Pre nekoliko dana komšija me zamolio da mu napunim automobilski akumulator koji je star preko tri godine. Podsetio sam ga da je akumulator možda odradio svoje i upotrebio sam punjač koji ima zaštitu od kratkog spoja. Mereni napon pre punjenja bio je 10,2 V što je na granici dozvoljenog minimuma kod potpune ispražnjenosti Acu baterije. Punjač je za kratko vreme pokazao da je baterija bila verovatno u kratkom spoju, tako da se akumulator nije mogao napuniti, niti služiti za dalju upotrebu. Što je najgore, komšija je posle probao paliti automobil na guranje pri čemu je mogao oštetiti alternator, pa i elektroniku automobila koja zahteva stabilno napajanje.
Većina vozača mora znati osnovno, da se zatvoreni akumulatori retko moraju dopunjavati, odnosno samo kada su nepažnjom, ili dugim stajanjem ispražnjeni, pa ne mogu da pokrenu elektropokretač ( „anlaser“ ) automobila. Prilikom punjenja akumulatora najbolje je da ga skinemo, vodeći računa o elektronici sa kodnim oznakama, kao što su radio-aparati i drugi uređaji. Punimo ga nekoliko sati proverenim punjačem uz moguću kontrolu napona i struje punjenja. Vreme punjenja zavisi od kapaciteta akumulatora koji se izražava u Ah ( q = I * t ), odakle je t = q / I. Primera radi, ako je Acu baterija od 45 Ah potpuno ispražnjena, a punimo je strujom od 5 A, vreme punjenja će biti oko 4,5 h. Pored sporih, postoje i tzv. brzi punjači, kao što je punjač prikazan na priloženim slikama. Postoje različita mišnjenja, da li puniti brzim, ili sporim punjačem. Moje dugogodišnje iskustvo govori da je uvek bolje upotrebiti spori punjač, jer brzi punjači mogu, a ne moraju, oštetiti ćelije akumulatora, što sve zavisi od njihove konstrukcije koja se razlikuje od proizvođača, ali kvalitet diktira i cenu akumulatora.
Akumulator se ne sme prepunjavati, niti puniti sa naponom koji dovodi do ključanja elektrolita, jer hermetički zatvoren akumulator može eksplodirati, a kod običnog olovnog akumulatora može doći do izbacivanja kiseline prilikom ključanja elektrolita. Da bi se to predupredilo moramo voditi računa o samom punjaču, koji napon daje i koliko ampera obezbeđuje prilikom punjenja.
Na kraju, uvek treba trezveno razmisliti da li je uvek neohodno dopunjavanje akumulatora, jer se on najstabilnije puni preko elektronike alternatora koji ima doziran napon i jačinu struje prema propisanom kapacitetu baterije. Ako ne mogu da pokrenu automobil, mnogi pribegavaju guranju, ili prespajanju napojnih kablova sa drugog vozila. Dopunjavanje je varijanta ako imamo kvalitetan punjač. Mnogi zaboravljaju da akumulator ima svoj vek trajanja i da ga treba zameniti za kratko vreme posle isteka garancije. Guranje automobila i prespajanje kablova, takođe, mogu oštetiti elektroniku automobila, ili dovesti do preskakanja zupčastog remena, što dovodi do velikih kvarova na radilici i ventilima. Neki automobili su veoma osetljivi na takve radnje palenja hladnog motora i potpuno praznog akumulatora.
Elektronski i električni otpad raste na celoj planeti zbog povećanog broja proizvoda na tržištu koji su rizičnog kvaliteta. Poseban problem i izazov predstavljaju punjive i nepunjive otpadne baterije i prevaziđeni mobilni telefoni. Zakon o upravljanju otpadom i podzakonski akt koji se odnosi na elektronski i električni otpad doneti su 2009. i 2010. godine, a danas je sasvim nova situacija po pitanju koncentracije i pravilnog odlaganja elektronskog otpada. Ozbiljnost situacije traži našu aktivniju ulogu.
Ukoliko saberemo sve odbačene stare „pametne“ telefone, kompjutere i kućne uređaje koje ljudi širom sveta bacaju svake godine, njihova težina bila bi kao devet Keopsovih piramida. Vrednost ovog otpada veća je od bruto društvenog proizvoda Srbije. Prema novom izveštaju Ujedinjenih nacija, u svetu je tokom 2018. godine proizvedeno 48,5 miliona tona elektronskog otpada, što je teže od svih ikada napravljenih komercijalnih aviona. Samo 20 odsto od toga je reciklirano, a ako se ništa ne promeni, UN predviđaju da bi do 2050. godine težina elektronskog otpada mogla da dostigne 120 miliona tona. Velika količina otpada nalazi se u morima i okeanima, posebno takvih vrsta koje imaju dug period razgradnje, kao što su metali, staklo i plastika.
„Globalni elektronski otpad je najbrže rastući tok otpada i predstavlja društveni i ekološki rizik", kaže Piter Bejker, predsednik i izvršni direktor Svetskog poslovnog saveta za održivi razvoj ( „World Business Council for Sustainable Development“ ).
Oko polovine ukupnog elektronskog otpada dolazi od ličnih uređaja, poput kompjutera, ekrana, „pametnih“ telefona, tableta i televizora - ostatak je od velikih kućnih aparata, poput uređaja za hlađenje i grejanje. Prosečan „pametni“ telefon ima više od 60 delova, uglavnom metala vrednih u elektronskoj industriji zbog visoke provodljivosti. Ovi delovi mogu da se poprave, recikliraju ili iskoriste kao materijali za novu robu. Prema UN-u, tokom 2016. godine bačeno je 435.000 tona telefona, potencijalno vrednih 9,5 milijardi dolara. Neki sastavni delovi zovu se retki zemni metali, koji se koriste za baterije i objektive kamera. Njihovo vađenje iz rudnika je izuzetno skupo i postoje samo na pojedinim delovima planete.
Na kraju podvucimo, koja je naša uloga u svemu tome? Treba poštivati zakonske propise o odlaganju elektronskog otpada, posebno istrošenih baterija i mobilnih telefona. Baterije sadrže hemikalije koje svojom razgradnjom mogu biti veoma opasne po okolinu, odnosno biljni i životinjski svet. Takođe, ne gomilati otpad po stanovima, podrumima, garažama, ne bacati ga kao običan otpad u kante za smeće. Opasne hemikalije i neki metali koji su sastavni deo elektronskog otpada veoma štetno deluju na zdravlje čoveka. Zaštita životne sredine treba da bude primaran cilj našeg aktivnog delovanja i ponašanja kod rešavanja problema eletronskog otpada.
Izvor saznanja: https://biznis.rs/vesti/otrovni-elektricni-i-elektronski-otpad-najcesce-zavrsi-gde-ne-treba
Nakon uspešne realizacije prošlogodiišnjeg projekta „Zaboraljene dečje igre“ AVP „Vila“ Vršac je odobren projekat na raspisani konkurs Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije u 2022. godini za proizvodnju medijskih sadržaja, rešenje broj: 401-01-434/2022-04. od 30.06.2022. godine, na temu zaboravljenih igara, ali sada za decu i odrasle.
U ovom projektu Produkcija će se baviti proizvodnjom deset TV emisija pod nazivom “Zaboravljene igre za decu i odrasle” u trajanju do deset minuta. Igre će biti izvedene napolju, u prirodi i u prekrasnom ambijentu Vršačkog jezera i nadaleko poznatog vinskog sela Gudurica ( naša slika sa drona ) koje je udaljeno 15 km od gradskog naselja. Planirano je da se u igrama angažuju učesnici različitog uzrasta, a posebno osveženje biće učešće članova Sokolskog društva Vršac koje ove godine obeležava 20 godina neprekidnog rada i uspešnog postojanja. Biće izvedene popularne dečje igre i igre za odrasle koje će biti razvrstane po učesnicima i po vrsti igara. Pored negovanja tradicije bogate srpske kulture, sportska aktivnost biće obogaćena kulturama nacionalnih manjina koje su odvajkada suživotno prisutne u Banatu. Primarni cilj projekta je da se na prigodan način ožive sadržaji tradicionalnih igara za različite uzraste i podsećanje na stare običajne igre ovog kraja.
Posebnu eksluzivu će predstavljati igre nacionalnih manjina koje se neguju kao tradicija među žiteljima guduričkog kraja, takođe i banatske igre koje su se igrale na poselima - vašarima. Za svaku igru napisan je poseban scenario sa detaljnim opisom i stručnim konsultacijama predstavnika Gradskog muzeja Vršac. Aktivnosti se snimaju sa dve kamere sa zemlje i dronom iz vazduha. Po završetku snimanja odabranih igara svaka igra se obrađuje kao posebna epizoda uz aktivno učešće takmičara, sportskih stručnjaka i dela posmatrača kao publike. Snimljene epizode biće emitovane u dogovorenim terminima krajem kalendarske godine na pet regionalnih TV centara i tri Internet portala. Sve emisije biće titlovane na srpskom jeziku, čime se poklanja velika pažnja osobama sa oštećenim sluhom.
Cilj projekta je da se ožive sadržaji igara za različite uzraste. Podsećanje na stare običajne igre ima za cilj vraćanje ljudi prirodi, druženju, socijalizaciji, stvaranju pozitivnih emocija i boljoj komunikaciji među različitim populacijama, boljoj prostornoj orjentaciji, boljoj motorici i fizičkoj aktivnosti, a što sve zajedno doprinosi zdravlju i pravilnom psihofizičkom razvoju. Posebno su interesantne igre pripadnika nacionalnih manjina koje žive na ovom području. Oni to doživljavaju kao povratak rodnom kraju, mladosti i nekim prošlim vremenima koja su većinu činila srećnim i zadovoljnim. Kombinacija igara različitih etničkih grupa, kultura i nacija je najbolji način negovanja multikulturalnosti, uvažavanja mišljenja drugog i suživota na ovom prostoru koji je poznat po toleranciji.
Uhodani stručni tim projekta pažljivo će odabrati učesnike igara, odrediti njihov broj i precizirati termine izvođenja i mesta snimanja, angažovati stručne konsultante i dogovoriti detaljan scenario za svaku odabranu igru. U prijavi za projekat urađen je sinopsis za svaku epizodu serijala, a stručni saradnici će obogatiti sadržaje uz poštivanje pravila i vrednovanja rezultata takmičenja za svaku izvedenu igru.