Svakom naprednijem konstruktoru se desilo da, zbog specifičnosti gradnje i posebnih zahteva nekog uređaja, mora pristupiti izradi odgovarajućeg transformatora. Ukoliko želimo transformator sa klasičnim ( E i I ) limovima to neće biti veliki problem u odnosu na transformatore torusnog tipa koji zahtevaju posebnu tehniku rada i izradu priručnih pomagala za smeštanje njegovih namotaja.
Postoje tri najosnovnije vrste transformatora: transformatori sa E i I limovima, transformatori sa C jezgrom i tiroidni ( torusni ) transformatori. Trafo sa EI limovima sastavljen je od četiri dela: E limovi, I limovi, stabilan kalem za motanje žice i Cu lak žica. Da bismo efikasno uradili namotavanje transformatora sa željenim izborom struje i napona na sekundarnom namotaju, trebamo imati u pripremi nekoliko osnovnih podataka za transformator: Up - napon primarnog dela transformatora ( V ), Us - napon sekundara ( V ), P - snaga transformatora ( W ), S - presek jezgra transformatora ( cm2 ), Ip - struja primara ( A ), Is - struja sekundara ( A ), Dp - debljina žice primara ( mm ), Ds -debljina žice sekundara ( mm ) i J - gustina struje ( J = I/m2 (A/m2) ). Iz ove formule izvodi se obrazac: J = I/r2 ( A/mm2 ).
Ukoliko pretpostavimo da je napon primara 230 V/50 Hz, za konstantu dimenzija jezgra ćemo uzeti 45. Presek jezgra ( S ) se dobije množenjem unutrašnjih strana četvrtastog kalema ( S = a*b ( cm2)). Snagu transformatora dobijemo ako vrednost preseka S kvadriramo ( S*S (cm2)), što je izraženo u vatima ( W ). Broj namotaja primara ( Np ) i sekundara ( Ns ) dobijemo iz formule Nx = 45/S ( broj namotaja za 1 V ). Np = N*Up i Ns = N*Us ( što zavisi od potrebnog napona na sekundaru ). Nadalje, za transformator važi odnos: Up : Us = Np : Ns i još jedna važna proporcija: Up : Us = Is : Ip ( odnos napona i jačina struja u namotajima ).
Još su potrebne veličine za struju primara i struju sekundara, te za debljinu žice. Struja primara dobije se pomoću formule: Ip = P/Up ( A ) i Is = P/Us ( A ). Ukoliko pretpostavimo da je gustina struje konstantna vrednost ( J = 2,5 A/mm2 ), tada se debljina žice izračunava formulom: Dp = 0,7* √Ip , za primar. Na isti način se dobije debljina žice za sekundar ( vađenjem kvadratnog korena iz jačine struje i njegovo množenje sa konstantom 0,7 ). Dobivene vrednosti, izražene u mm, predstavljaju potrebnu debljinu ( prečnik ) žice koja se, po pravilu, prvo mota na primar, po mogućnosti jedna do druge, ali može i jedna preko druge, ali nikako popreko. Nakon namotanog primara on se obmota prešpan papirom, kako bi se odvojio od sekundara. Namotaji moraju biti čvrsto zategnuti jer će u protivnom doći do jačih vrtložnih struja, te će transformator imati dosta gubitaka i grejati se. Sekundar se mota navoj do navoja. Svaki red se obmota tankim prešpanom i tako do završetka. Limovi se nameštaju naizmenično, odozdo E lim, odozgo I lim, i tako do završetka. Limovi moraju biti čvrsto umetnuti u jezgro, inače tranformator će da jako bruji. Po mogućnosti, transformator potopiti u posebno laneno ulje i zagrejati ga u nekoj peći na oko 80 stepeni C. Kada se potpuno osuši neće imati nikakvog brujanja i zujanja i sa dobrim koeficijetnom korisnog dejstva ( ɳ = Pk/Pu ), preko 95 %.
Na kraju, kada, i da li se uopšte isplati, samostalna izrada transformatora? To radimo kada nemamo mogućnosti da kupimo transformator odgovarajuće snage i izlaznog napona, ili kada imamo baš toliko vremena da, ako ništa, onda iz hobija, sami uspešno primenimo teoriju u praksi. Ukoliko merenjem napona i struje primetimo bilo kakva odstupanja, što se može realno desiti, onda se primenjuje korekcija, što spada u domen dobre prakse i stečenog iskustva. Ovo se posebno odnosi na situaciju kada mrežni napon nije u skladu sa važećim evropskim standardima ( 230 V ). Prilikom izrade moramo imati odgovarajuće limove, odgovarajuću bakarnu žicu, jaku volju za rad, potreban alat, preciznost, posebno prilikom motanja i pravljenja završetaka na izvodima primara i sekundara koji moraju imati izolaciju ( bužir ) na krajevima i oznake izvoda radi lakšeg snalaženja prilikom montaže transformatora u nekom od uređaja za koji je namenjen. Konstruktor doživljava posebno zadovoljstvo ako je posao bio uspešan i ako je dobio sve potrebne napone i jačinu struje na izvodima sekundara transformatora.
Izvor saznanja: www.napravi-sam.com
Pošto zimski period donosi brojna iznenađenja zbog pražnjenja akumulatora, što je normalna pojava pri niskim temperaturama, često se vraćam na proverene konstrukcije punjača koji će obezbediti stabilan napon i brzo punjenje akumulatorske baterije većeg kapaciteta. O tome sam pisao u nekim mojim ranijim člancima, ali sam nedavno proverio dosta dobru konstrukciju sa stabilizacijom napona pomoću poznatog integralnog kola ( stabilizatora napona ) 7815 i tranzistora NPN tipa - 2N3055H, koji se montiraju na odgovarajuće aluminijske hladnjake. Namerno sam uzeo navedeni tranzistor, jer se tranzistor MJ1504, koji je dat na šemi, teže nalazi u slobodnoj prodaji. Jedino treba paziti prilikom povezivanja njegovih izvoda, pošto su u pitanju tranzistori različitog tipa ( MJ1504 - PNP i 2N3055 - NPN tip ), što će biti detaljno objašnjeno u opisu elektronskog sklopa.
Za punjače veće snage treba odabrati odgovarajući transformator, što zavisi od preseka jezgra ( S = a*b (cm2) ). Računski se presek jezgra transformatora dobije vađenjem kvadratnog korena iz odabrane snage. Primera radi, ako imamo transformator snage 100 W, njegov presek jezgra ( S ) je 10 cm2. Na sekundaru transformatora treba da imamo naizmenični napon od 18 - 20 V, a nikako manji od 15 V. Napon se uvodi na grecov spoj od 4 ispravljačke diode jačine od 10 - 20 A, a ako punimo akumulator većeg kapaciteta, pored izbora snažnog transformatora, možemo uzeti grec spoj od 35 A, što se može naći u prodavnicama elektro-materijala. Elektrolitički kondenzator kapaciteta 10.000 uF ( 63 V ) nije slučajno odabran zbog pojave pada napona pri jačim strujama punjenja. Na plus ( + ) pol elektrolita u seriju se vezuju tri snažne ispravljačke diode koje završavaju na bazi tranzistora T1 i na ulaznoj nožici IC 7815. Srednji izvod IC vezan je za minus ( - ) pol, a izlazna nožica IC na otpornik R2 ( 8,2 R, 3 W ). Pošto je rečeno da je umesto tranzistora MJ1504 uzet 2N3055H, njegov kolektor se vezuje na R1 ( 0,32 R, 5 W ) koji određuje struju kroz tranzistor T1, a sa emitera se dobija stabilan napon punjenja od 15 V, što je dovoljno za punjenje olovnih akumulatora. Pri montaži tranzistora moramo uraditi liskunsku zaštitu ( izolaciju ) tela T1 od aluminijskog hladnjaka jer je na kolektoru tranzistora plus ( + ) pol izvora struje. Ako telo tranzistora stavljamo bez liskunske zaštite, onda se hladnjak stavlja na izolatorski nosač sa svim ostalim merama zaštite od kratkog spoja sa masom.
Kada se akumulator potpuno napuni struja kroz regulator napona opada na veoma nisku vrednost, što dovodi do isključivanja tranzistora T1. Otpornik R2 ograničava struju kroz IC ( I = U/R ). Kroz otpornik prolazi struja koja je dovoljna za aktiviranje naponskog regulatora, tako da je T1 potpuno otvoren pri naponima baterije do 13,5 V. Smanjivanjem otpornosti R2 došlo bi do povećanja napona napunjenog akumulatora. Nasuprot tome, ako serijski sa baterijom dodamo jednu ispravljačku diodu doći će do pada napona napunjenog akumulatora za oko 0,7 V. Maksimalna struja punjenja akumulatora je oko 4,4 A. Ova struja opada na vrednost od 4 A kada napon dostigne 13,5 V. Sa porastom napona struja kontinuirano opada na sledeći način: 3 A pri 14 V, 2 A pri 14,5 V i 0 A pri 15 V.
Brojni su razlozi zašto sam umesto zener-diode za stabilizaciju napona odabrao IC 7815. Kao prvo, uopšte ne greje pri jačim strujama punjenja, a u njegovoj složenoj konstrukciji ima dosta zaštitnih kola, među kojima i zaštita od kratkog spoja. Tranzistor 2N3055H može izdržati struju do 15 A, dok tranzistor MJ1504 do 20 A, što je jedina razlika, izuzimajući činjenicu da je prvi NPN, a drugi PNP tipa. Zamena je izvršena zbog lakše nabavke tranzistora 2N3055H. Stabilizator napona ( IC 7815 ) se, takođe, stavlja na odgovarajući hladnjak bez liskunske zaštite, pošto njegovo metalno kućište ide na minus ( - ) pol izvora. Prednost ovog punjača je što ne postoji mogućnost prepunjavanja ( isključuje punjenje na 15 V ) i što na taj način produžavamo vek trajanja akumulatora ukoliko smo prinuđeni da ga u zimskom periodu češće punimo. Prilikom punjenja akumulator se mora skinuti sa klema automobila kako ne bi došlo do oštećenja osetljive elektronike. Ako punimo akumulator u garaži dovoljno je skinuti samo plus ( + ) klemu. Vreme punjenja zavisi od snage punjača koja se izražava u vatima ( W ), jačine struje punjenja ( I ) i od kapaciteta ( q ) akumulatora, što je određeno poznatom formulom: q = I*t, odnosno t = q/I. Vreme računamo u sekundama ( s ), a kapacitet akumulatora u Ah.
Nije retkost da godinama korišćeni UPS uređaj, koji služi za vremenski ograničeno napajanje računara električnom strujom kada nestane napona u mreži, posle dužeg perioda eksploatacije otkaže svoju korisnu zaštitnu ulogu, te se njegova opravka uglavnom ne isplati. Mnogi ga bacaju kao elektronski otpad, ne razmišljajući da njegov ispravan transformator može dobro poslužiti za konstrukciju kvalitetnog punjača akumulatora velike snage. Snaga transformatora zavisi od snage UPS-a ( P ) koji je korišćen dok je bio ispravan. Dobro će poslužiti bilo koji od njih koji je ispravan, samo treba znati šta i kako koristiti kao primarni, a šta kao sekundarni namotaj mrežnog transformatora. Principijelno, primar bilo kog transformatora je namotaj u koji se uvodi, a sekundar je namotaj sa koga se dobija ( izvodi ) transformisan naizmenični napon.
Kod transformatora UPS-a, koji ćemo koristiti za pravljenje punjača akumulatora, napon od 230 V dovodimo na nešto tanje provodnike i to na žuti i crni ( omski otpor između njih je oko 14 oma ), a plavi provodnik koji je sa njima u spoju ostavljamo slobodnim. U primaru se nalaze još dva izvoda i to braon i crveni, koji nisu u spoju sa navedenim provodnicima. Namotaji sekundara transformatora ( 600 W ) su od toliko debele žice koja može izdržati jačinu struje do 25 A, što je zgodno za punjenje akumulatora velikog kapaciteta. Izvodi namotaja obično su u tri različite boje, gde je crvena na sredini, a ostala dva izvoda ( braon i plavi ) su početak, odnosno kraj sekundarnog namotaja, dajući napon 2 x 10 V ~ ( 2 x 14 V = ), što je idealno za bilo koji punjač veće snage.
Kada smo, prema opisanim bojama, odredili šta je primarni, a šta sekundarni namotaj, dobro je da to, radi potpune sigurnosti, proverimo instrumentom tako što ćemo meriti otpore između raspoloživih provodnika. Konstruktori UPS uređaja obično se drže standarda i dogovora, ali ako naletimo na neke druge boje možemo napraviti grešku koja će nam pokvariti posao, a može biti i opasna po život zbog uvođenja napona od 230 V na provodnike gde to nije moguće. Bitno je da znamo da se napon od 230 V dovodi na izvode čiji su namotaji manjeg preseka, a sekundar na izvode namotaja sa debelom žicom. Posle spajanja treba proveriti da li se jezgro transformatora zagreva, a neka nas ne iznenadi što će transformator povući veoma jaku struju. To se obično dešava kod transformatora velike snage. Posle merenja napona na sekundaru spajamo ga isto tako debelim provodnicima na grec-spoj veće amperaže ( 25-35 A ) koji ispravlja naizmeničnu struju. Možemo koristiti varijantu za 12 V i za 24 V, a umesto grec-spoja, pošto na sekundaru postoji srednji izvod, možemo koristiti dve jake ispravljačke diode na čije anode vezujemo braon i plavi provodnik, a katode dioda spajamo u tačku koja će biti plus ( + ) pol izvora struje, dok će srednji izvod služiti kao minus ( - ) pol ispravljača. Ovo je najjednostavnija njegova konstrukcija, a ako želimo regulaciju napona i jačine struje punjenja onda možemo koristiti dodatnu elektroniku koju sam opisao u nekoliko mojih ranije objavljenih članaka.
Korišćenje delova UPS-a je potpuno isplativo jer nas gotovo ništa ne košta, a pored transformatora možemo iskoristiti i druge njegove komponente, kao što su relei, neki otpornici, veliki izbor dioda, elektrolita i dosta dobar grecov spoj koji se ne može koristiti za ovaj ispravljač, već za napajanje uređaja daleko manje snage. Dobro je da to sve detaljno ispitamo i da iskoristimo sve što je upotrebljivo, čime ćemo imati veoma malo otpada i veliko zadovoljstvo nakon uspešne konstrukcije drugog korisnog uređaja, odnosno ispravljača velike snage. Jedini izdatak biće odgovarajuća metalna, ili plastična kutija u koju ćemo smestiti delove uređaja. Preporučljivo je da se ugradi odgovarajući osigurač i ampermetar kojim ćemo meriti jačinu struje punjenja Acu. Ako smo prethodno ispitali napone u praznom hodu i u režimu punjenja akumulatora voltmetar nam nije potreban.
Uz primenu jednostavnog elektronskog sklopa i prikazivanja pomoću svetlećih ( LED ) dioda postoji mogućnost indikacije pet različitih stanja napona automobilske baterije što je dovoljno da se u željenom momentu oceni njena napunjenost. Ova vizuelna provera se može vršiti i kada se baterija puni iz nekog izvora jednosmerne struje, kao što su dinamo-mašina, ili odgovarajući ispravljač, čak i u stanju redovne eksploatacije ( pražnjenja ) akumulatora.
Uređaj je sagrađen od otpornika i poluprovodnika, nekoliko tranzistora NPN tipa, a služi za indiciranje napona manjeg od 10 V, kao i napona većeg od 14 V. U slučaju da je napon manji od 10 V, ne provode tranzistori T2, T3 i T4. Provodan je samo tranzistor T1, pa će svetleti samo crvena LE dioda (D1). U slučaju da je napon 11 V, provodiće samo prva dva tranzistora ( T1 i T2 ), pa će svetleti crvena (D1) i žuta (D2) LE dioda. U slučaju da je napon, 14 V, ili nešto više, struja protiče kroz cener diodu D5, a svetleće zelena LE dioda (D4). U tom slučaju tranzistor T3 odvodi struju koja bi inače uzrokovala svetlenje LE diode D2. Tranzistor T2 je provodan, a to uzrokuje neprovodljivost tranzistora T1, pa iz tog razloga ne svetli dioda D1. Za ceo opseg napona ( manje od 10 V i više od 14 V ) pregled svetlećih dioda koje se pale prikazan je tabelom:
Prilikom konstrukcije uređaja možemo ugraditi minijaturni taster-prekidač, što nije prikazano na šemi, a stavlja se redno ispred osigurača, čijim pritiskom jednostavno vizuelno ispitamo stanje napunjenosti baterije, ili da se opredelimo za varijantu stalne kontrole dok je baterija, ili njeno punjenje, u radnom stanju. Iako LE diode imaju malu potrošnju struje, ipak ih ne bi trebalo ostaviti da stalno svetle zbog nepotrebnog pražnjenja akumulatora. Uređaj je praktičan, zauzima malo prostora, a signalne LE diode, zajedno sa taster-prekidačem se mogu ugraditi negde na komandnoj ploči, ili u posebnoj plastičnoj kutiji da ne bušimo ploču, tako da ćemo imati stalan uvid o napunjenosti akumulatora. Može poslužiti kod starijih modela automobila koji nemaju indikaciju stanja baterije, a odličan je i za stalnu kontrolu stanja napunjenosti baterije i kod drugih prenosnih uređaja. Kod izbora komponenti važno je da imamo odgovarajuće cener-diode, 10V i 12V i svetleće diode sa tri različite boje ( najbolji izbor je crvena, žuta i zelena ), a za tranzistore može poslužiti bilo koji NF tranzistor NPN tipa ( BC 107, BC108, … ). Vrednost otpornika nije kritična, mada moramo paziti da bude ujednačeno svetlo LE dioda, što je obezbeđeno vrednostima koje su date u električnoj šemi.
Uređaj je detaljno ispitan u praksi, a pošto nema elektrolitičkih kondenzatora koji vremenom isušuju, može trajati veoma dugo i pouzdan je indikator stanja baterije bilo kog kapaciteta ( Ah ), napona 12 V. Proveru napona baterije, u završnoj fazi primene i rada uređaja, možemo ispitati odgovarajućim mernim instrumentom analognog, ili digitalnog tipa.
Izvor saznanja: “Wireless World”, 12/78.
Elektronski sklopovi za zaštitu, koji reaguju na promenu temperature, imaju mnogo praktičnih primena u domaćinstvu, industriji i u komercijalne svrhe. Zavisno od složenosti njihove konstrukcije, oni su različito osetljivi na temperaturne promene i mogu se efikasno upotrebiti za automatsko aktiviranje alarma, ili uređaja za zaštitu. Temperaturni rele služi u situaciji kada jedna, ili više praćenih temperatura pređe, ili padne ispod zadatog nivoa, odnosno kada se dve temperature razlikuju više od zadate vrednosti. Takvi uređaji mogu biti upotrebljeni da na vreme upozore na pojavu vatre, zaleđivanja, preterane temperature bojlera, neispravnosti u sistemu grejanja, pregrejanosti dela neke mašine, ili tečnosti, pregrejanosti hladnjaka za IC, ili tranzistore. Kao elementi koji su odgovorni za praćenje temperature mogu se koristiti termostati, termistori, odnosno različiti tipovi kompaktnih komponenti. Ovaj komplet delova ( RK3280 ) omogućava izbor odgovarajućeg režima u praćenju temperature, kada je ona povećana, ili smanjena. U kompletu je i gotova štampana pločica ( vidi slike ).
Komplet je nabavljen u KIT-u u “Kelco Doo” Beograd i dosta je jednostavan za konstrukciju, a njegova proba u različitim situacijama dala je željene rezultate. Kao termistor se koristi NTC otpornik koji na temperaturi od 25 stepeni ima otpor 4k7. Šema kompleta je data za dve situacije: “preko-temperaturnog” i “pod-temperaturnog” prekidača, što zavisi od načina spajanja tačaka A, B, C i D. Spajanjem A sa B i C sa D dobijemo “preko-temperaturnu” signalizaciju, a spajanjem A sa D i B sa C dobijamo “pod-temperaturnu” signalizaciju koja je primenljiva za inkubatore, akvarijume, grejanje u stanu i sl. U prvom slučaju je primenljiva za hladnjake, zamrzivače, klimatizere i druge uređaje koji rade na nižim temperaturama. Kada odaberemo željenu varijantu rada, trajno spajamo navedene tačke i izbacujemo rednu klemu koja se vidi na slici. Za precizno podešavanje temperature služi signalna LE dioda. Napajanje uređaja se vrši preko ispravljača male snage napona 12 V koji za precizniji rad treba da bude stabilisan.
Električna šema ovog veoma osetljivog temperaturnog prekidača sastavljena je od termistora Th, trimer potenciometra P1, a otpornici R1 i R2 povezani su u formu prostog Vitsonovog mosta u kome generišu izvor fiksnog referentnog napona, upola manjeg od napona napajanja. Termistor Th i trimer potenciometar P1 generišu varijabilni izlazni napon, obrnuto proporcionalan temperaturi Th. Ova dva napona vode se na ulaz operacionog pojačavača 741, koji radi zajedno sa tranzistorom Q1, predstavljajući detektor balansa mosta i pobude relea. Operacioni pojačavač 741 je u ovom kolu upotrebljen u režimu otvorene petlje i njegova aktivnost je sledeća: izvod 6, izlaz, je povučen nisko ( u negativno zasićenje ), ako je izvod 3 ( neinvertujući ) ulaz više od nekoliko mV negativniji u odnosu na izvod 2 ( invertujući ) ulaz, odnosno povučen visoko ( u pozitivno zasićenje ), ako je izvod 3 značajnije pozitivniji od izvoda 2.
Značajna stvar u ovom uređaju je konfiguracija u mostu, pa njegova preciznost teoretski nije zavisna od varijacije napona. Sklop može da reaguje na promenu otpornosti Th od 0,1 %. On može da reaguje na promene temperature od nekoliko delova stepena Celzijusa, što je u praksi veoma upotrebljivo.
Uređaj je upotrebljiv za različite kućne namene kod promene temperature, a na njemu se nalazi rele čiji kontakti mogu izdržati struju do 10A/220 V AC, ili, preko sekundarnog kola, omogućiti napajanje potrošača i sa drugim naponima, zavisno šta odaberemo kod automatskog upravljanja pri promeni temperature.
Izvor saznanja: “Mala škola elektronike” – V deo, Vladimir D. Krstić, Beograd, 2002. godine
Pre polaska na duži odmor potrebno je naći nekoga ko će u vašem odsustvu da zaliva cveće. Ovo nije lak problem za rešavanje, jer mnogi odlaze na godišnji odmor, ili su već otišli, ili jedostavno ne žele da brinu o tuđem cveću. Zbog toga se itekako isplati praktična ideja kako sagraditi uređaj koji će u našem odsustvu automatski zalivati cveće, čime ćemo se rasteretiti dela briga oko domaćinstva.
Šema uređaja data je na slici sa koje se vidi da se u saksiju koju treba zalivati stave dve elektrode koje moraju da budu hromirane, ili pocinkovane kako bi se izbegla moguća korozija provodnika. Otpornost između ovih elektroda raste u zavisnosti od toga koliko se zemlja osušila. Kada ova otpornost pređe zadatu vrednost, struja baze tranzistora T1 smanji se toliko da tranzistori T1, T2 i T3 skoro ne provode struju, odnosno ona se kroz T3 smanji do te mere da rele u kolu njegovog kolektora otpusti kotvu, čime se zatvori mirni kontakt „a“ preko koga se uključi mala pumpa za vodu. Posle kraćeg vremena, kada se zemlja natopi vodom, otpornost Rx između elektroda A1 i A2 smanji se taman toliko da tranzistori T1, T2 i T3 ponovo počnu da provode struju, pa rele otvori mirni kontakt.
Nivo okidanja uređaja, odnosno najveća dozvoljena „suvoća“ zemlje podešava se pomoću potenciometra P1. Dioda vezana paralelno namotaju relea služi da zaštiti tranzistor T3 od prevelikog indukovanog napona prilikom promene struje u njegovom kolektoru. Zbog velike ulazne otpornosti kola uređaj je vrlo osetljiv na indukovani napon brujanja od 50 Hz, pa je zato na ulazu vezan blok kondenzator ( C1 ) relativno velikog kapaciteta. Tranzistori T1 i T2 mogu da budu klase BC107, a za tranzistor T3, pored 2N16113, preporučujem BC286.
Na kraju se, po ustaljenom običaju, postavlja opravdano pitanje isplativosti konstrukcije i mogućih iznenađenja ako uređaj zataji u radu. Veoma je bitno da se dobro podesi osetljivost sondi koje se mogu staviti samo u jednu ( najmanju ) saksiju, a u slučaju nestanka struje u mreži efikasno rešenje je preklapanje mreža-baterija koje sam opisao u mom članku na ovom portalu, 25.08.2014. godine. Voditi računa i o izboru relea ( radni napon, naponi privlačenja i otpuštanja kotve ) kao i male pumpe za vodu koja radi na jednosmernu struju ( 12 V ). Elektroniku treba zaštititi da od vlage, tako da je najbolje da se smesti u neku plastičnu kutiju. Delovi su toliko jeftini i pristupačni da se mogu nabaviti u bilo kojoj specijaliziranoj prodavnici elektronskih komponenti. Preporuka je da se elektronika detaljno ispita u radnom režimu i u određenom dužem vremenskom periodu proveri da ne bi bilo neprijatnih iznenađenja od vode. Rizik sa te strane objektivno postoji ako uređaj nije do kraja ispitan, odnosno proveren njegov rad i ako nije siguran sistem cevčica i plastičnih creva sa kojima dovodimo vodu do saksija sa cvećem. Ovaj sistem može efikasno da radi i kada smo u kući, ili stanu, tako da smo dobili besplatnu zamenu u zalivanju cveća, kako u saksijama, tako i u dvorištu.
Izvor saznanja: Elektor” stručni engleski časopis za elektroniku broj 4/84.
Aluminijum ( Al ) je izvanredan materijal za mehaničke konstrukcije, a sve češće se upotrebljava i u elektronici. Lagan je i mekan pa se lako obrađuje, ali ima i jednu „negativnu osobinu“: ne može se lemiti. Malo je poznata jednostavna metoda lemljenja aluminijuma koju može izvesti svako sa prosečno opremljenom radionicom. U početku je taj posao i meni izgledao komplikovano, ali spretnost i dugogodišnja praksa u lemljenju pokazuju da nije baš tako.
Čitav problem proizilazi iz brze, gotovo trenutne oksidacije aluminijuma na njegovoj površini, što sprečava dodir aluminijuma sa sredstvom za lemljenje ( cin, tinol ). Da bi se omogućilo lemljenje, potrebno je na neki način brzo i efikasno sprečiti oksidaciju. Za manje komade ovog metala to se može učiniti vrlo jednostavno. Potrebna je lemilica veće snage ( preko 100 W ), cin, ili tinol, kantica sa mašinskim uljem za podmazivanje i nožić, ili žilet. Delove koje želimo zalemiti prvo ćemo prevući slojem cina, ili tinola na sledeći način: na površinu koju lemimo kapnemo nekoliko kapi mašinskog ulja, tako da se površina potpuno prekrije. Ulje će sprečiti dodir vazduha i aluminijuma i na taj način sprečiti oksidaciju. Žiletom, ili oštrim nožićem preko ulja ostružemo površinu aluminijuma tako da postane sjajna. Ostrugani delovi moraju biti stalno prekriveni sa uljem, jer će u protivnom ponovo doći do oksidacije. Pomoću dobro zagrejane lemilice kapnemo rastopljeni tinol sa visine od 10 mm na ostrugane delove koje spajamo, tako da prekrije sve ostrugane delove, jer će posle izgaranja ulja tinol preuzeti zaštitu površine. Dobro zagrejan vrh lemilice prislonimo na površinu aluminijuma i zagrevamo tako dugo dok ulje ne izgori i tinol se „uhvati“ za aluminijum. Potrebno je snažno lemilo zato što je aluminijum dobar provodnik toplote koja će se brzo prenositi.
Na taj način potrebno je prevući oba dela koje želimo zalemiti (čvrsto spojiti). Kada smo to učinili delove međusobno dodirnemo i ponovo zagrejemo dok se ne spoje. Ako je potreban bolji spoj, možemo dodati još tinola, ili cina. Spoj će biti veoma čvrst i posao je završen. Na kraju, za one koji ne veruju da se i aluminijum može lemiti preporučujem da pogledaju ceo postupak u mom serijalu „Mala škola elektronike“, emisija 9, koja se može preuzeti sa YouTube.
Cena fabričkih punjača akumulatora još uvek je relativno visoka, tako da se za dobrog konstruktora uvek isplati samostalna konstrukcija, uz napomenu da je najskuplja stavka odgovarajući transformator koji će dati potrebnu snagu prilikom punjenja akumulatora većeg kapaciteta. Ukoliko koristimo punjače koji daju izlazni napon preko 14,8 V brzo ćemo upropastiti ćelije akumulatora čiji je napon 12 V, što se često dešava sa punjačima koje smo jeftino nabavili na otpadu, ili na pijaci. Pored dozvoljenog napona, prilikom punjenja treba voditi računa i o jačini struje punjenja od koje zavisi vreme za koje se neki akumulator potpuno napuni. Kapacitet akumulatora izražava se u Ah, a manja jedinica je mAh (miliamper čas ), što moramo imati u vidu kod namenske gradnje punjača ( t = q/I ).
Do sada sam u mom višegodišnjem konstruktorskom radu koristio različite ispravljače i punjače, kako fabričke, tako i samostalne konstrukcije. Dobar ispravljač, figurativno rečeno, je dobar “izvor hrane” za bilo koji uređaj, a posebno za pravilno punjenje akumulatora. Ovim ispravljačem može se podesiti struja punjenja kontinualno od 0,5 A – 7,5 A, za akumulatore od 6 V, ili 12 V, a punjenje se automatski prekida kod napunjenog akumulatora. Na sekundaru mrežnog transformatora potrebno je imati naizmenične napone od 10 V i 20 V ( ili samo jedan od njih, pri čemu ne treba preklopnik za izbor napona) koji se ispravlja u mostu D1 - D4. Napon baze T3 određen je sa R1, P3, D6 i R2, a kako struja kroz tranzistor T4 zavisi od napona baze na T3, sa P3 se podešava jačina struje punjenja akumulatora. Preklopnik Pr1/Pr2 je dvopolni sa kontaktima do 10 A. U položaju “12 V” baza od T1 dobija preko R4 i razdelnika D7, D8 i D9, P1 i R5 takvu polarizaciju da T1 blokira, a time blokira i T2, pa T2 nema uticaja na potenciometar P3. Kada napon akumulatora dostigne oko 14,1 V ( 90% napunjena baterija ), usled nastale pozitivne polarizacije, baza T1 počinje da provodi, a sa njime i T2, usled čega baza od T3 postaje pozitivnija, što dovodi do blokiranja T3, a preko njega i do blokiranja T4, tj. do prekida struje punjenja. Dioda D5 ( 10 A ) sprečava povratnu struju iz akumulatora u ispravljač.
Ako je preklopnik Pr1/2 u položaju “6 V” prestaje dalje punjenje kod napona akumulatora od 7 V. Trimerima P1 i P2 podešava se napon isključivanja kod 14,1 V, odnosno 7 V. Sa C2 i C3 sprečava se pojava neprijatnih VF oscilacija u kolima ispravljača. Zbog velike disipacije oba tranzistora ( T3 i T4 ) treba odvojeno montirati na odgovarajuće hladnjake, što je označeno i na šemi.
Struja punjenja meri se ampermetrom M1 za koji se koristi miliampermetar od 1 mA, koji se preko trimera P4 veže paralelno na R1. Sa P4 baždari se M1 uz pomoć spoljnjeg ampermetra opsega 10 A, koji je vezan između ispravljača i akumulatora. Tranzistori T1 i T2 su tipa BC107, odnosno BC157, D6 - D8 i D10 su tipa BA209, ili BA517, a D1 - D5 su za 10 A tipa BY284. Transformator je motan na jezgru 3,6 x 3,6 cm ( S = 12,96 cm2, P = 168 W ) sa E/I limom broj 7. Primar ima 760 namotaja CuL 0,5 mm, a sekundar 38 + 38 namotaja CuL prečnika 1,6 mm.
Navedena konstrukcija je prilikom rada dala odlične rezultate, ne samo kod stabilnog napajanja većine uređaja, već i kod punjenja akumulatora različitih vrsta i namena. Posebno su na punjenje osetljivi čelični akumulatori. Pravilno dimenzionisana struja i napon punjenja produžuju njihov vek trajanja. Sa ovakvim ispravljačem baterija čeličnog akumulatora ( 12 V, 7 Ah ) me služila preko deset godina, dok sa ispravljačem koji nema stabilan napon i odgovarajuću struju punjenja slična baterija nije mogla da izdrži ni godinu dana. Ovakav sistem je veoma upotrebljiv kod nekih rešenja rezervnog napajanja, ili kod preklapanja mreža-baterija, o čemu sam detaljnije pisao u mojim ranijim člancima.
Ponekad se desi da neka jednostavna konstruktorska rešenja budu bolja i praktičnija od složenih, posebno ako je u pitanju mali prostor i preciznost rada elektronike uređaja. Regulatori temperature fabričke izrade daleko su složeniji, sa nešto većim brojem funkcija, ali su opravdano skuplji u odnosu na konstrukcije date na šemi koje, zavisno od potreba, u praksi mogu dati zadovoljavajuće rezultate. Eksperimentisao sam sa različitim regulatorima temperature koji imaju daljinsko relejno upravljanje pomoću senzora od NTC otpornika, ali i sa termistorima fabričke proizvodnje. Kod jednog složenog aparata, sa nekoliko povezanih funkcija, zahtev je bio da se temperatura zadaje sa dva bliska mesta kontrole, pod uslovom da regulator radi u režimu povišene temperature ( 20 - 80 stepeni C ).
Upotreba IC za tražene uslove rada nije bila moguća, tako da sam pribegao veoma jednostavnim šemama koje sam našao u nemačkom časopisu („Radio Fernsehen Elektronik“) koje su se pokazale dosta pouzdanim. Ključ rešenja je upotreba isključivo silicijumskih tranzistora. Regulator sa slike 1. napravljen je na bazi Šmitovog okidnog kola sa temperaturno-zavisnim deliteljem napona u bazi tranzistora T1. U jednoj grani ovog delitelja nalazi se senzor-termistor R8, a u drugoj otpornik R2. Delitelj se napaja stabilnim naponom sa cener diode D1. Okidno kolo upravlja sa naponom koji vlada na termistoru R8. Napon pri kome nastupa prelazak iz jednog u drugi režim tranzistora T1, a time i celog okidnog kola, iznosi oko 1,3 V. Pomoću promenljivog otpornika R4 moguće je podesiti režim u kolu tako da se izabrana temperatura održava konstantnom, a opseg izbora temperature kreće se od 20 do 80 stepeni (C).
U drugoj šemi regulatora temperature izabrani su komplementarni tranzistori (slika 2.). Ovde je davač (senzor) R7 vezan u jednu granu mosta, a ostale grane sačinjavaju otpornici: R2/R3-R4-R1/R8. U jednu od dijagonala mosta vezan je stabilan izvor napajanja od 12 V, a u drugu spoj baza-emiter tranzistora T1. Napon na otporniku R4 iznosi približno 5,8 V. Ako ovom naponu dodamo napon praga tranzistora T1, dobićemo napon preklapanja regulatora temperature, tj. napon pri kome kolo prelazi iz jednog stanja u drugo stanje, odnosno kada se uključuje, ili isključuje zagrevanje preko nekog odabranog grejnog tela.
Tranzistori T1 i T2 u šemi na slici 1. mogu biti poznati domaći, tipa BC-107 - BC109, cener dioda D1 može da bude BZ5, a za D2 i D3 mogu se upotrebiti domaće AAZ21. U šemi na slici 2. za T1 u obzir dolazi neki od domaćih tranzistora BC212 - BC214. Tranzistor T2 može da bude iz klase BC107 - BC109, a dioda domaća AAZ21. Relej treba sigurno da privlači kotvu pri struji od 30 mA ( 12 V ), ili manjoj, a za prebacivanje se koriste mirni kontakti releja. Kao termistor može da se koristi neki manji NTC otpornik, uz uslov da mu se pogodnom obradom ( na šmirgl-šajbni ) debljina tela znatno smanji i tako poveća otpornost, a istovremeno smanji toplotna inercija, jer mu se time smanjuje i masa. Navedenu radnju treba pažljivo uraditi kako ne bi došlo do oštećenja NTC otpornika. Najbolje je, naravno, upotrebiti fabričke termistore od kojih zavisi preciznost regulacije željene temperature. Izbor odabrane temperature najbolje je kontrolisati, a ujedno podešavati nekim preciznim živinim, ili elektronskim termometrom.
Na kraju, šta se korisno dobilo ovom jednostavnom elektronskom konstrukcijom: pouzdan rad regulatora temperature sa komponentama koje nisu preterano osetljive na visoku temperaturu, male dimenzije uređaja koji nema elektrolitičkih kondenzatora, koji se na visokim temperaturama veoma brzo suše i tačnost regulacije pri izabranoj temperaturi: vrednosti od +/- 1 stepen ( C ) za uređaj sa slike 1. i +/- 0,1 stepen ( C ) za uređaj sa slike 2, što znači da je ovaj dosta precizniji u kontroli zadate temperature. Šeme su proverene u praksi sa rezultatom koji je iznad očekivanog, pošto regulator brzo reaguje i na najmanju promenu temperature. Za stabilan rad regulatora treba koristiti stabilan izvor napajanja vrednosti 12 V ( 300 mA ).
U gradu Vršcu, koji je odvajkada poznat po vinogradima, proizvodnji lekova i brojnim turističkim atrakcijama, interesantna je i pijaca koju nazivamo „Buvljak“, na kojoj se mogu naći brojne stvari za kućnu upotrebu. Pijaca je prošle godine premeštena na novu lokaciju, nedaleko od stare. Stariji meštani iz grada i sa sela kažu da je nekada buvljak bio daleko bolji jer su, pored domaćih trgovaca, dolazili Mađari, Rumuni i Poljaci koji su donosili šaroliku polovnu i novu robu po dosta povoljnim cenama. Danas na vršačkom buvljaku, koji radi četvrtkom i subotom, ima dosta polovne i nove odeće, tehničke robe širokog izbora, stariteta, auto-delova, poljoprivrednih i drugih mašina, kompjuterskih komponenti i drugih sitnica koje zatrebaju svakom seoskom, ili gradskom domaćinstvu. Često se na buvljaku prodaje potpuno nov, ili polovan nameštaj koji se dovozi kamionima.
Buvljak mi je interesantan iz razloga što ljubitelji tehnike, ako se iole razumeju, mogu pronaći dosta delova koji zatrebaju, ili se mogu preraditi i od njih napraviti korisni uređaji i mašine. Primera radi, sa buvljaka sam sastavio računar koji mi radi daleko bolje od mašine koju sam poodavno kupio na kredit za 800 evra. Prvo sam našao potpuno novu matičnu ploču, pa onda sledeći put i druge komponente koje dolaze na nju i koje su u trendu. Sa nekoliko poseta sastavio sam konfiguraciju koja je proradila. Za divno čudo, sve što sam kupovao bilo je ispravno, a plaćanje je funkcionisalo sistemom pogađanja, kako to obično rade na pijacama. Ukoliko se neko ne razume u tehniku, ovakav način kupovine i snadbevanja nikako ne preporučujem. Jednostavno se ne isplati, jer pojedini vešti trgovci nude i pokvarenu, oštećenu, ili odbačenu robu, koju zovemo elektronskim otpadom, te je treba pravilno odložiti. Međutim, ako se neko razume u tehniku, dobro je da ponese neki multimetar sa kojim će ispitati ispravnost onoga što kupuje, pošto i takvo zadovoljstvo trgovci na pijaci dozvoljavaju. Ima i onih koji pristaju na vraćanje neispravne robe. Napraviću samo neka poređenja: nove elektrolite od 2.200 mikrofarada ( 50V ) sam plaćao po 50 dinara, a u prodavnici su deset puta skuplji, diode i tranzistori su sa istim odnosom cena, što je približno i sa drugim delovima i komponentama. Sve ovo iznosim sa određenom rezervom, pošto je potrebno znanje i spretnost da se na licu mesta utvrdi ispravnost robe.
Pored opisane konfiguracije računara, nedavno sam od odbačenog elektro-motorića napravio idealnu stonu mašinicu ( vidi sliku ), a od elektronike za spoljni hard-disk kompletirao disk velikog kapaciteta koji koristim za arhivu dokumenata. Verovali ili ne, nekada sam od navodno pokvarenih uređaja, uz primenu znanja i veštine, sa sitnim opravkama, dolazio do vrednih mašina koje se, ili ne mogu naći, ili skupo koštaju. Neki delovi su neupotrebljivi i služe samo kao elektronski otpad.
Mnogi će se zapitati, čemu ova moja čudna priča o otpadu i korišćenju delova sa buvlje pijace, kada jednostavno možemo kupiti sve što poželimo u prodavnici tehničke robe? U eri galopirajućeg napretka nauke i tehnike toliko smo se otuđili od manulenog ( ručnog ) rada, da mnogi ne znaju ni za sitne opravke u kući, ili stanu, a kamo li za neku pametnu gradnju, ili naprednu konstrukciju. Ovo se posebno odnosi na omladinu koja uglavnom želi nove i gotove uređaje, a ne zanimaju ih nikakve opravke, gradnje, ili konstrukcije. Dobrim delom su u pravu, ali je posebno zadovoljstvo kada čovek svojom rukom napravi nešto što mu koristi u svakodnevnom životu. Stvaranje i rad ( hobi ) u slobodnom vremenu, ukoliko ga imamo, osvežava naše mentalno zdravlje, pospešuje unutrašnje zadovoljstvo i ubeđenje da smo korisni za porodicu. Pored opravki i ličnog zadovoljstva, korisno je da upotpunimo našu kolekciju alata, pribora i materijala koji nam treba u svakodnevnom životu. Nekada smo kupovali sve što nam dođe do ruke, a danas je najbolje kupiti samo ono što nam treba, a često se desi da na pijacama ovakvog tipa nađemo robu po ceni koja je smešna i zanemarljiva u odnosu na kućni budžet. Pored svega iznetog, na kraju dajem prednost prodavnicama robe koja je pod garancijom, bez obzira što i kod njih imamo izuzetaka i neprijatnih iznenađenja! Mudri kažu da je iskustvo prava mera da ocenimo šta je najbolje.