek 2006. godine, nakon stupanja na snagu važećeg Krivičnog zakona Republike Srbije, a opštepoznato je da građani na nove “situacije“ne reaguju odmah.
I danas, nakon 8 godina postojanja ovog krivičnog dela, građani često ne umeju da prepoznaju zlostavljanje životinja, nisu sigurni da li treba da ga prijave, kome i na koji način to da učine… Zbog toga povećanje broja prijavljenih slučajeva ubijanja i zlostavljanja životinja treba tumačiti isključivokao rezultat podizanja svesti u našem društvu o tome da okrutnost prema životinjama predstavlja krivično delo. Za to su zaslužne, uglavnom, kampanje udruženja građana koja se bave zaštitom životinja i koja su godinama unazad činila (i čine) sve da svojim radom doprinesu tome da se što veći broj ovih slučajeva prijavi nadležnim organima, kako bi se počinioci otkrili i u skladu s zakonom kaznili. Građani se sve više edukuju o tom pitanju i ohrabruju da prijave slučajeve ubijanja i zlostavljanja životinja koje primete u svom okruženju, pa je, kao rezultat takvih višegodišnjih napora, došlo i do povećanja broja prijava za ovo krivično delo. Ali, nažalost, još uvek nedovoljno…
Kazne koje se izriču počiniocima za ovo krivično delo u našoj zemlji veoma blage, skoro simbolične, moglo bi se reći stimulativne za trovače i zlostavljače, zbog čega su trovanja, sakaćenja i brutalna ubijanja još uvek vrlo česta pojava. Uglavnom se izriču uslovne kazne (?!), povremeno poneka novčana kazna, a kazna zatvora je prava retkost i presedan. Nažalost, to je sasvim u skladu s toleratnom i blagom kaznenom politikom u Srbiji i to je, verovatno jedan od osnovnih razloga porasta svih vrsta nasilja, posebno prema životinjama. Jedan od osnovnih “razloga” je i “činjenica” da sudije nastoje da izbegnu izricanje kazne zatvora kad god je to moguće jer su “srpski zatvori prenatrpani”(?!), odnosno “postojeći kapaciteti su preopterećeni i ne mogu da prime više osuđenika”.
To nikako ne može biti opravdanje za neprimereno blago kažnjavanje počinilaca krivičnog dela ubijanja i zlostavljanja životinja.
Nažalost, prisutna je i nedovoljna osetljivost pravosudnih organa za ovakve slučajeve (“to je samo životinja”), nedostatak edukacije o pojmu, uzrocima, značaju i dalekosežnim posledicama zlostavljanja životinja i odsustvo sluha pravosudnih organa za sposobnost životinja da osete bol, patnju strah i stres, ali i za značaj koji dobrobit životinja ima u savremenom svetu.
Neretko su zlostavljači maloletnici i takvi slučajevi zlostavljanja životinja privlače veću pažnju javnosti i izazivaju negativnije reakcije građana jer je, po pravilu, reč o ekstremnoj okrutnosti, što je samo po sebi zabrinjavajuće.
Da li ćemo o ovom problemu početi da razmišljamo kada zbog netrpeljivosti prema uličnim psima trovač ubije nečije dete? Da li možete da isključite da će to da se desi?!
Da, može se isključiti… Samo ako se trovači, zajedno sa svojim psihičkim poremećajima, smeste “u ustanovu zatvorenog tipa”… Jer, ubica je ubica… Trovač baci otrov i ne razmišlja ko će da ga “pokupi”, njega to ne interesuje. DRAGI MOJI SUGRAĐANI, NAS MORA DA INTERESUJE, ZBOG NAŠE DECE, ZBOG NAS, PA, KONAČNO I ZBOG ULIČNIH PASA…
Poslednjih godina, ako ne i decenije sve češće smo svedoci sve lošijih odnosa između pasa i ljudi. Po mom skromnom mišljenju u više od 90 % slučajeva krivicom (ne)čoveka. Verovatno ima onih koji će reći da preterujem, da sam subjektivan jer volim pse ili da je to sasvim normalno u situaciji kad ljudi zbog ekzistencijalnih problema, opšte bede i bla, bla, bla... nemaju dobru komunikaciju ni s drugim ljudima, često svojim najbližima. Normalno, malo morgen...
Kao i s ljudima, tako i s psima problemi u komunikaciji nastaju kad jedna strana ili nije sposobna ili nije zainteresovana da razume „govor“ ili „signale“ one druge.
Za razliku od ljudi koji često imaju problem s tim što:
PSI UVEK ZNAJU ŠTA ŽELE, KAKO DA TO POSTIGNU I KAKO DA OKOLINI (DRUGIM PSIMA ILI LJUDIMA) TO NEDVOSMISLENO „KAŽU“.
E, sada dolazimo do srži problema...
Ljudi često, mnogo češće nego što bi to bilo prihvatljivo, ili „ne čitaju“ ili „pogrešno čitaju“ te poruke i reaguju na njih u skladu s ljudskom površnošću, osionošću i bahatošću i „uvek je kriv neko drugi“ logikom. Zbog toga i nesprovođenja Zakona o dobrobiti životinja siroti psi, ulični, ali neretko i vlasnički, vrlo često trpe zlostavljanje, maltretiranje, a u poslednje vreme sve češće bivaju i ubijani.
Ovaj „trend“ je posebno zaživeo kada su neki građani Srbije (mada je i u „regionu“ situacija slična, čitaj „katastrofalna“) saznali da se „ujed“ uličnog psa može debelo naplatiti. Tada je, nažalost“ krenula otvorena hajka na njih.
Ne prođe ni par dana da mi neki „poznavalac“ ponašanja, karaktera i psihologije pasa ne ispriča „događaj“ gde je neki ulični pas ili čopor „napao“ dete, pešaka, biciklistu. Nisu mi još ispričali nijednu priču da je pas napao automobil, mada za njima najviše jure... ili se to ne računa?!
Na argumente da je pas teritorijalna životinja, koja „čuva“ svoj prostor od uljeza, da laju da bi nas na taj način zadržali na udaljenosti s koje ih ne možemo ugroziti (samo brinu o svojoj bezbednosti), da lajanje nije manifestacija agresivnosti nego sredstvo komunikacije (uz govor tela) papagajski mi ponavljaju „ali on je mene napao“.
Nije te napao! TO ŠTO JE BIO 2 ILI 5 METARA OD TEBE I LAJAO NIJE NAPAD!
Tako on „čuva svoj strah“ od tebe, ali ti niti pokušavaš, niti želiš da razumeš poruku, jer je mnogo lakše reći „napao“ me. Jer to ne zahteva nikakav mentalni napor od tebe, a druga strana nije u mogućnosti da se brani. Njihova osuda je stvar tvoje volje i ti to svesno zloupotrebljavaš.
Ako tvoja reakcija prema čoveku koji te pita kako da dođe do autobuske stanice bude pokušaj da ga bez reči šutneš očekuješ da će ti on vratiti istom merom ili da te, u najboljem slučaju, ispsuje ili izvređa, zar ne?
Logika isto nalaže kada se agresivno postaviš prema psu- koristiće sve što mu je na raspolaganju da se zaštiti i odbrani. A na raspolaganju su mu samo lavež i zubi. Ali, on jako dobro zna da to nije dovoljna odbrana od svega što (ne)čovek ima na raspolaganju i što su mnogi od njih, nažalost, već osetili na vlastitim leđima. Zato on sve čini da se vaš susret završi na distanci od nekoliko metara i ispraznom lajanju. Kad to ne uspe nije kriv pas, nego čovek. Jer je on napao. Opštepoznato je da životinja napada (ako ne lovi) samo kad ne može pobeći.
Čovek, koji sebe naziva jedinim razumnim bićem, je jedini stvor koji napada i kad isti taj razum nalaže drugačije. Posebno slabije. Ili nemoćne.
I na taj način dovodi u pitanje svoj razum...
Da je situacija u Srbiji po pitanju zaštite napuštenih životinja katastrofalna to je opštepoznato. Da “država” i lokalne vlasti čine samo ono na šta ih pritiscima, najčešće preko društvenih mreža, primoraju društva za zaštitu životinja i uporni pojedinci to je više nego evidentno, verovatno zbog toga što im ovakvo haotično stanje apsolutno odgovara. Da je takvih ljudi u Srbiji svakim danom, na sreću, sve više- vidljivo je i iz aviona. Da ne prođe ni par dana da neko od njih ne napravi neku “frku” i to je jasno ko dan. Ali niko od njih (nas) do sad nije napravio takvu “frku” kao Saša Pešić iz Niša… i neka je…
On drži i vodi azil u kojem se nalazi 450 napuštenih pasa koje Grad Niš, jedan od većih i, očekivalo bi se, organizovanijih u Srbiji nije uspeo da zbrine. Ono što tu možete videti je slika na koju , nažalost, nismo navikli u azilima i prihvatilištima za pse u Srbiji. Ovo je, verovatno, jedini azil u Srbiji u kome su psi potpuno slobodni i nisu zatvoreni ili u kavezima. Psi se hrane, igraju, trče i spavaju zajedno i u miru. Zbog toga ljudi širom sveta dolaze u ovaj azil samo da vide ovo jedinstveno mesto. Za razliku od većine pasa u državnim i privatnim prihvatilištima u Sašinom azilu su psi srećni, uhranjeni i zdravi.
Ali, birokratija ne spava… Odjednom su “zvaničnici” odlučili da je isplativije da koriste zemljište na kom je azil u druge svrhe… Vlast Niša sada pokušava da iseli pse iz azila ne nudeći bilo kakvo drugo rešenje sem ulice jer “nemaju uslova” (nesposobni su i ne žele da se bave psima). To “rešenje” koje nudi niška vlast je takvo da će većina tih pasa brzo nakon izlaska iz azila biti ubijena!!! E, takva rešenja ne smeju više da “prolaze”!
Zbog toga su Saša i njegovi psi danas suočeni s nerešivim problemom, a mir će ovde uskoro biti grubo narušen zbog neodgovorne i besmislene odluke čelnika Niša da psi do 25. decembra moraju da napuste ovaj, za njih “zemaljski raj”. Saša sam ne može rešiti ovaj problem, potrebna mu je pomoć svih nas.
Da je niška vlast odgovorna nikada ne bi donela takvu odluku i MORALA bi je odmah preinačiti ili poništiti jer je nepromišljena i štetna, pre svega za pse, ali isto tako i za Niš i Nišlije. Prihvatljiva je “odluka” koja nudi rešenje po kojem će psi imati bar iste takve uslove za život kao što ih imaju sada, a preseljenje tolikog broja životinja zahteva mnogo više vremena, mnogo rada i ogromna novčana sredstva.
Da su gradske vlasti bile sposobne da to reše Saša Pešić ne bi ni došao u situaciju da razmišlja o azilu, a ne da ga gradii.
Veoma je važno naglasiti da je ovaj azil potpuno nezavisno obezbedio hranu, smeštaj, veterinarske usluge i svaki drugi vid brige za više stotina uličnih pasa ŠTO GRAD NIŠ NIJE BIO SPOSOBAN i sa budžetom koji za tu svrhu izdvajaju poreski obveznici(?!). Sve to je učinjeno kroz privatne donacije, a u cilju postizanja najviših standarda koji se odnose na dobrobit životinja. Niko ne može poreći da su Niš i Nišlije imali ogomnu korist od ove besplatne usluge i upravo zbog toga niko normalan ne bi doneo ovakvu odluku, niti može da je razume. Mislim da samo loša vlast ili neko ko je potpuno lud ili zlonameran može bez potrebe i razloga da se toga odrekne. Samo loša vlast ili neko ko je potpuno lud ili zlonameran želi da uništi i ukine sve što je dobro i plemenito.
Ili su u pitanju “velike brojke”…
Lokalni političari i nesposobni politikanti, umesto da ometate dobre, pametne i vredne ljude koji pokušavaju da reše patnje napuštenih pasa u Nišu i širom Srbije, dozvolite im da rade ono što je vaša obaveza, za šta ste plaćeni, ali niste sposobni. Sedite u svojim foteljama i ne dirajte ništa, pokvarićete nešto…
Vlada Republike Srbije mora da shvati da je ovo možda poslednja prilika da se unapredi rad u prihvatilištima i azilima za pse i da je Sašin azil jedan od prvih, ako ne i prvi u Srbiji koji može da ispuni standarde propisane od strane Evropske unije.
POLITIČARI NEMOJTE SVOJOM NESPOSOBNOŠĆU I NERADOM DA RUŠITE ONO ŠTO JE DOBRO I PLEMENITO!
Saša, Udruženje za zaštitu životinja Niš, udruženje “Zoo planet”, Fondacija za zaštitu životinja u Srbiji “FAPS” i Udruženje “Pseća sreća” su uputili otvoreno pismo gradonačelniku Niša u kojem su objasnili u kakvom se stanju nalaze psi iz azila, a u njemu stoji i:
“Grad Niš i službe lokalne samouprave su odgovorne za rešavanje problema napuštenih pasa i mačaka, ali on je i jedini odgovoran za takvo stanje u vezi napuštenih životinja na njegovoj teritoriji. One koje se trenutno nalaze u vlasništvu i pod patronatom Udruženja za zaštitu životinja Niš primarno su napuštene, a Udruženje njihovim zbrinjivanjem vrši posao Grada i to bez korišćenja njegovih sredstava i zbog toga ga Grad kažnjava. Ovu odluku Grada smatramo skandaloznom.”
Mnogi psi koji se trenutno nalaze u azilu su do dolaska u njega bili zlostavljani, uplašeni, gladni, bolesni i iznemogli, a zahvaljujući Saši i njegovoj brizi o njima, oni su sada srećne, zdrave, vakcinisane i čipovane životinje.
Ovaj “slučaj” je na internetu i društvenim mrežama privukao pažnju svetske javnosti i veliki broj ljudi širom sveta pruža podršku Saši i njegovim psima potpisivanjem peticije protiv nepromišljene odluke. Ukoliko i Vi želite da pomognete, možete potpisati peticiju na ovom linku, a na internetu su takođe ljudi širom sveta pokrenuli akciju podrške u kojoj se fotografišu sa listom papira na kom piše “Save Sasha’s Dogs! The WORLD is Watching!“.
Ako želite da saznate nešto vise o Saši i njegovim psima i uslovima u kojima žive posetite.
Da li si razmišljao/la o mogućnosti da svakoga narednog dana bez mnogo truda i uloženog vremena ili novaca učiniš nešto što će nekom stvoru uveliko olakšati, a možda i spasiti život?!
Potrebno je samo da svakodnevno pokupiš ostatke hrane, u jednu flašu sipaš sveže vode i odeš na mesto gde se okuplja najviše uličnih pasa u tvom kraju. Posude za vodu i hranu možeš za 5 minuta napraviti (opet bez ulaganja i troškova) tako što ćeš na visinu 15- 20 cm odseći dve plastične flaše od 5 ili 6 litara. U jednu od njih izručiš ostatke hrane, u drugu sipaš svežu vodu i daš svoj doprinos šansama da im produžiš i olakšaš život... Možda će te u početku komšiliuk gledati kao budalu i kretena, ali veruj mi da se brzo navikavaju, a uz malo sreće, možda i nekoga od njih "inficiraš" - mnogi ljudi bi hteli da urade nešto slično, ali ih je strah da budu prvi zbog onog famoznog "šta će ljudi reći". Nisu bitni ljudi i njihovo mišljenje, bitni su psi i njihov život...
Nema opravdanja da ne pokušaš - ništa ne košta, ne uzima mnogo vremena...
A da bi tvoja akcija bila zabeležena pobrinula se firma "ZeusSoftware" koja je napravila poptuno besplatnu Android aplikaciju za mobilne telefone koju možete preuzeti ovde. Uz pomoć aplikacije lako ćete uslikati vaše aktivnosti i podeliti in na Facebook stranici koju možete pogledati na ovoj adresi: https://www.facebook.com/NahraniPsa
Uključi se... budi aktivan a ako već jesi, uslikaj i pošalji, nek se vidi nek se zna! :)
Nema čoveka koga „ulični psi“ ostavljaju ravnodušnim - jedni ih vole, brinu o njima i „saosećaju s njima“, a drugi o njima razmišljaju samo kroz prizmu pitanja „kako ih se rešiti i kako ih skloniti iz svog okruženja“. Za obe grupe zajedničko je da žele da psi budu skonjeni s ulica ili, ako to nije moguće, da ih na ulicama bude što manje.
Dok je za pse i „prvu grupu“ jedino prihvatljivo rešenje (ako već ne mogu svi psi da se udome) da se psi smeste u „no kill“ azil KOJI ISPUNJAVA SVE PROPISANE STANDARDE i u kojima će psi imati pristojne uslove za život, „druga grupa“ nije toliko zahtevna, njima je prihvatljivo da se psi potrpaju u pik-ap ili kombi, odvezu van grada u atar ili u neposrednu blizinu granice i tamo puste... Pa kako im bude...
Godinama se u Vršcu priča o otvaranju azila , spominju se lokacije , milioni odvojeni za izgradnju... i, isto tako, godinama od azila nema ni „a“, a populacija „uličnih pasa“ je u sve gorem položaju - sve ih je više, a hrane na ulicama, što zbog našeg siromaštva, što zbog sebičnosti, je sve manje, a sve su ugroženiji od ljudi i automobila. Veliki problem za „ulične pse“ predstavlja i nedostatak veterinarske nege. Ona je, uglavnom svedena na ono što obuhvata „CNR program“ (CNR („Catch-Neuter-Return”) programom je predviđeno da se “ulični psi” i nakon sterilizacije, čipovanja, vakcinacije protiv besnila i čišćenja od parazita vraćaju na svoja prvobitna staništa, nakon čega brigu o njima preuzimaju sami građani, a da se u prihvatilištima malih kapaciteta zadržavaju samo stare, bolesne i slabe životinje koje na ulici ne bi mogle opstati i psi koji su napali ili ujeli ljude. Na svoja „staništa” psi se vraćaju da bi “čuvali teritoriju” od dolaska novih, nesterilisanih jedinki.
Verujem da je azil već mogao biti izgrađen i „dat na korišćenje da je za to postojala „volja“...
Ne mogu da razumem zašto se niko nije „setio“ nakadašnjeg vojnog objekta „Mesić-potok“ (poznatiji kao „Barutana“) koji od decembra 2006. godine „zvrji“ prazan, a ima sve potrebne preduslove da se s mnogo manje ulaganja nego da se gradi „na ledini“ izgradi PRISTOJAN I KOMFORAN AZIL ZA PSE.
Objekat ima struju, vodu, prilazne puteve, površinu od 3.348,01 m², nalazi se van naselja, ali ne predaleko od naselja, uz asfaltni put, ograđen je, u samom objektu postoji 12 objekta (zgrada i hangara) koji bi se mogli adaptirati za potrebe „korisnika“ i zaposlenih u azilu. Ili se možda baš zbog svih navedenih karakteristika objekta niko nije setio?!
Nisam se bavio ozbiljnim finansijskim kalkulacijama i brojkama, ali bih i to mogao kada bih iz opštine dobio odgovore na sledeća pitanja:
Ukoliko bi neko kao kontraargumenat navesti troškove kupovine ove lokacije - možemo i njih uneti u kalkulaciju, ali koliko sam upoznat, opština je i do sada to rešavala kompenzacijama i bez „keša“…
Sledeći argumenat bi, verovatno, bio „znaš li ti koliko je to pasa, ko će to sve nahraniti? Znaš li ti koliko hrane treba za njih i koliko bi to koštalo?“. OK. Ne znam tačno koliko bi pasa bilo i koliko bi koštala hrana za njih, ali i za to postoji rešenje:
1. NEMA TROŠKOVA za „ujede“ (a to su MILIONI DINARA GODIŠNJE).
2. Ustanove koje spremaju veći broj obroka (Gerontološki centar, Dom učenika) imaju i mnogo ostataka od hrane, zar ne bi moglo da se reši da azil to dobija besplatno ili za simboličnu nadoknadu?
3. Privatne klanice (neću da ih reklamiram, reklama se plaća) bi mogle donirati mesečno azil određenom količinom hrane koju prave od „životinjskog otpada“.
4. Većina ljudi koji sada po gradu hrane pse bi sigurno svakog meseca „donirali“ svojim četvoronožnim prijateljima nešto hrane (oni i sada troše svoj novac u tu svrhu).
5. Privatni pekari i sada doniraju prihvatilište starim hčllebom i pecivo... Naravno, postoji još niz načina da se obezbedi hrana, zar ne?!
Možda je ono što je VANSUDSKIM PORAVNANJIMA (?!?!) isplaćeno za „ujede uličnih pasa“ moglo da pokrije troškove (ili bar veći deo) sklanjanja svih vršačkih uličnih pasa s ulica u pristojan i komforan azil...
Na opšte zadovoljstvo... Ali, to zahteva angažovanje svih nas...
P.S. Ovo je moje laičko razmišljanje o zajedničkom problemu.
"Zima, koja je „na pragu“ najgora će biti za „ulične pse“... Njihov život je dovoljno komplikovan i bez niskih temperatura i hladnoće, ljudi koji ih progone, maltretiraju, tuku i truju i najveći problem predstavlja nedostatak hrane i vode. Srećom, u našem gradu, kao i širom Srbije i „regiona“ je veoma izražen trend hranjenja i brige za „ulične pse“. Ali ni na taj način potrebne količine hrane i vode za sve veći broj napuštenih i izbačenih pasa nije moguće obezbediti, delom i zbog zakonske regulative- ostavljanje hrane i vode na javnim površinama vrlo lako može biti protumačeno kao „prljanje javnih površina“ i tretirano kao komunalni prekršaj (prijava i kazna, naravno, novčana). Možda vam ovo zvuči nerealno ili glupo, ali je u praksi više puta potvrđeno. U „uređenim društvima“, kakvo želimo postati postoji niz načina da se napuštenim životinjama „olakša život“:
Sve navedene mere se preduzimaju jer su SITE I ZDRAVE ŽIVOTINJE MIRNIJE I NE PREDSTAVLAJU OPASNOST ZA LJUDE.
„Cefix“ želi da doprinese rešavanju problema napuštenih životinja u našem gradu, a način na koji to hoće da postigne je u direktnoj vezi s očuvanjem životne sredine.
Svesni, s jedne strane, problema hranjena uličnih pasa, a s druge velikih količina bačene PET ambalaže neki pametni ljudi su napravili „mašinu“ koja, verovali ili ne, rešava OBA PROBLEMA ISTOVREMENO. Reč je o hranilici i pojilici za životinje koja „radi“ na sledeći način: u otvor predviđen za to ubaciš praznu PET ambalažu, i zauzvrat „dobiješ“ hranu i vodu za napuštene životinje. Dobra stvar, zar ne?!
Detaljnije o mašini saznajte klikom ovde.