Bolje se razumem s psima nego s ljudima!
Email: graviranjeiduborez@gmail.com
Website: znamdanikonecita.wordpress.com
Zajedničke bašte (“community gardens”) predstavljaju pojavu koja polako, ali sigurno zahvata ceo svet. U situaciji kada nema dovoljno hrane ili je ona u velikoj meri sumnjivog porekla ili kvaliteta logično je da ljudi koji razmišljaju o svojoj budućnosti i budućnosti svoje dece preduzimaju konkretne poteze da obezbede kvalitetnu hrane koju svakodnevno konzumiraju. Poslednjih godina je i kod nas, u Srbiji, sve bolja ponuda organske hrane (čija kupovina je logičan izbor, zar ne), ali mnoge porodice nemaju dovoljno novca da bi se hranile isključivo organski proizvedenom hranom. Pored toga život u gradu, savremeni stil gradnje stanova i sve ređi kontakt većine ljudi sa zemljom i prirodom otuđili su nas od nje. Rezultat toga je da se generacije i generacije rađaju bez osećaja za druga živa bića, za prirodu i svoje okruženje. Zbog navedenih “problema”, ali i velikog broja drugih dobrobiti koje kao rezultat ili bar nuspojava proizlaze iz ove ideje, sve više ljudi se odlučuje da se samoinicijativno udružuju i pronalaze zapuštene i neiskorišćene “parcele” kako bi ih koristili za uzgoj povrća, začina i cveća.
Ideja o zajedničkim baštama se rodila osamdesetih godina dvadesetog veka u Australiji i Americi, ali je poslednjih decenija došlo do ekspanzije njene popularnosti i širenja u celom svetu, posebno u gusto naseljenim urbanim sredinama.
Osnovne dobrobiti zajedničkih bašta za same “baštovane” su sveži, zdravi proizvodi, jačanje socijalnih kontakata i duha zajednice, pozitivan odnos prema ljudima i prirodi. Ali, ni ostvarena ušteda novca nije zanemarljiva, budući da sami proizvodite svoju hranu. Za “širu društvenu zajednicu” korist od zajedničke bašte je, pre svega, što povoljno deluju na kvalitet vazduha, smanjenje zagađenja i uticaj klimatskih promena, ozelenjavanje gradova, osnaživanje ekonomske nezavisnosti građana, podsticanje lokalne ekonomije i poboljšanje kvaliteta života u gradovima.
Uslova za formiranje ovakvih bašta širom Srbije ima, postoje zainteresovani ljudi i svakog dana su sve brojniji, a realizacija najviše zavisi od gradske vlasti (vreme potrebno da se odrede parcele koje se zainteresovanima daju na korišćenje i vreme potrebno za dobijanje dozvola za korišćenje). Neiskorišćenih parcela, u našim gradovima ima sasvim dovoljno. U u sadašnjem stanju predstavljaju, uglavnom “ruglo” i potencijalno opasna mesta.
U početku su građani koji žive u stambenim zgradama i koji nemaju mogućnosti da uzgajaju povrće i začine, jer nemaju zemljište ili vikendice, samovoljno zauzimali neiskorišćeno zemljište u svom okruženju i formirajli svoje mini-bašte, bez mnogo buke i dozvola. U Beogradu se “divlje bašte” prostiru na oko 100 hektara gradskog zemljišta i koriste se na sličan način kao i “legalne”.
Ljudi i organizacije koji su želeli da se ova ideja širi bili su svesni da to moraju da promene ako žele da ovu ideju učine vidljivijom, da angažuju veći broj pojedinaca i , što je najvažnije, da sve bude u skladu s lokalnim zakonima i propisima.
Kako bi privukli pažnju i širili ideju o zajedničkim baštama udruženja građana „Ama – Centar za negu čoveka i prirode“ i „Beogradski festival cveća“ su pokrenuli onlajn-peticiju kojom se od grada Beograda traži da odredi odgovarajuće zemljište za osnivanje baštenske zajednice što pre, kao i da ovaj koncept bude prepoznat od strane svih relevantnih institucija i organizacija tokom planiranja grada.
Beograd to ne košta ništa, a radi se o jačanju lokalne zajednice čime bi grad dobio novi sadržaj koji će doprineti poboljšanju kvaliteta života u gradu. Obavljeni su razgovori sa predstavnicima gradskih opština i ideja je prihvaćena dobro.
Da bi zemljišna površina bila pogodan kandidat za baštu, potrebno je da ispunjava uslove koje je moguće podeliti u dve kategorije. Primarni uslovi su teško promenljivi. Odnose se na kvalitet zemljišta i položaj u odnosu na izvore aero i drugih zagađenja u okolini. Sekundarni uslovi su promenljivi. Odnose se na bezbednost zasada i uslove održavanja. Na primer, da li je parcela sigurna, ograđena, ima li vode…
Pored Beograda, za sada u Srbiji postoje udruženja zainteresovana za koncept baštenskih zajednica u Nišu, Novom Sadu, Šapcu i Pirotu. Pokazao se kao dobar “alat” za lokalni razvoj širom sveta jer građani imaju direktan pristup hrani, smanjujući tako izdatke za istu, provode svoje slobodno vreme na kvalitetan način u prirodnom okruženju uz svima potrebne fizičke aktivnosti. To ih relaksira i bolje povezuje, a lokalna zajednica na taj način direktno jača (istraživanja u svetu pokazuju da gradske četvrti u kojima su osnovane baštenske zajednice beleže zanačajan pad kriminala). Osim toga, tu su i ekološke efekti, direktan uticaj tako ozelenjenih gradova na smanjenje uticaja klimatskih promena.
Gradske baštenske zajednice prepoznate su kao alat za kreiranje održivih gradova u mnogim svetskim metropolama poput Berlina, Pariza, Njujorka, Havane i mnogih drugih, donoseći ekološku, ekonomsku, zdravstvenu i društvenu dobrobit delovima grada u kojima se nalaze.
Pre dobijanja zemljišta za zajedničku baštu neophodno je definisati kriterijume, uraditi analizu prostora (planska dokumentacija i vlasnički status), utvrditi potrebe, načine finansiranja, planski definisati i, na kraju, informisati građane i institucionalizovati projekat gradskih bašti.
Najveći problem može biti što zakon ne isključuje urbane bašte ali ih nigde ne reguliše, a iskustvo govori da birokratija u Srbiji u takvim situacijama može dosta ometati realizaciju ove ideje. I za to treba biti pripremljen… nažalost…
Opštepoznato je da ulični psi, pre svega zbog brojnosti populacije, prestavljaju veoma ozbiljan problem ne samo u Srbiji, nego i u regionu. “Lokalne samouprave” isplaćuju ogromne sume novca za ujede, ali činjenica je, i za izmišljene ujede. Ništa manji problem nije ni zlostavljanje i maltretiranje pasa od strane građana, njihovo, nekad slučajno, a neretko i namerno povređivanje ili ubijanje automobilima i trovanje. Evidentno je da je broj prihvatilišta, pansiona i azila nedovoljan za ovoliku poulaciju uličnih pasa, simptomatično je da su uslovi u mnogima od njih takvi da imaju problem sa registracijom svog delovanja.
U sličnoj situaciji su i neka udruženja i organizacije koje se bave pravima životinja jer im preti zabrana rada.
Ljubiteljima životinja da se izbore za život napuštenih životinja u humanim uslovima, problem predstavlja, s jedne strane suviše složena (komplikovana) zakonska procedura ,a s druge strane je to sticanje finansijske koristi pod lažnim predstavljanjem zaštitnika životinja.
Ali, to nikako ne znači da se ovi problemi ne mogu rešiti, dapače, dovoljno je na “sva nejasna pitanja” odgovore tražiti u PRAVILNIKU O USLOVIMA KOJE MORAJU DA ISPUNJAVAJU PRIHVATILIŠTA I PANSIONI ZA ŽIVOTINJE, „Službeni glasnik RS”, br. 19/2012.
U Članu 1 “Pravilnika “se bliže propisuju uslovi za zaštitu dobrobiti životinja u pogledu prostora, prostorija i opreme, koje mora da ispunjava prihvatilište za napuštene životinje (u daljem tekstu prihvatilište), odnosno pansion za kućne ljubimce (u daljem tekstu pansion), način postupanja sa životinjama u ovim objektima, program obuke o dobrobiti životinja, sadržina i način vođenja evidencije u prihvatilištima, odnosno pansionima, način i sredstva za prikupljanje napuštenih i izgubljenih životinja, kao i način prevoza i zbrinjavanja napuštenih i izgubljenih životinja.
U ove objekte se smeštaju psi i mačke nepoznatih vlasnika ili bez vlasnika, koje je zoohigijenska služba uklonila sa javnih površina.
Član 3 propisuje da je u azilima, prihvatilištima i pansionima životinjama je neophodno obezbediti:
Azili, prihvatilišta i pansioni moraju da budu konstruisani da rizik od povreda (bez oštrih ivica!!!), prenošenja bolesti i bežanja životinja bude sveden na minimum.
Urin, izmet i ostaci hrane moraju se svakodnevno uklanjati, a prostor redovno dezinfikovati. Intenzitet i trajanje osvetljanja unutar azila, prihvatilišta i pansiona treba da bude što sličniji spoljašnjem, a propisan je i i režim provetravanje. Životinje je obavezno zaštititi od ekstremnih temperatura, a obavezna je i protivpožarna oprema.
Veoma precizno i detaljno je propisano koje prostorije MORAJU da postoje i azilima, prihvatilištima i pansionima, kao i obaveza da u azilima, prihvatilištima i pansionima postoje čisti i nečisti deo, način odvajanja jednog od drugog i postupci zaposlenih u jednom i drugom delu i prilikom prelaska iz jednog dela u drugi. Na ulazu u čisti deo nalazi se dezinfekciona barijera za obuću i posuda za dezinfekciju ruku zaposlenih. U nečisti deo se smeštaju sve novoprimljene životinje, gde ostaju dok se ne ispita njihovo zdravstveno stanje. To naravno radi dežurni veterinar.
Mnogo toga… Ali da ne bude nesporazuma - OVO NISU SVI, OVO SU OSNOVNI USLOVI. Pravilnik je do detalja propisao svaki kutak pansiona, odnosno prihvatilišta i azila.
Zbog čega sam sve ovo pisao?!
Zbog toga što je u našem gradu, izgleda, “priča” o humanom i konačnom rešavanju problema uličnih pasa počela da dobija svoju konačnu formu, da se “priča”… Da bi oni koji taj “problem” treba da rešavaju imali predstavu šta treba da uradi onaj ko bude otvarao azil. Ako bude tender (a “govorka se” da bi mogao biti) da jasno, glasno i bez uvijanja zainteresovanima postave samo dva pitanja:
1. Da li ste pročitali “Pravilnik o uslovima koje moraju da ispunjavaju prihvatilišta i pansioni za životinje”?
2. Da li ste sposobni da izgradite azil koji ispunjava propisane uslove i da finansirate ispunjenje svake stavke pravilnika?
Ako su oba odgovora potvrdna, može se pričati dalje, ako nisu, nema tu šta da se priča.
Za one koji žele da se detaljnije informišu: www.pravnazastitazivotinja.com
Život uličnih pasa je dovoljno komplikovan i bez niskih temperature i snega, a s prvim pravim zimskim danima, kakvi su ovih dana njihov život se, bukvalno, pretvara u borbu na život i smrt. Šanse da prežive im se u velikoj meri povećavaju ukoliko se u nama probudi zrnce ljudskosti i empatije za njih. Bez nas i naše pomoći su njihove šanse vrlo male. Za sve one koji će reći “ ja bih pomogla/pomogao, ali ne znam kako, nemam odakle, šta mogu ja kao pojedinac” imam odgovore, tako da će samo od njihove (naše) dobre volje zavisiti da li će nešto konkretno i uraditi za ulične pse i mačke.
Osnovno što treba imati u vidu je da uhranjene i zdrave životinje mnogo lakše podnesu niske temperature, odnosno veće su im šanse za preživljavanje. Zbog toga povređene, bolesne i iscrpljene životinje treba sklanjati s ulica, ako ne postoji nijedan drugi način, onda makar na nekoliko dana kod privremenihg udomitelja, u lokalna prihvatilišta ili pansione (gde oni postoje).
Za one koji ostaju na ulici postoje vrlo jednostavni načini da im se pomogne i da se njihove “muke” ublaže:
Ali, nisu samo psi i mačke ugroženi zimom, niskim temperaturama i nedostatkom hrane. I mnoge “gradske “ ptice ne uspevaju da prežive zimu.
Njima možemo pomoći tako što ćemo u svom dvorištu ili na terasi napraviti improvizovane kućice i hranilice za ptice. Hranilice treba da budu zaštićene od vlage (ili pod nastrešnicom ili da imaju krov), ne treba ih bojiti jarkim bojama jer to plaši ptice, redovno kontrolisati da li je hrana mokra ili smrznuta i da li u hranilici ostaju ljuske od semenki.
Preporučuje se da se stavlja količina hrane dovoljna za jedan dan, i da se hranjenje vrši svakodnevno, a vrlo je važno da su hranilice postavljene na mestima na koja ne mogu doći mačke jer bi se na taj način život ptica direktno ugrozio.
Ptice mogu das se hrane mešavinom sitnijih semenki (prodaje se ka “hrana za zebe”) pojačanom suncokretom. Hleb se ne preporučuje kao hrana za ptice, ali ako nemaš ništa drugo može i hleb, osušen i iskidan na sitne komadiće).
Sad je na tebi da “pronađeš” volju i da kreneš u akciju spašavanja.
Srećno!!!