Godinama se bavim konstruktorskim radom upoznajući kroz teoriju i praksu zanimljivi svet elektronike koja je osnova svakog ozbiljnijeg rada i naprednog stvaralaštva u primeni savremenih tehnologija. Ponekad praksa negira teoriju što predstavlja pravi izazov, gde se problemi rešavaju eksperimentom i dužim posmatranjem, merenjem i praćenjem ponašanja pojedinih složenih komponenti koje nameću posebne uslove smeštaja i napajanja. U tim postupcima je, pored preciznosti i spretnosti, potrebna obazrivost jer su neke komponente skupe, ili se teško nalaze na domaćem tržištu.
Za mene je gradnja bilo kog složenijeg uređaja počinjala nabavkom kutije u koju smeštam uređaj, da li da bude metalna, ili plastična, a to zavisi od vrste i namene uređaja, te primene praktičnih mera zaštite od visokog napona i jakih struja. Svaki uređaj sa električnom strujom krije potencijalnu opasnost ukoliko nije pravljen po nekim standardima i proverenim šemama.
Nakon izbora kutije odgovarajućih dimenzija pristupamo planskom rasporedu pojedinih podsklopova, kao što su napajanje, glavni delovi uređa, kontrola i signalizacija, načini spajanja, gde je najsigurnije lemljenje, jer to predstavlja čvrst spoj, dok vezivanje klemama i konektorima vremenom slabi kontakt što dovodi do kvarova, ili prekida u radu. Ukoliko se bavimo konstrukcijom pojačala ( pogledati slike pojačala u izradi ) najviše moramo voditi računa o kvalitetu i vrsti provodnika kako ne bi došlo do samooscilacija, ili neprijatnog brujanja. Smeštaj ulaznih i izlaznih delova uređaja stvar je iskustva koje se stiče godinama. Tako se formira potrebna preciznost koja je neminovna kod svake konstrukcije. Kod pojačala posebno treba voditi računa o hlađenju tranzistora velike snage i integralnih kola koja se nalaze na izlazu. Ponekad, pored kvalitetnih Al hladnjaka, koristimo termalnu pastu, ili liskunsku izolatorsku podlogu zbog zaštite od direktnog spoja.
Bilo koja gradnja mora imati svoj praktičan cilj, a to je upotrebljivost uređaja u različitim situacijama koje smo predvideli. Ako smo nešto napravili pa to ostavimo po strani, a uložili smo znanje i novac, onda je to nedomaćinsko ponašanje. Naravno, sazrevanje dolazi godinama kroz praksu koja je najbolji pokazatelj da li u nečemu vidljivo napredujemo. Postizanje željenog cilja je očekivani izvor zadovoljstva u radu i stvaralaštvu.
Na kraju, uvek se opravdano zapitamo, da li kupiti, ili praviti uređaj koji nam treba! Primera radi, cena običnog punjača akumulatora je preko 2.500 dinara, a uvek možemo nabaviti kutiju, polovan transformator, kupiti grec-spoj, prekidač i potrebne provodnike. To će nas doći daleko jeftinije, a kada pogledamo neke složenije uređaje, naravno, njihova cena nije za preispitivanje. Kupujmo ono što moramo, a pravimo što znamo i umemo, moja je poruka ljubiteljima elektronike koji uvek traže zadovoljstvo, upražavanje slobodnog vremena i proveru teorije u praksi. Neslaganje između teorije i prakse može da bude samo rezultat površnosti, nepreciznog merenja i nedoslednosti u eksperimentu. Elektronika se zasniva na fundamentalnim zakonima elektrotehnike koji su jasno definisani, što znači da tu nema proizvoljnosti i nepreciznosti, posebno kod strujnih kola koja su složene prirode. Zanimljivo je saznanje da se danas neki fabrički uređaji namerno prave sa planiranim rokom upotrebe, posle koga se opravka uopšte ne isplati. U neke se ugrađuju vremenski podešeni ( „pametni“ ) mikročipovi koji elektroniku uređaja, nakon isteka zadatog vremena, stavljaju van bilo kakve upotrebe. Na kraju dobijemo elektronski otpad koji treba na propisan način odložiti, što je tema nekog narednog članka na ovom portalu.