Elektronski i električni otpad raste na celoj planeti zbog povećanog broja proizvoda na tržištu koji su rizičnog kvaliteta. Poseban problem i izazov predstavljaju punjive i nepunjive otpadne baterije i prevaziđeni mobilni telefoni. Zakon o upravljanju otpadom i podzakonski akt koji se odnosi na elektronski i električni otpad doneti su 2009. i 2010. godine, a danas je sasvim nova situacija po pitanju koncentracije i pravilnog odlaganja elektronskog otpada. Ozbiljnost situacije traži našu aktivniju ulogu.
Ukoliko saberemo sve odbačene stare „pametne“ telefone, kompjutere i kućne uređaje koje ljudi širom sveta bacaju svake godine, njihova težina bila bi kao devet Keopsovih piramida. Vrednost ovog otpada veća je od bruto društvenog proizvoda Srbije. Prema novom izveštaju Ujedinjenih nacija, u svetu je tokom 2018. godine proizvedeno 48,5 miliona tona elektronskog otpada, što je teže od svih ikada napravljenih komercijalnih aviona. Samo 20 odsto od toga je reciklirano, a ako se ništa ne promeni, UN predviđaju da bi do 2050. godine težina elektronskog otpada mogla da dostigne 120 miliona tona. Velika količina otpada nalazi se u morima i okeanima, posebno takvih vrsta koje imaju dug period razgradnje, kao što su metali, staklo i plastika.
„Globalni elektronski otpad je najbrže rastući tok otpada i predstavlja društveni i ekološki rizik", kaže Piter Bejker, predsednik i izvršni direktor Svetskog poslovnog saveta za održivi razvoj ( „World Business Council for Sustainable Development“ ).
Oko polovine ukupnog elektronskog otpada dolazi od ličnih uređaja, poput kompjutera, ekrana, „pametnih“ telefona, tableta i televizora - ostatak je od velikih kućnih aparata, poput uređaja za hlađenje i grejanje. Prosečan „pametni“ telefon ima više od 60 delova, uglavnom metala vrednih u elektronskoj industriji zbog visoke provodljivosti. Ovi delovi mogu da se poprave, recikliraju ili iskoriste kao materijali za novu robu. Prema UN-u, tokom 2016. godine bačeno je 435.000 tona telefona, potencijalno vrednih 9,5 milijardi dolara. Neki sastavni delovi zovu se retki zemni metali, koji se koriste za baterije i objektive kamera. Njihovo vađenje iz rudnika je izuzetno skupo i postoje samo na pojedinim delovima planete.
Na kraju podvucimo, koja je naša uloga u svemu tome? Treba poštivati zakonske propise o odlaganju elektronskog otpada, posebno istrošenih baterija i mobilnih telefona. Baterije sadrže hemikalije koje svojom razgradnjom mogu biti veoma opasne po okolinu, odnosno biljni i životinjski svet. Takođe, ne gomilati otpad po stanovima, podrumima, garažama, ne bacati ga kao običan otpad u kante za smeće. Opasne hemikalije i neki metali koji su sastavni deo elektronskog otpada veoma štetno deluju na zdravlje čoveka. Zaštita životne sredine treba da bude primaran cilj našeg aktivnog delovanja i ponašanja kod rešavanja problema eletronskog otpada.
Izvor saznanja: https://biznis.rs/vesti/otrovni-elektricni-i-elektronski-otpad-najcesce-zavrsi-gde-ne-treba
Opštinama Bačka Topola, Mali Iđoš, Čoka, Kanjiža, Senta, Novi Kneževac i gradu Subotici dodeljeno je ukupno 25 vozila – 17 za odvoženje smeća i osam autopodizača kontejnera, navodi se u saopštenju Ministarstva zaštite životne sredine.
Prema rečima ministarke Irene Vujović, opremu koja će unaprediti upravljanje otpadom u ovim lokalnim samoupravama obezbedilo je Ministarstvo zaštite životne sredine u sklopu projekta izgradnje regionalnog centra za upravljanje otpadom Subotica, realizovanom uz podršku EU.
Ministarka je ocenila da je ovo važan dan za lokalne samouprave iz Severnobačkog i dela Severnobanatskog okruga, ukazavši na to da je upravljanje čvrstim otpadom jedan od prioriteta Ministarstva i problem koji možda i najviše muči građane Srbije.
„Danas smo obišli i regionalni centar, koji će zahvaljujući ovoj opremi raditi u većem kapacitetu“, rekla je ona izrazivši zahvalnost gradonačelniku Stevanu Bakiću i predstavnicima šest opština na dobroj saradnji i što su pokazali da žele da promene nabolje ekološku sliku u svojim sredinama.
Izvor: energetskiportal.rs
Svake godine 22. aprila u svetu se obeležava međunarodni Dan planete Zemlje u cilju aktivnog skretanja pažnje građanima na značaj očuvanja prirode i njenih resursa, kao i sprečavanja negativnih posledica na životnu sredinu. Obeležavanje ovog značajnog datuma inicirao je 1970. godine američki senator Gajlord Nelson. Naš doprinos bila bi transparentna promena odnosa prema prirodi, racionalno korišćenje dobara koje nam ona nudi i što manje zagađenje radne i životne sredine.
Stručnjaci argumentovano upozoravaju da je veliki broj biljnih i životinjskih vrsta pred potpunim izumiranjem, što ozbiljno dovodi do narušavanja celog ekosistema i biološke raznovrsnosti naše planete. Kao ključne uzroke izumiranja vrsta biolozi navode uništavanje staništa ljudskom aktivnošću, nekontrolisanom eksploatacijom svih izvora Zemlje i njenog biljnog i životinjskog sveta kao i zagađenje životne sredine.
Prirodu najviše zagađuje čovek svojim bahatim odnosom, bacanjem smeća i ispuštanjem otrovnog otpada u reke i jezera u kojima prestaje svaki život. Zagađuju je i nove tehnologije koje nemaju propisanu zaštitu od štetnih gasova i izliva otrovnih materija. Velika je odgovornost lokalnih zajednica, ali i države da se ne dozvoli izgradnja industrijskih postrojenja kojima se direktno zagađuje priroda. Svest građana spontano se budi, tako da to nije pitanje samo aktuelne vlasti, ili opozicije, jer ugrožena životna sredina prepoznaje dobre namere pojedinca i društva koje treba da bude još više odgovorno za zdravlje ljudi. Politizacija tog pitanja nije potrebna nikome, jer zdravlje čoveka nema cenu sa kojom treba kalkulisati, niti ga dovoditi u vezu sa dnevnom politikom.
Dovoljno je pogledati kakvi su nam prilazi urbanim naseljima, koliko ima neuređenih i divljih deponija smeća, koliko su zagađene reke i jezera, koliko je zagađen vazduh za vreme grejne sezone, a u nekim gradovima tokom čitave godine. Ispuštanje otrovnih gasova bez instaliranih filtarskih postrojenja direktno šteti zdravlju čoveka, a na merama poboljšanja kvaliteta vazduha malo se radi pod izgovorom da nema sredstava. Normalno bi bilo da se pre svake gradnje novih postrojenja, fabrika i pogona, uz strogo poštivanje pratećih zakona, izradi detaljna studija izvodljivosti za očuvanje zdravlja čoveka i zaštite životne sredine. Ako se utvrdi da će ono biti narušeno, vredniji je nečiji život od gradnje, bez obzira kolika je ekonomska opravdanost, o kom se investitoru radi i koliko će biti novih radnih mesta uglavnom sa jeftinom radnom snagom.
Na kraju, kad razmišljam o ovom značajnom datumu uvek mi je u sećanju živopisni momenat kada sam 1966. godine, sa vršnjacima iz Učiteljske škole „Nurija Pozderac“ iz Sarajeva zalutao u srce netaknute prirode Nacionalnog parka „Sutjeska“ u prašumi Perućica, pri čemu smo se svi divili netaknutoj oazi mira gde je prvi put kročila ljudska noga, niti je njen izgled kvarila nečija ruka. Tu je vladao savršeni red i neka čudna prirodna tišina, kako među biljnim, tako i životinjskim svetom. Na proslavi 50 godina mature, koja je održana juna meseca 2018. godine u Sarajevu, svi smo se još uvek sećali tog dana sa sretnim završetkom, ali posle toliko godina, sa istim mislima, da je čovek najveći neprijatelj prirode. Priroda ima svoj neprikosnoveni red, zakone i pravila jednaka za sve, za čije nepoštivanje nas uvek kažnjava po meri koju smo zaslužili. Zar je nešto na svetu vrednije i važnije od zdravlja čoveka i svetlije budućnosti naše dece?!
Korona virus je neminovno naterao mnoge da upražnjavaju slobodno vreme kako znaju i objektivno mogu. U posebnoj situaciji našli su se građani stariji od 65 godina kojima, pored zabrane izlaska, preti promena raspoloženja koje će itekako ostaviti neke trajnije posledice po zdravlje. Pravo je umeće svakog pojedinca da u takvoj situaciji ostane normalan i da negativno raspoloženje ne prenosi na druge.
Pošto spadam u navedenu kategoriju građana, mada ne volim nikakve podele po starosnoj dobi, pokušao sam na najbolji mogući način da iskoristim moj hobi, a to je konstruktorska elektronika, da mi ne bude dosadno u zatvorenom prostoru. Pre svega, za vreme vanrednog stanja pružio sam maksimalnu stručnu pomoć nekim seoskim osnovnim školama u primeni OnLine nastave ( sedmični radni zadaci ) preko njihovih portala, a najveći deo slobodnog vremena posvetio sam elektronici i sređivanju moje radionice za konstruktorski rad.
Uređaj koji predstavljam napravljen je od zatečenog elektronskog otpada, plastične kutije (19,2x11,5x3,5 cm) od nekog HDD starije generacije, a unutar nje spakovao sam jednu pločicu od rashodovanog radio prijemnika (tjuner). Njegovo napajanje (9 V) obezbeđeno je sa dve litijum-jonske baterije napona po 3,8 V od rashodovanih mobilnih telefona. Baterije su vezane u seriju, tako da sam dobio potrebnih 7,6 V. Njihovo pravilno punjenje obezbedio sam pomoću jednog spoljašnjeg adaptera napona 9 V, 300 mA, s tim da sam na samom ulazu ugradio dobru filtraciju napona sa elektrolitičkim kondenzatorom kapaciteta 2.200 µF, 25 V. Sa prednje strane uređaja ugrađen je mikroprekidač, kako FM tjuner ne bi bio stalno uključen. Na sredini je stereo utičnica ( 3,5 mm ) izlaznog signala, a desno gore LED dioda sa dve boje, crvena kada se pune akumulatori i zelena kada se prazne. Ovde se radi o posebnoj LED diodi sa tri nožice, srednja ide na minus pol sa izvora struje na koju je redno vezan otpornik 1K radi smanjenja struje ( do 30 mA ) ka ovoj LED diodi. Druge dve nožice spojene su na dva različita mesta plus pol izvora, jedna odmah na ulazu, a druga posle zaštitne diode od pogrešnog polariteta i kratkog spoja, na tački napajanja FM modula ( tjunera ) ovog prijemnika male snage. Na izlazu se nalazi stereo signal vrhunskog kvaliteta koji se može isprobati na slušalicama, ili preko pojačala, ukoliko želimo jači signal zvuka. Na poleđini kutije nalazi se samo priključak za punjenje Li-ion akumulatora kapaciteta po 1.200 mAh. Unutar kutije smeštena je odgovarajuća štap antena koja se ne izvlači.
Ovakav FM prijemnik može se uspešno koristiti kao prenosni uređaj u prirodi i svugde u pokretu na mestima gde nemamo izvor struje. Zbog male potrošnje i većeg kapaciteta baterije uređaj je služio deset sati upotrebe bez dodatnog napajanja. Može poslužiti umesto mobilnog telefona za slušanje muzike sa neke radio-stanice na FM, ili na srednjotalasnom području, mada se taj opseg sve manje koristi. Upotreba srednjih talasa podseća na neke daleke godine kada se zbog pojave tzv. Fedinga čuju karakteristični šumovi, posebno u večernjim satima.
Mnogi će se opravdano zapitati, da li se ovo uopšte isplati pored laptopova, mobilnih telefona i kompjutera, kao i drugih savremenih uređaja za slušanje muzike. Utrošak za materijal je nula, ali rad i konstruktorsko stvaralaštvo zadiru u veoma precizne proračune i fine radnje povezivanja komponenti i primenu teorije u praksi. Kada se tome doda racionalno korišćenje slobodnog vremena, onda zadovoljstvu nema kraja, a korisna upotreba elektronskog otpada opravdava ovakvu gradnju koju mogu razumeti samo istinski ljubitelji elektronike.
Često se zapitam, kada nešto opravljam, što mi to treba i da li se uopšte isplati nešto opravljati. Pošto mi u životu novac nije primarna potreba, već zdravlje, stabilna i napredna porodica, planski rad i zanimljiva hobi aktivnost ( primenjena elektronika kojom se bavim od malih nogu ), opuštenost i lično zadovoljstvo stvaranja, na kraju svake uspešne opravke nekog uređaja kažem sam sebi da je vredelo makar pokušati. Zbog toga mi svaka složenija opravka uglavnom uspeva, što je korisno za moje domaćinstvo i bližu familiju, a da ne otkrivam koliko su zadovoljni prijatelji i poznanici na pomoći koju im pružim u pravo vreme, bez namere da na tome zarađujem. Polazim od one poznate narodne izreke „Dobro se dobrim vraća“.
Posebno su mi interesantne opravke uređaja koje sam davno pravio i koji su se kvarili ( pogledati galeriju slika ), ili su zreli za pregled i nadogradnju posle nekoliko godina eksploatacije. O nekim interesantnim primerima opravki pisao sam na ovom portalu, a radi se o uređajima kojih više nema na tržištu, ili su nedostupni rezervni delovi za takve uređaje. Posebno mi je u sećanju uspešna reparacija jednog starog radio-prijemnika ( lampaša ) nemačke proizvodnje iz daleke 1956. godine kada je moj dobar drugar, koji obožava staritete, izdvojio veću sumu novca za zamenu elektronskih cevi koje su pregorele, a davno je prestala njihova proizvodnja. Radio aparat je nakon nekoliko meseci ponovo „oživeo“, ali nije imao FM područje, što sam uspešno nadogradio sa nekim prihvatljivim rešenjima moderne elektronike, stvarajući kombinaciju klasičnog i savremenog prijemnika. Kasnije sam video da se mogu nabaviti radio-aparati sa starim izgledom kutije, ali sa savremenom elektronikom. Cene su im s razlogom još uvek visoke.
Kod većine opravki uređaja polazna osnova pristupa je naći kvar i njegov pravi uzrok. Svaki drugi pristup je lutanje i traženje „igle u plastu sena“. Zbog toga sam potpuno siguran u uspeh ako imam šemu uređaja po kojoj se opredelim šta je moglo da se desi pa da dođe do kvara. Pored detaljne šeme, potrebno je i profesionalno iskustvo tipovanja na moguća mesta kvara, a to su dotrajali i kratki spojevi, prekidi u napajanju, neispravne komponente, osušeni elektroliti, pregoreli otpornici i na kraju, otkazivanje nekih vitalnih delova uređaja zbog dugog korišćenja. Interesantno je da se u današnjoj proizvodnji većine uređaja planski određuje ograničeno vreme korišćenja posle koga se ne isplati, ili je opravka skuplja od nabavke novog uređaja istog, ili sličnog tipa. Neki proizvođači tehnike namerno planski i sistematski prave takve uređaje zbog prodaje i neisplativosti bilo kakve opravke.
Profesionalci se bave opravkama radi zarade za porodicu i život, ali i oni vode računa koliko se isplati opravka. Neki zanati polako odumiru, kao što su RTV mehaničar, sajdžija, vikler, kovač, kujundžija i još poneki koji nam često zatrebaju. Pošto ih nema, mnogi se odlučuju na pokušaj samostalne opravke. Da li će uspeti, ili ne zavisi od mnogo faktora, spretnosti, znanja i iskustva, te posedovanja potrebnog pribora i alata. Nekada veliku pomoć može pružiti univerzalni tester, tako da nije potrebno skidati komponente sa štampane ploče, mada ponekad možemo dobiti pogrešnu informaciju o ispravnosti komponente. Elektrolite možemo bez skidanja ispitati pomoću ESR mernog instrumenta, otpornike prepoznati da su neispravni po promeni boje, a poluprovodnike merenjem napona na određenim mestima. Ako pri uključenju pregoreva osigurač uređaja najčešći kvar su ispravljačke diode, ili kratak spoj na elektrolitu za „peglanje“ napona. Kvar se prvo mora otkloniti, a onda krenuti daljim traganjem za drugim uzrocima kvara koji ponekad mogu biti „podmukli“ i teško rešivi i za iskusne majstore.
Na kraju, opravkama se bave uporni i strpljivi, zatim zaljubljenici tehnike koja im u životu nešto znači, kao uspomena na detinjstvo, druženje sa voljenom osobom, uspomena na roditelje, ili im to služi kao kreativna radna aktivnost.
Spojiti korisno i doprineti akciji zaštite životne sredine glavni su motivi radne aktivnosti koju do kraja novembra ove godine završavaju učenici Osnovne škole „Mladost“ iz Vršca. Odabrana ekipa od šest učenika ( Aleksa Petrović, Gorana Tomić, Filip Radak, Lazar Čanković, Nađa Belić i Nebojša Popov ) započela je akciju još početkom ove školske godine, prvo sakupljanjem praznih limenki, zatim njihovom obradom u matičnoj školi, lepljenjem i farbanjem na Eko-kampu „Vršačke planine“ i finalizacijom posla u prostorijama „Cefiksa“ u Vršcu.
Prethodno je sa predmetnim nastavnikom TiO ( Dragan Vladislav ) dogovoreno da njegova ekipa u okviru republičkog projekta Eko-škole „Vršačke planine“ uradi solarni kolektor od aluminijskih limenki koje se mogu naći kao otpad u svim kontejnerima, oko prodavnica pića, u kafićima i na drugim mestima, što narušava sliku bilo koje uređene sredine. Brzo je sakupljeno blizu 200 praznih limenki, izvršena je mehanička obrada skidanjem gornjeg poklopca i probijanjem dna limenke posebnim probojcem koji pravi krilca na mestima bušenja. Krilca služe za stvaranje vrtložnog strujanja vazduha koji odozdo prema gore potiskuje ugrađeni električni ventilator. Limenke su nakon mehaničke obrade dobro oprane i sortirane da nemaju nikakvih oštećenja.
U drugoj fazi rada izvršeno je čvrsto spajanje limenki specijalnim vatrostalnim silikonom 15 redova po 10 komada na kalupima od drveta. Limenke su posle sušenja silikona ofarbane mat-sprejom crne boje. Ovaj posao uspešno je obavljen na trodnevnom kampu Eko-škole na Vršačkom bregu koji je uspešno izveden od 26-28. septembra ove godine. U međuvremenu je napravljena drvena kutija dimenzija 180x120 cm koja je unutra obložena stirodurom debljine 2 cm i ofarbana sa mat-sprejom. Kutija će na kraju biti premazana nekoliko puta premazom sa voštanom komponentom koji je efikasno štiti od vlage i temperaturnih promena, a biće pokrivena providnom pleksi-pločom.
U trećoj fazi rada, koja se izvodi u prostorijama „Cefiksa“, učenici su postavili pripremljene limenke, čvrsto ih upakovali u kutiju sa dva unutrašnja nosača i odredili mesta bušenja otvora za ulaz hladnog i izlaz toplog vazduha. Završnu aktivnost učenici će obaviti u njihovoj školi, gde su i započeli svoj deo projekta, a ona se odnosi na finalnu obradu kolektora, postavljanje elektronike za automatsko upravljanje ( ventilator sa diferencijalnim termo-prekidačem ) i merenje temperature na ulazu i izlazu kolektora, protoka i brzine vazduha, čime se na najbolji način povezuju teorija i praksa iz gradiva fizike VII ( termodinamika ), što i jeste cilj ovog radnog zadatka.
Učenici su grupno i pojedinačno pokazali veliko interesovanje za ovu akciju, a sve aktivnosti obavljaju van redovne nastave, uglavnom u popodnevim časovima. Posebno im je drago što se korisno upotrebio otpad limenki i što će solarni kolektor služiti za dogrevanje prostorije udruženja “Cefiks” koje je nosilac ovog republičkog projekta. Sve faze rada se pažljivo snimaju što će biti ugrađeno kao video-materijal u nekoliko obrazovnih emisija za učenike osnovne škole.
Tehnički podaci: Kutija unutrašnjih dimenzija 180x120 cm sa ukupno 150 limenki zapremine 0,5 litara, ukupna zapremina 75 litara vazduha, količina toplote ( Q ) se izračunava po formuli: Q = m*c* d(T), gde je m masa vazduha ( m = ρ*V, gustina vazduha iznosi 1,29 kg/m3 ), c - specifična toplotna kapacitivnost vazduha koja iznosi 786,9 J/kg*K, a d(T) promena temperature ( t2-t1 ) koja se izražava u stepenima Celzijusovim , ili u kelvinima ( K ). Na količinu oslobođene toplote utiče i brzina ( v ) protoka vazduha koja se izražava u m/s. Na kraju se, merenjem svih navedenih fizičkih veličina, računski dobija ukupna količina toplote ( Q ), izražena u džulima ( J ). Dobivena toplota služi za uspešno dogrevanje manjih prostora u uslovima da su limenke obasjane Sunčevim zracima. Regulaciju temperature vrši elektronika sa diferencijalnim temperaturnim prekidačem.
Takozvana „Furda“ u Vršcu godinama radi četvrtkom i subotom, kada mnogi sitni trgovci i preprodavci različite sitne i krupne robe iz grada i šire okoline dođu da prodaju sve i svašta, od delova koji nam u životu nikada neće zatrebati do delova koji su retki, a često u kući nasušno potrebni. Ima ljudi koji se po prirodi stide da prodaju na “buvljaku”, a najinteresantniji su vešti i ubedjivi trgovci koji na sve načine hvale svoju robu, do te mere da će, recimo po njima, bušilica “raditi” bez četkica, ili rotora, samo joj treba struja, koje nema na “Furdi”. Za one nepopravljivo stidljive, eto prave prilike da se preko akcije PIOS-a oslobode stvari i opreme koja im uopšte ne treba, ili smeta u stanu, kući, vikendici, garaži.
Akcija PIOS, pored korisne namene, ima i onu humanu, jer ćemo nekoga itekako obradovati sa starom memorijskom karticom za kompjuter, koju nema gde kupiti, ili sa hard-diskom i DVD plejerom koji su sa zastarelim napajanjem, ili sa delom za kućnog ljubimca od automobila. Ako se malo bolje pozabavimo percepcijom šta na buvljaku sve ljudi kupuju, izgleda da ih posebno zanimaju fenjeri, stari radio-aparati, burgije za metal i drvo, brusilice, bušilice, kompjuterska oprema, radio-aparati za kola i polovna garderoba. Kada nešto posebno zapadne za oko, ima tu cenkanja, obilaženja u nekoliko krugova, a ponekad i svađe sa rečima „Hoćeš li da ti to poklonim“, što je manir onih koji ne psuju. Psovači samo što ne pokazuju zube, pa ih je najbolje kulturno zaobići. Ima i druga varijanta, sedneš za računar, pa preko našeg sajta uletiš u akciju PIOS. Prošli put smo objasnili da se prvo morate registrovati, a onda, prema uputstvu, ponuditi stvari koje vam uopšte ne trebaju. Pored komunikacije koja popravlja psihičko stanje i trgovine gde nema zarade, mi se jednostavno oslobađamo nepotrebnih stvari koje nekome trebaju. Podrumi mnogih stambenih zgrada su prepuni odbačene robe, delova automobila, nameštaja, a sve to može nekome poslužiti, posebno ljudima koji su slabijeg imovnog stanja. Zašto im ne pomoći ako nas to ni malo ne osiromašuje? I oni su ljudi kojima će stvari koje ne koristimo dobro doći.
Na kraju, kakve veze imaju “Furda” i akcija PIOS? I jedna i druga imaju protok robe, korisnu razmenu, zdravu komunikaciju među ljudima, ali PIOS i humanu stranu. Pomažemo ljudima kojima to treba. Mnogi će se obradovati kao malo dete željenoj skupoj igrački, posebno ljubitelji tehnike i starih automobila. Da ne bude zabune, ova akcija, zbog sličnosti naziva ( PIO i PIOS ), nema posebne povezanosti sa penzionerima, već je dostupna svim ljudima dobre volje. Zato još jednom pozivamo, POKLONIMO I OTPAD SKLONIMO !
Udruženje „Cefiks“ iz Vršca počinje sa akcijom projektne aktivnosti pod nazivom POKLONI I OTPAD SKLONI - „PIOS“ koja obuhvata populaciju stanovništva od najmlađih do najstarijih sugrađana. Cilj akcije je da se, pre svega, otarasimo nepotrebnih stvari i opreme koja se nalazi u stanu, podrumima, garažama. Time ćemo pomoći svima onima koji ne mogu da nađu, ili kupe deo za računar, za automobil, uređaj u stanu, kao i za druge uređaje kojima nedostaje neki od vitalnih delova.
Sve planirane aktivnosti podizaće svest da stare stvari još uvek mogu biti od koristi, što podrazumeva manje otpada na deponijama i racionalna, odnosno efikasna upotreba proizvoda. Tako će biti manje otpada na deponijama, više reda u podrumima, na tavanima i po stanovima, gde nam nepotrebne i nagomilane stvari smetaju. Sprečavanje da se stvari koje se još uvek mogu upotrebiti bace kao smeće, ili da dalje propadaju i omogući pristup zainteresovanim građanima kojima su te stvari potrebne će biti svakome od koristi.
Svako ko želi da se uključi u akciju, a time da pomogne kako sebi tako i drugima, treba da proceni šta mu treba, a šta ne treba, pa da se uključi u sistem, svojim korisničkim nalogom. Ukoliko nema nalog , treba da se uključi u postupak registracije. Nakon registracije i prijave pod izabranom šifrom potrebno je samo posetiti stranicu PIOS i kliknuti na „Novi oglas“, a onda pratiti odgovarajuće smernice.
Pored pomoći drugima poklanjanjem nama nepotrebnih stvari, delova, mašina (ispravnih, ili neispravnih) i opreme, ovom akcijom aktivno doprinosimo merama zaštite i uređenja radnog i životnog prostora, uređenju stana, vikendice, garaže i drugih prostora koji treba da budu urednii, sređeni i čisti. Pozivamo Vas da se uključite u akciju!
Jaka vlast koja radi u interesu zajednice će navesti kompanije i ljude da plaćaju pravičan deo troškova za održavanje okoline čistom, kaže Dejvid Njuman, odlazeći predsednik Međunarodne asocijacije za čvrsti otpad (ISWA). „Onda kada vlada ne može da se oduprepritisku velikih kompanija, one ne plaćaju. Neko drugi plati“, rekao je Balkan Green Energy Newsu u intervjuu pred održavanje godišnjeg kongresa tog međunarodnog tela u Novom Sadu.
Njuman će na događaju prepustiti predsedavanje Andonisu Mavropulosu. Rekao je da je veoma ponosan na postignuća asocijacije tokom svoja dva mandata – ukupno četiri godine na njenom čelu. “Pre šest godina, kada sam bio potpredsednik, stavili smo težište na to da asocijacija mora da bude uticajna jer je trebalo da podignemo svest o otpadu kao udarnom i hitnom pitanju”, rekao je i izrazio nadu da će ISWA na predstojećem kongresu potpisati memorandum o razumevanju sa Svetskom bankom.
Koja još očekivanja imate za trodnevni događaj u Srbiji koji počinje 19. septembra?
Zemlje se svake godine kandiduju da organizuju kongres i mi smo se odlučili za Novi Sad, ispred Londona. Ne treba uvek da držite konferencije na mestima koja su poznata, gde je sve lako, rešeno i radi savršeno. Srbija se kandidovala za članstvo u Evropskoj uniji, a daleko je od uređenog sistema upravljanja otpadom. Cela Jugoistočna Evropa je u istoj situaciji i strateški smo odabrali da događaj organizujemo tu. Moramo da donesemo poruku dobrog upravljanja otpadom, razmenimo iskustva s domaćim ljudima i saznamo koje dobre stvari rade i koje probleme imaju.
Kako je politika da zagađivači snose troškove upalila na pojedinačnim tržištima i u regionima širom sveta?
Na globalnom nivou se reciklira manje od 20 odsto otpada, 10 odsto se spaljuje a ostatak se baca u rupu u zemlji. Ili na deponiju, ispravnu ili ne, na gomilu ili u reku, ali sedamdeset odsto se uopšte ne prerađuje. Gde se otpad reciklira i koristi da se razvije toplota? U naprednim privredama, onima u kojima smo mogli da uspostavimo koncept da plaća zagađivač. U razvijenom svetu je veoma malo recikliranja.
Građani i svi drugi plaćaju da zaštite okolinu. Evropska unija je propisala da se baterije i akumulatori, kola, gume, ambalaža, otpadna električna i elektronska oprema (WEEE) i ulje recikliraju, a zemlje članice sprovode direktive – nekad loše, nekad dobro. Novac dolazi od proizvođačâ materijala koji ulaze u tok otpada, da bi se oni odatle uklonili.
Pored EU, u Australiji ima nekih obaveza po principu „plaća zagađivač“, kao i u par država u Sjedinjenim Državama, te u Koreji i Japanu, dok u ostatku sveta nema manje-više ničega! Da vam odgovorim na pitanje, loše smo uradili taj posao.
Da to zavisi od vas lično, za koje biste se najvažnije i najefektnije mere opredelili u podizanju svesti u ovom sektoru, a za koje kazne, u cilju ubrzanja napredovanja neke zemlje u upravljanju otpadom?
Zemljama kao što su Holandija, Belgija, Švedska i Austrija ide dobro jednostavno zato što je vlast jaka. Ona može da donese i sprovede zakone čak i kada su nepopularni kod određenih delova društva. Ona podiže poreze i uvodi kazne za neprilagođavanje. S druge strane, ima vladâ koje su slabe ili imaju nejasnu strukturu: ministarstvo je odgovorno za jedno, ali ne za sve, dok grad ili opština ima različita ili preklapajuća ovlašćenja, i tako dalje. Tada dobijete haos, a imamo ga u 70 procenata sveta. Stoga je osnovni zadatak da se sredi sistem upravljanja.
Postoje li uopšte trikovi za prevazilaženje opšte inercije u svetu u razvoju? Da li ste nailazili na primere napretka i dobre prakse?
Maleziji je trebalo dugo da sredi svoj sistem. Posle 15 godina pregovaranja sa svim zainteresovanim stranama, pre par godina doneta je odluka i ta zemlja je konačno napravila ugovore na do 20 godina s privatnim kompanijama da održavaju ulice čistima, odvoze otpad na sanitarne deponije i da izgrađuju spalionice. Ta zemlja je na pravom putu, dok je susedna Indonezija, inače veoma bogata resursima, u neredu, gde se materijali bacaju i pale na sve strane.
Čile je verovatno najbolji primer postizanja napretka u Latinskoj Americi. Meksiku takođe ide veoma dobro. Iako su u Africi poteškoće opšta stvar, na svakom mestu, Ruanda je izuzetno čista i svojim otpadom upravlja prilično dobro, dok su u susednim Tanzaniji i Keniji na svakom koraku otvorene deponije.
Na Balkanu velik deo stanovništva jedva spaja kraj s krajem. Po tradiciji, stanovnici jesu svesni da velik deo siromaštva dolazi od rasipanja resursa, pa i od zagađenja, ali čini se da se na recikliranje stalno gleda kao tabu. Neke grupe stanovništva rade sa čvrstim otpadom i tako zarađuju za život, ali najviše na primitivan način i u fizički opasnim uslovima, dok se na tu delatnost gleda s prezirom. Kako da pomirimo dva ekstrema?
U vremenima kojih se i ja sećam, stvaralo se i odbacivalo malo otpada, dok su čistači dolazili jednom nedeljno. Desi se da vam se zemlja prebaci na slobodnu tržišnu privredu u kojoj svako kupuje sve, ali javne službe i dalje nemaju strukturu da se za sve to pobrinu. Tu postoji neizbežan vremenski zaostatak između dve koncepcije.
Ljudi iz neformalnog sektora zarađuju dolar ili dva dnevno sakupljajući otpad. Ta situacija je blizu ropstvu, mada je jedini metod recikliranja u 70 posto sveta! Nivo možete podići isključivo bliže ishodištu, na vrhu lanca. To znači da treba da imate finansijske resurse da biste mogli da obavite ostalo na pravi način.
To znači da vam trebaju finansijska sredstva da ostalo izvedete kako treba. Ponovo se vraćamo na ono što sam govorio o sistemu upravljanja. Reč je o tome da oni koji stvaraju otpad na tržištu, za njega i plate i preuzmu odgovornost. Zamislite šta bi bilo da oni koji prodaju boce koka-kole ili čokolade ponude, na primer, sto miliona evra godišnje da se u nekoj balkanskoj zemlji skupljaju plastika i abalaža. To bi podstaklo celu privredu. Sektor sakupljača više ne bi mogao da nalazi takav otpad u kontejnerima, ali ti ljudi mogu da se ovoga puta uvedu kao sakupljači u postrojenjima kojima se prikladno upravlja.
Ipak, za to vam treba novca. Moj princip je da svako proizvodi otpad i da svako treba da plati za čišću okolinu, čak i ukoliko može da sebi priušti samo pet dolara godišnje. Unilever, Prokter end Gembl, Epl sa svojim ajfonima ili Hjulit Pakard sa svojim kompjuterima, svi oni moraju da plate da se materijal prikupi.
Tako se sprovodi tranzicija. Ona je neminovna i nemojte lupati glavu oko toga. Treba vremena; nama u Zapadnoj Evropi je otišlo 30 do 40 godina da to sredimo.
Da li je čvrsti otpad korisniji kao biomasa, gorivo, ili kao sirovina za recikliranje u privredi, društvu i za okolinu? Koje su razlike po vrstama materijala i dostupnosti nekog resursa u pojedinim regionima?
Ja sam praktična osoba, ne ideolog. Mislim da je dobro ono što funkcioniše. Ali ono što funkcioniše na jednom mestu, na drugom možda neće. U Severnoj Evropi velike spalionice rade 365 dana godišnje. U tim zemljama je hladno devet od dvanaest meseci i spaljivanjem otpada ne samo što obezbeđuju struju nego i toplu vodu za daljinsko grejanje. S druge strane, to nije rešenje za Atinu ili Kairo.
U Africi 70% ili 80% čvrstog otpada čini vlažna hrana ili vegetacija. Spaljivanje vlažnog materijala, vode, veoma je skupo i ta tehnologija tamo ne može da funkcioniše. Zemlje kao što su Danska ili Švedska nemaju gasna i naftna polja za obezbeđivanje energenata i njima je verovatno bolje da maksimalno iskoriste spaljivanje otpada umesto sam materijal.
Sektor recikliranja i sakupljanja je na putu znatnog razvoja u Jugoistočnoj Evropi, kako tehnologija i zakonodavstvo napreduju u cilju podizanja prinosa iz te aktivnosti. Kakva iskustva imate s razmerom potražnje za ekspertima na tom polju i broja profesionalaca s kvalitetnim obrazovanjem na tržištu rada?
Prvo, ISWA sprovodi program sertifikacije upravljanja otpadom, posebno popularan u nekim zemljama Jugoistočne Azije i u Latinskoj Americi. Nedavno smo osnovali centre za obuku u Maleziji i Omanu. Imamo letnju školu u Teksasu. Hiljade i hiljade ljudi polaze na studije zaštite životne sredine i upravljanja otpadom. Ne manjka talentovanih mladih ljudi koji završavaju te programe. Zapravo Univerzitet u Novom Sadu ima veoma dobar centar za obuku za upravljanje otpadom.
Ali koncepcija je nekoliko. Na sasvim početnom nivou skupljanja s ulica o odvoženja na deponiju, ne treba da budete nuklearni naučnik da biste to razumeli. Samo treba da budete sposobni da to organizujete. Neke od najvećih kompanija za otpad osnovali su ljudi koji su bili vozači kamiona. Doslovno se radilo o logistici.
A kako je ISWA povezana s obrazovnim institucijama u Jugoistočnoj Evropi? Koje su najvažnije aktivnosti?
Organizovali smo letnju školu u Rumuniji. Sarađujemo s asocijacijama za otpad u razvoju u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini. S njima ćemo pripremati neke obrazovne programe. U Jugoistočnoj Evropi svake godine već radimo seriju od osam do deset seminara i konferencija sa po pedeset ili do 200 ljudi. Nadajmo se da možemo da uradimo i više!
Izvor: balkangreenenergynews.com
Biomasa sa polja, livada, šuma, iz prerađivačke industrije, ali i iz otpada, i kako iskoristiti njene energetske potencijale bila je tema razgovora u Regionalnoj privrednoj komori. Sve države, pa i Srbija, moglo se čuti, imaju ozbiljan plan supstitucije dela potrošnje fosilnih goriva obnovljivom biomasom. Ipak, i dalje je ne koristimo dovoljno.
Sednica Odbora za hemijsku industriju i građevinarstvo Regionalne privredne komore Pančevo ove nedelje bila je vrlo posećena. Pored redovnog posla, razgovaralo se o potencijalima korišćenja biomase, koja je obnovljiv izvor energije i može delimično da zameni fosilna goriva. Predsednik Nacionalne asocijacije za biomasu SERBIO Vojislav Milijić je tokom prezentacije stanja konstatovao da se zbog kašnjenja sa regulativom, ali i usled oslonjenosti na ugalj, pontencijali biomase nedovoljno koriste, što će se u budućnosti promeniti.
- Srbija je preuzela obaveze prema energetskoj zajednici da poveća učešće obnovljivog izvora energije u energetskoj potrošnji. Cilj i obaveza je ustanovljena na 27 odsto učešća svih obnovljivih izvora energije. Godine 2009. je bilo oko 21 odsto, a cilj je da se do 2020. poveća na 27 odsto. Potrebno je da se instalira oko 100 MW novih elektrana na biomasu i oko 30 MW novih elektrana na biogas i da se obezbede dodatne količine i dodatna postrojenja koja će koristiti biomasu za proizvodnju energije za grejanje i hlađenje. Neka zakonska regulativa postoji, neka je u toku. Postoji akcioni plan za korišćenje obnovljivih izvora energije, postoji strategija razvoja energetike do 2025, koja priznaje značaj obnovljivih izvora energije i biomase i postoji razvijen sistem tzv. fid-in tarifa, zagarantovanih cena otkupa električne energije iz obnovljivih izvora energije, rekao je Vojislav Milijić, predsednik asocijacije SERBIO.
Zainteresovanim privrednicima ovom prilikom detaljno je izložena struktura biomase na našem prostoru, trenutne cene, kao i trendovi u poslovanju privrede koja već radi u ovom sektoru. Pored država koje su daleko odmakle u kogeneraciji i dobijanju energije iz slame strnih žita, poput Danske, odnosno Nemačke, koja je lider u korišćenju biogasa, predstavljanje potencijala biomase bila je i prilika da se sazna da u okruženju već postoje prvi pozitivni primeri. Tako kompanija „Almeks“ koristi biomasu za zagrevanje prostorija, a planira izgradnju bioenergane, a biomasu kao energent u budućim postrojenjima za kogeneraciju planira da koristi i JKP „Grejanje“.
Izvor: rtvpancevo.rs