Obećao sam u prošlom članku na ovom portalu da ću pokušati predstaviti brzi punjač akumulatora ( bez mrežnog transformatora ) sa procesom desulfacije koja je moguća ako ploče olovnog akumulatora nisu potpuno oštećene, ili da nisu u kratkom spoju. To se može ispitati tako što nakon punjenja akumulatora njegov napon ne spada drastično ispod 10 V. U tom slučaju akumulatoru nema spasa. Pravilo je da se stari akumulatori recikliraju u topionicama, a postoji mogućnost njihovog otkupa sa ciljem da ne zagađuju okolinu. Ovde se radi o eksperimentalnoj verziji uređaja.
Desulfacija je proces „razbijanja“ kristala sulfata ( PbS04 ) sa olovnih ploča puštanjem impulsa jake struje do visine napona koji neće dovesti do ključanja elektrolita. Postoje kvalitetni fabrički desulfatori koji su prilično skupi, tako da se za pojedinačne slučajeve ne isplati to raditi, jer je jeftinije stari akumulator zameniti novim. Pri eksperimentu sa jednim nemačkim desulfatorom primetio sam da je, nakon priključenja, prvo testirao Acu bateriju, sa trajanjem do 15 minuta, pa je tek počeo da puni akumulator, prvo lagano, pa kako je rastao napon podizao je struju punjenja ( možda i impulsnog pražnjenja ). Kada je desulfator počeo da puni akumulator čulo se „cičanje“ PWM seckanja struje punjenja. Analizirajući napon i struju navedenog fabričkog uređaja, koji je zbog složenosti prilično skup, došao sam na ideju da iskoristim kombinaciju brzog punjača sa regulatorom napona bez transformatora sa promenom jačine struje koja nakon ispravljanja dobija testerastu sliku sa izraženim impulsima, sa mogućnosti fiksiranja napona na zadatu vršnu vrednost. U tom slučaju nisam ugrađivao filtraciju, odnosno „peglanje“ napona elektrolitičkim kondenzatorima jer su efekti desulfacije praktično izvodljivi bez upotrebe skupog fabričkog uređaja. Prilikom eksperimenta, jedan Pb akumulator sam potpuno uništio vodeći, ipak, računa o merama bezbednosti zbog prisustva sumporne kiseline i mogućnosti njenog izlivanja. Veoma je bitno da ne dođe do ključanja elektrolita, što će se desiti kada napon prelazi 15 V. Promena jačine struje dovodi do razbijanja taloga na Pb pločama, čak i naslaga na elektrodama NiCd akumulatora. Navedene radnje spadaju u domen eksperimenta koji nije preporučljiv u slučaju da ne znamo procese koji mogu da se dešavaju.
Uređaj koji je ovde predstavljen ima kombinaciju brzog i sporog punjača, tako da se nakon uspešne desulfacije prelazi na normalno sporo punjenje akumulatora. Desulfacija je uspešno urađena ako nema pada napona ispod 10 V kod olovnih akumulatora, dok je kod čeličnih akumulatora situacija donekle drugačija, što prvenstveno zavisi od vrste i konstrukcije. Pošto su čelični akumulatori uglavnom zatvoreni, eksperiment sa njima je daleko opasniji zbog rizika eksplozije od prepunjavanja. Ako već želimo da spašavamo stari akumulator, neki primenjuju, posle desulfacije, zamenu elektrolita, ispiranje ćelija sodom bikarbonom, zatim destilovanom vodom i ponovno sipanje pripremljenog rastvora sumporne kiseline koji se može naći u specijalizovanim prodavnicama. Prilikom te radnje primetio sam, nakon ispiranja, veću količinu otpada sa olovnih ploča koje su dobile drugačiji izgled. Ukoliko su olovne ploče u kratkom spoju, onda akumulatoru nema spasa i spreman je za otpad. Iskustvo, stečeno godinama, nameće moj savet da su navedeni eksperimenti dobri za ispitivanje, a ne za primenu u praksi, te da je najbolje da se istrošeni akumulator menja nakon isteka garancije, ili u krajnjem slučaju, kada mu je kapacitet toliko oslabio, da ga moramo često dopunjavati. Kupovina, ili gradnja uređaja koji sam površno opisao uopšte se ne isplati jer nosi rizike ugrožavanja zdravlja i života, što nam nije potrebno, pogotovo onome ko nedovoljno poznaje hemijske procese.
Recimo na kraju da je desulfacija obrnuti proces od sulfacije koji se javlja u olovnim akumulatorima tokom njegove eksploatacije. Desulfacija delimično vraća kapacitet akumulatora koji se smanjio zbog sulfacije. Problem vezan za sulfaciju se vremenom pogoršava tako da kapacitet Acu drastično pada.