U seriji objavljenih članaka o pravilnom održavanju, punjenju i pražnjenju akumulatora, koji su rezultat eksperimentisanja i upoređivanja, došao sam do zaključka da je za bilo koji akumulator bolje sporije punjenje slabim strujama, što mu produžuje radni vek i izlaže nas manjim troškovima. Brzo punjenje oštećuje ćelije akumulatora i smanjuje njegov radni kapacitet koji se meri u Ah. Brzo punjenje je prvenstveno prisutno zbog urbanog načina života i izražene potrebe da se Acu baterija što pre napuni. Suštinski, sve zavisi od kvaliteta punjača ( vidi slike sporog i brzog automatskog punjača ), njegove konstrukcije, ali i vrste baterije, posebno elektrolita koji se nalazi u bateriji.
Pri punjenju NiCd akumulatora ne smeju se premašiti napon i struja punjenja čije su vrednosti navedene na bateriji, ili ćeliji. Proizvođači ne preporučuju struju punjenja koja je veća od desetine nazivnog kapaciteta akumulatora, a on je određen strujom i vremenom pražnjenja ( q = I * t ). Vreme pražnjenja akumulatora može se normirati, pa se time određuje i struja pražnjenja. Struja punjenja za takve ( čelične ) akumulatore iznosi 50 mA, tako da je potrebno oko 14 h da se postigne nazivni kapacitet. Punjenje akumulatora manjim strujama povoljno deluje na njegovu trajnost, ali se vreme punjenja produžuje. Sa ostvarenim kontrolisanim uslovima punjenja jedna baterija čeličnih akumulatora služila me, sa veoma čestom upotrebom, punih deset godina. Eksperimentalno je potvrđeno da se pri prvom punjenju u akumulatoru pohranjuje do 40% viši napon od onog koji će se moći iskoristiti iz akumulatora. Pri svakom sledećem punjenju visina napona zavisi od ispražnjenosti akumulatora. Prema tome, vreme punjenja unapred je definisano, a može se izračunati po formuli: t = q / I ( s ).
Punjači jednostavnije konstrukcije mogu napuniti ispražnjen akumulator samo približno do nazivnog kapaciteta. Ako se punjenje sa takvim punjačima na vreme ne prekine može doći do oštećenja ćelija akumulatora. Punjenje iznad nazivnog kapaciteta dovodi do elektrolize elektrolita, razvijaju se gasovi i raste pritisak na zidovima plastične kutije. Ona neće pući, delom zbog elastičnosti, ali više što većina akumulatora ima ugrađen zaštitni ventil od pritiska gasova, ali će se postepeno smanjivati njegov kapacitet.
Olovni akumulatori se u nepovoljnim vremenskim uslovima, ili posle dužeg stajanja moraju nadopunjavati. Ovo je slučaj kada se iz akumulatora uzima više energije nego što se dodaje. I ovde važi poznati zakon o održanju energije. Prilikom punjenja akumulatora napon raste do 2,6 V po ćeliji ( 7,8 V za bateriju napona 6 V i 15,6 V za bateriju napona 12 V ). Čim se dostigne taj napon prilikom punjenja dolazi do intenzivnog „kuvanja“, odnosno do stvaranja gasova što smanjuje radni kapacitet akumulatora. Najbolje je tada prekinuti njegovo punjenje, ili upotrebiti punjač koji će automatski da ispuni takvu preventivnu radnju. O tim ispravljačima pisao sam u više članaka, a oni su se pokazali veoma praktičnim, posebno konstrukcija punjača sa triakom koji je upotrebljen u regulatoru napona u primarnom delu transformatora. Za okidanje triaka služi diak koji postaje vodljiv pri određenom naponu okidanja. Potrebno doziranje postiže se promenom otpornika koji se postavlja umesto potenciometra. Time se postiže željeni izlazni napon ispravljača, a struja punjenja zavisi od izlaznog napona ispravljača i napona baterije. Ona se može menjati otpornikom uz primenu formule iz Omovog zakona: I = ( Ui – Ub ) / Rx, gde je Ui izlazni napon ispravljača, Ub je napon baterije i Rx vrednost otpornika određene snage ( P = U * I ). Postoji mogućnost, koja se ponekad koristi u praksi, da se umesto otpornika upotrebi sijalica (12 V, ili 24 V, 50 W ) u rednoj vezi, čiji se intenzitet svetla postepeno smanjuje pri punjenju akumulatora.
Na kraju, pažljivim praćenjem i merenjem stanja baterije potvrđeno je da olovni ( Pb ) akumulatori za vozila usled samopražnjenja realno dnevno smanjuju do 1% svog nazivnog kapaciteta ( Ah ), nezavisno od stanja napunjenosti i temperature okoline. Tako, posle mesec dana potpunog mirovanja vozila i stajanja akumulatora uz napajanje dela elektronike automobila, bez dopunjavanja gubitak njegovog kapaciteta može dostići do polovine, tako da su male mogućnosti i kod novog akumulatora da se vozilo uspešno startuje. Neki poznavaoci problema preporučuju povremeno paljenje, ili kretanje vozila, rad u praznom hodu, kako bi se akumulator dopunio, ili skidanje i njegovo dopunjavanje odgovarajućim punjačem. Najbolje je imati punjač sa stalnom kontrolom napona i struje punjenja, što se može ugraditi i na kutiji sa punjačem jednostavnije konstrukcije. Postoje razne kombinacije digitalnog ampermetra - voltmetra sa veoma malim dimenzijama i preciznim merenjem. Ukoliko nemamo takvo rešenje, preporučljivo je na druge načine povremeno kontrolisati napon i struju punjenja, posebno pri upotrebi punjača koji ne prekidaju punjenje kod vršne vrednosti napona. Ako gledamo ekonomsku računicu, bolje je primeniti sporije punjenje akumulatora, mada to nekima ne odgovara zbog česte potrebe da se baterija što pre napuni.
Pošto sam nedavno (10.07.2015.) pisao o tome šta treba znati o električnim kućnim instalacijama i koja moguća iznenađenja možemo očekivati, ovih dana sam se, nakon detaljno razrađenog plana, odlučio na praktičan korak da klasične osigurače zamenim kvalitetnim automatskim. Neki električari su mi dobronamerno skrenuli pažnju da su sigurniji klasični osigurači sa patronama odgovarajuće amperaže. Držeći se mudre izreke „Da nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari“, pogotovo kada je reč o struji koju svakodnevno na različite načine koristim, nisam se ni malo pokajao za ne mali izdatak od 5.000 dinara (set komplet sa 12 osigurača), dok sam zadržao zatečenu FID-ovu sklopku.
Kod klasične varijante osigurača, imao sam još uvek dobru i očuvanu metalnu kutiju sa FID-ovom sklopkom i sa dovoljnim brojem osigurača. Metalna kutija je glomazna, teška je za ugradnju dodatnih delova, kao što su zvonce i signalizacija napona po fazama i uključenja jeftine struje. Pošto je poznato da su kvalitetniji automatski osigurači skuplji, na kraju sam odlučio da budu od poznatog proizvođača, zbog izgleda i jednakih dimenzija po dubini. Zauzimaju daleko manji prostor, jednostavni su za postavljanje na metalnu šinu i za priključenje faznih priključaka i odvoda prema potrošačima. Posebno sam se pozabavio približno jednakim opterećenjem snage po fazama tako što sam grupisao svetla, grejna tela i bojlere, da se mogu uvek uključiti, ili isključiti, bez preteranog opterećenja samo jedne faze. Šuko utičnice po prostorijama sam smestio na različite faze, ali tako da sam posebno vodio računa o merenom naponu, pošto ponekad ima varijacija, ili padova u odnosu na važeće standarde, a nekim uređajima to smeta. Najveću pažnju sam posvetio propisanom preseku provodnika od FID-ove sklopke do grupe osigurača (4 mm2), za sve tri faze, nulti vod i uzemljenje. Kablovi za sijalice imaju presek 1,5 mm2, a za šuko utičnice 2,5 mm2. Na izlazu FID-ove sklopke sam vezao signalne tinjalice crvene boje za svaku fazu, da bih imao stalan uvid postojanja mrežnog napona. Signalizaciju prelaska na „jeftinu struju“ rešio sam sa zelenom tinjalicom koja se, takođe, nalazi na vidnom mestu kutije. Prilikom montaže najveći problem mi je bilo fiksiranje kutije zbog betonskog zida koji se teško buši. Prvo sam pažljivo pregledao da na mestu bušenje nema naponskih strujnih vodova, a onda sam raspored tipni proverio pomoću libele. O ovome mnogi majstori, oslanjajući se na iskustvo, ne vode računa, što može biti problem ukoliko se plastična kutija ne može balansirano pomerati, ili zid ponovo bušiti.
Pošto sam konstrukciju radio sa posebnom pažnjom za moje domaćinstvo, pre postavljanja kutije sa osiguračima prvo sam uradio šeme što kraćih veza provodnika od FID-ove sklopke do osigurača. Posebna mesta spajanja su metalne sabirne stezaljke sa više mesta za nulte provodnike (plave boje) i za provodnike koji se vezuju za uzemljenje (žuto-zelene boje). Oni se ne smeju vezivati direktno jedan na drugi zbog FID-ove sklopke, koja ne trpi nulovanje. Ukoliko bi to uradili, FID-ova sklopka bi stalno iskakala. Pri šemiranju provodnika u samoj kutiji sam posebno obradio priključke kablova sa ciljem da što bolje naležu u svoja ležišta.
Na kraju, automatski osigurači imaju različite vrednosti, za sijalice koristimo 10 A, za šuko utičnice i za trofazne utičnice 16 A, a ulazni osigurači treba da imaju vrednost 20 A. Spojevi moraju biti čvrsti, dobro očišćeni i na propisan način izolirani. Spoj sa uzemljenjem i metalnim delovima pojedinih uređaja mora biti siguran, što nas štiti od proboja visokog napona na grejnim telima i na drugim osetljivim mestima. Najveća prednost automatskih osgurača je što se prilikom iskakanja i otklanjanja kvara u mreži jednostavno vraćaju u radno stanje, ne greju se i, ukoliko su oštećeni, jednostavno se menjaju. Kupovina jeftinih automatskih osgurača na pijacama nije preporučljiva, jer se brzo kvare i nisu pouzdani u radu. Cena automatskih osigurača kreće se, po komadu, od 200 do 300 dinara, a cena seta plastične kutije od 1.000 do 2.000 dinara, što zavisi od veličine i broja osiguračkih mesta. Cena četvoropolne FID-ove sklopke ( za trofaznu struju ) kreće se od 3.000 do 5.000 dinara, što zavisi od proizvođača i njenog kvaliteta.
Dok potrošače godinama pozivaju (a sada i prisiljavaju) da klasične sijalice zamene štedljivim, berlinski stručnjaci, kao i mnogi drugi, upozoravaju da te sijalice trebaju biti uključene što kraće i što dalje od glave. Zašto? (Pogledajte obavezno na dnu teksta video)
Uz sve to, EU je donela direktivu zabrane proizvodnje sijalica s užarenim vlaknom te forsiraju da se na tržišta širom EU plasiraju isključivo ‘štedljive’ sijalice koje škode našem zdravlju. Koji su razlozi upornog insistiranja na ovim sijalicama uprkos svim apsurdima koje sa sobom donose? Postoji li nešto u pozadini ovih zbivanja?
Štedljive sijalice opasne po zdravlje
Objavljeno je u istraživanju Berlinske laboratorije da su „zelene“ sijalice, oko kojih se već duže vodi rasprava zbog, takođe, prisutnosti žive i, time, potencijalne opasnosti u slučaju razbijanja sijalice, postale i ozbiljno opasne po ljudsko zdravlje. Kako su zaključili nemački naučnici, upaljene štedljive sijalice emituju fenol, naftalen i stiren, štetne, otrovne, odnosno kancerogene spojeve koji u slučaju dugotrajnije izloženosti, mogu biti i fatalni. Fenol iz sijalica u organizam dospeva udisanjem, a njegova veća koncentracija može iritirati sluznicu i izazvati probleme sa srcem i disajnim putevima.
Haifa Univerzitet u Izraelu već je odavno objavio istraživanje prema kojem štedljive sijalice mogu rezultovati porastom raka dojke kod žena, budući da, za razliku od klasičnog žutog osvetljenja kojeg daju stare sijalice, imitiraju belo dnevno svetlo, ometajući proizvodnju hormona melatonina u organizmu. Druge su ustanove, takođe, upozoravale na mogućnost da štedljive sijalice podstaknu i razvoj migrene, dok dermatolozi upozoravaju na porast kožnih problema.
Pogledajte video u prilogu a ostatak teksta pročitajte ovde: dnevne.rs
Izvor i foto: dnevne.rs
Zbog velikog interesovanja posetilaca našeg sajta za članak “Zračenja koja štetno utiču na čoveka i njegovu okolinu” (preko 16000 poseta!), odlučio sam da detaljno opišem konstrukciju i namenu tranzistorskog elektroskopa koji se pominje u članku. Da ujedno otkrijem tajnu, ovaj uređaj je, uz moju mentorsku pomoć, bio takmičarski rad iz naučno-tehničkog stvaralaštva na republičkoj smotri učenika osnovnih škola pre desetak godina, a danas služi kao moderno nastavno sredstvo, ali i za različite eksperimente pri ispitivanju zračenja.
Električna shema tranzistorskog elektroskopa ( RK 3260 )
Elektroskop klasičnog tipa sa aluminijskim listićima predstavlja najjednostavniji instrument za merenje statičkog naelektrisanja. Napravljen je od staklene boce u koju je kroz izolatorski ( plutani ) čep stavljena metalna šipka koja na gornjem delu ima metalnu kuglicu, a na unutrašnjem donjem kraju u boci dva listića staniola. Prinošenjem, ili dodirom sa naelektrisanim telom, listići se razdvajaju, čime pokazuju da je telo naelektrisano. Isto se dešava sa pozitivnim i sa negativnim naelektrisanjem, što znači da elektroskop ne pokazuje vrstu naelektrisanja (+ ili - ), već samo njegovo prisustvo. O tome zaključujemo prema vrsti (mikrostrukturi) tela koje se naelektriše trenjem, dodirom, ili elektrostatičkom indukcijom.
Elektroskop klasične konstrukcije, kako je ukratko opisan, namenjen je samo za pokazivanje da li je neko telo naelektrisano, a kojom količinom naelektrisanja, možemo proceniti prema otklonu listića. Tranzistorski elektroskop, pored znatno veće osetljivosti, nije namenjen merenju, međutim spretan konstruktor može uspešno rešiti i takvo zadovoljstvo. Elektroskop se sastoji od šest tranzistora BC546B, ili sličnih ( NPN tipa ), spojenih u Darlington spoju, čime postižemo neverovatno pojačanje od nekoliko miliona puta. Na ulazu ovog pojačivača, na bazi prvog tranzistora, sa leva, nalazi se komad žice dužine 5 cm, To je “kuglica”, ili SENZOR našeg tranzistorskog elektroskopa. Na emiteru zadnjeg levog tranzistora spojena je LED dioda koja služi kao indikator rada ovog neobičnog pojačivača. Otpornik vrednosti 820 oma spaja se između minusa na štampanoj pločici i minus pola baterije. U bazu poslednjeg, desnog tranzistora, spojen je potencimetar, ili trimer, ( 15 K ) kojim se ceo sistem dovodi pred paljenje LED diode. Tada je sistem najosetljiviji. Pored LED diode može se lako ugraditi i neki osetljivi miliampermetar ( nije prikazano na shemi ) koji svojim otklonom pokazuje količinu naelektrisanja. Instrument se napaja malom baterijom napona 9 V, a zbog štednje dobro je ugraditi neki mikro-prekidač. Potrošnja instrumenta je veoma mala.
Ovim instrumentom, pored merenja naelektrisanja, mogu se registrovati prisutna zračenja na nekom prostoru, kojima smo prosto zapljusnuti sa svih strana. Zbog velike osetljivosti instrumenta, registruje se gotovo svako zračenje električnog polja, što je veoma interesantno kako na manjem, tako i na većem prostoru. Pored toga što je korisno i dosta efikasno nastavno sredstvo, njime možemo ispitati štetna zračenja, o čemu je detaljnije bilo reči u navedenom članku. Njime možemo registrovati prisustvo podzemnih voda koje svojim kretanjem stvaraju električna polja, čak i zračenja plitko ukopanih električnih vodova i kućnih aparata.
Izvor saznanja:
“Mala škola elektronike”, Vladimir D. Krstić i Željko V. Krstić, Beograd 2002. godine
Ukoliko nam je potrebno da svakog trenutka znamo kada je napon mreže opao ispod neke standardne vrednosti, ili porastao iznad neke druge vrednosti ( 220V ), a na raspolaganju nemamo voltmetar, tada će nam korisno poslužiti električno kolo koje je prikazano na shemi.
Shema indikatora mrežnog napona (samostalna i proverena konstrukcija)
Kao i običan voltmetar, napravljeni sklop se vezuje paralelno postojećoj liniji mrežnog napona i njime se indicira odstupanje napona u granicama od -10% do +5% od nominalne vrednosti 220 V. Drugim rečima, pad napona ispod 90% ( oko 200 V ) i porast napona iznad 105% ( oko 230 V ) nam signaliziraju dve tinjalice različitih boja ( zelena i crvena ).
Kao što se iz sheme vidi, obe tinjalice ( L1 , L2 ) su priključene na razdelnike napona od 470/280 koma, odnosno 470/260 koma. Ako je napon mreže ispod 200 V ( tj. Ispod 90% od nominalne vrednosti ), ni jedna od dve tinjalice neće svetleti jer je napon na njima nedovoljan da ih “upali”. Ukoliko je napon mreže u granicama od 220 V do 230 V ( odnosno od 90% do 105% nominalne vrednosti od 220 V ) tada će svetleti samo tinjalica L1 ( poželjno je da bude zelene boje ). Ako napon mreže pređe vrednost iznad 230 V ( iznad 105% od svoje nominalne vrednosti ), tada će se upaliti i tinjalica L2 ( poželjno je da bude crvene boje ), što se u praksi, barem, kod nas može desiti i jedna i druga mogućnost ( slika: mereni su naponi na sve tri faze ).
Otpornici su snage disipacije 1/4 do 1/2 W i što veće klase tačnosti ( bar +/- 10%, ako već nemamo na raspolaganju +/-5% ). Veoma je važno odabrati odgovarajuću snagu otpornika.
Na kraju pomenimo i to da, zbog šarolikosti izbora prilikom kupovine komponenti, opisani sklop može indicirati druge vrednosti napona od navedenih, ili da uopšte ne radi. Da ne bi bilo razočarenja nakon konstrukcije, preporučuje se da konstruktor sam, pomoću autotransformatora i potenciometara dimenzioniše otpornike, te ih nakon toga zameni odgovarajućim fiksnim vrednostima, čime se postiže pouzdanost i potpuna sigurnost indikacije mrežnog napona. Prilikom rada, merenja i eksperimentisanja voditi računa o merama bezbednosti od visokog napona, što se odnosi i na kutiju uređaja koja mora biti od plastike, a najbolje je ovu elektroniku ugraditi u kutiju sa osiguračima, ukoliko ima dovoljno mesta za dve tinjalice ( za jednu fazu ), odnosno šest tinjalica ( za sve tri faze ). Praktično rešenje za sve tri faze je da se naprave potpuno identični sklopovi za svaku fazu u zajedničkoj kutiji, što je zahtevnija radnja prilikom konstrukcije, jer su nam potrebna tri slična kompleta i šest tinjalica. Veoma brzo ćemo uočiti da na fazama ( R, S, T ) nisu iste vrednosti napona prema nuli, tako da je “pametno” osetljive uređaje priključiti na fazu koja je najbliža optimalnoj vrednosti ( 220 V ). Da ne bismo premeštali uređaje sa predviđenih mesta u prostoriji, faze se mogu veoma lako međusobno zameniti u kutiji sa osiguračima i tako raspodeliti prema osteljivosti svakog uređaja. Najmanje su osetljiva grejna tela ( grejalice, termo-peći, bojleri ), a najviše TV aparati, adapteri ( punjači za mobilne telefone, laptopove, NiCd i litijum-jonske baterije ) i računari koji ne rade preko UPS-a. Zanimljivo je da klasične, kao i štedljive sijalice, nešto duže rade na naponu koji je ispod, ili blizu 220 V. I za njih možemo odabrati fazni provodnik ( R, S, T ) sa najnižim naponom!
Nemačka je oborila rekord u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora. Naime 50.6% električne energije 9. juna je proizvedno putem soloarnih panela tačnije 23.1GW. Tri dana kasnije bilo je proizvedeno čak 24.2GW. Ovaj uspeh je utoliko veći ako uzmemo u obzir da teritorija nemačke nije baš osunčana u poređenu sa zemljama koje se nalaze južnije. Naravno pored solarnih panela u nemačkoj veliko učešće u proizvodnji električne energije imaju i vetroparkovi.
Korišćenje obnovljivih izvora nije jeftino ali se na kraju svakako isplati. Nemačka je tokom 2013. godine izdvojila preko 16 milijardi eura za subvencionisanu proizvodnju i odgovorna je za pad cena solarnih panela za preko 80% tokom prethodnih pet godina.
Sve je ovo na kraju imalo za rezultat da cena proizvodnje električne energije putem solarnih panela bude konkurentna ceni proizvodnje sagorevanjem fosilnih goriva. Trenutno cena i dalje pada ali daleko sporijim tempom.
Ukupna potrošnja električne energije na svetskom nivou u 2009. godini iznosila je 20.279.640GWh. Sunce ovu količinu energije proizvede za manje od jednog sata. Naravno trik je u tome kako uspešno prikupiti energiju koje sunce proizvede i konvertovati je u upotrebljivu električnu energiju. Kao jedno od rešenja nameću se solarni paneli. Ali koja bi površina zemlje trebala da bude pokrivena solarnim panelima da bi se proizvela ovolika količina električne energije?
Zapravo, ova površina je daleko, daleko manja nego što bi svako od nas uopšte pomislio. Na gornjoj slici crvenim kvadratićima obeležen je prostor potreban da se izgrade solarni paneli koji bi zadovoljili potrebe u električnoj energiji, pa tako najmanji kvadratić - se odnosi na Nemačku, srednji - na 25 zemalja EU, i najveći - na ceo svet.
Pravo je pitanje šta zapravo čekamo?! Zašto i dalje zagađujemo planetu sagorevanjem fosilnih goriva?!
Kad god dođem u priliku da razmišljam o eksperimentima i radovima sa električnom strujom setim se bogatog đačkog, studentskog i kasnijeg radnog iskustva, ali i nekoliko situacija kada sam ozbiljno, zbog trenutka nepažnje i neopreznosti, ugrozio sopstveni život. Posle svega, moj savet je: oprez i maksimalna zaštita, jer se sa strujom ne sme grešiti, niti igrati, bez obzira o kom izvoru i naponu se radi. Struja ne priznaje greške, površnosti, slučajnosti i aljkavosti.
Mnogi se pitaju da li ubija električni napon (U : razlika potencijala), ili jačina električne struje ( I : količina naelektrisanja koja prođe u jedinici vremena, I = q/t ), da li je opasnija jednosmerna, ili naizmenična struja i da li je opasnija struja niže, ili više frekvencije. O tome postoje brojna istraživanja, eksperimenti, čak i različita mišljenja, ali i lična iskustva koja, kao individue, različito doživljavamo. Podaci koje iznosim odnose se na zdrav ljudski organizam, jer prisutne bolesti umanjuju otpornost organizma na povrede i do 50 %. Pre svega, električni otpor našeg tela zavisi od kože, njene debljine, mikro-strukture, vlažnosti i starosti. Otpornost ljudskog tela kreće se od 1000 do 3000 oma ( Ω ), što zavisi od unutrašnje strukture: sastav kostiju, elastičnost mišića, struktura krvi i limfne tečnosti, debljina krvnih sudova i starosna dob. Prema poznatom Omovom zakonu ( I = U/R ), ukoliko je otpor veći, jačina struje će biti manja i obrnuto, dok sa porastom napona raste i jačina struje. Po tome će veće posledice imati telo manjeg otpora, jer kroz njega protiče jača struja. Teorija kaže, a praksa potvrđuje, da je opasna struja preko 50 mA ( 0,05 A) i napona preko 65 V. Podjednako su opasne jednosmerna i naizmenična struja, samo što im je delovanje različito, ali je u praksi opasnije delovanje jednosmerne struje. Struja deluje na sledeće načine: toplotno (telo se zagreva), mehanički (razaranje tkiva), hemijski (elektroliza krvi i limfne tečnosti) i biološki (grčenje mišića i prekid krvotoka). Interesantni su podaci o posledicama delovanja različitih jačina struje ( izraženo u miliamperima - mA ):
- 1 - 1,5 mA: jedva se oseti protok struje,
- 3 – 5 mA: treperenje prstiju i ruku i blago bockanje,
- 5 – 10 mA: lagani grč u laktu,
- 10 – 15 mA: pojava klonulosti, grčenje mišića i povećanje krvnog pritiska,
- 15 – 30 mA: paraliza ruku i nogu, znojenje, grčenje u želucu i grčenje mišića,
- 40 – 80 mA: početak fibrilacije (paraliza), treperenje srca,
- 81 mA – 5A: velike unutrašnje i spoljašnje opekotine, paraliza srca i moguća smrt,
- Iznad 5A: velike unutrašnje i spoljašnje opekotine i smrt zbog opekotina.
Kod strujnog udara, zavisno od jačine i napona struje, ispoljavaju se svi navedeni oblici delovanja, ali posledice zavise od toga gde, kako i koliko je proticala struja kroz telo. Najopasnije je ako je struja protekla kroz krvne sudove, srce i druge vitalne organe, jer ih razara i dovodi do elektrolize krvi. Struja će teći ukoliko telo posluži kao provodnik, što znači ako stojimo na provodnom materijalu, kao što su vlažna obuća i vlažna zemlja. Smrtna je opasnost ako jednom i drugom rukom dodirnemo tačke različitog električnog potencijala. U tom slučaju se zatvara strujno kolo i struja teče jačinom koja zavisi od napona (potencijalne razlike) i otpornosti tela.
Strujna opasnost zavisi od: jačine električne struje, vremena njenog proticanja, puta struje kojim ona protiče, odnosno organa koji su zahvaćeni, oblika i frekvencije struje, otpora izolacije čoveka i od otpora tela. Kako se dolazi do opasne granice napona: Uo = 0,05 A x Rč, ako se za Rč uzme 1300 Ω (prosečna), sledi da je opasan napon: Uo = 0,05A x 1300Ω = 65 V, koliko, recimo, iznosi napon na priključku telefonske instalacije. Teorijski, može ubiti i 1 V napona ako je jaka struja koja prolazi kroz telo čoveka. Prednosti struja visokih frekvencija (Tesline struje) je što se one ne kreću dubinski, već po površini tela. Imamo osećaj laganog zagrevanja i peckanja.
Na kraju, kako se štititi od električne struje koja je dobar sluga, a zao gospodar!? Potrebna je maksimalna opreznost, upotreba proverenih izolatorskih alatki, pažnja pri radu sa provodnicima koji su pod naponom, a najbolje ih je isključiti od izvora struje dok bilo šta radimo, ili opravljamo. Neproverene provodnike nikada ne dirati golim rukama! Veliku opasnost predstavljaju i uređaji sa nikakvim, ili slabim uzemljenjem. Neki uređaji, čak dok su isključeni, predstavljaju opasnost po život. Dokazano je da napunjeni elektrolitički kondenzatori mogu da “čuvaju” napon vremenski i do 10 godina. Zbog toga ih prethodno, pri isključenom uređaju, treba kratkim spojem isprazniti. Mala neopreznost može biti sa smrtnim posledicama. Statistika kaže da zbog neopreznosti i nepažnje sa strujom postoji 35 % smrtnih slučajeva, a samo 5% kod napona od 220/400 V! Prema tome, nije opasan samo mrežni napon, jer ubija jačina struje koja ne sme preći 50 mA. Kako pomoći čoveku koji je doživeo strujni udar, posebna je priča, ali nema nikakve naučne osnove tvrdnja da se kratkotrajnim zakopavanjem tela u vlažnu zemlju nešto može pomoći, jer su unutrašnje povrede i opekotine fatalne po život.
Direktor Direkcije EPS-a za trgovinu električnom energijom Dragan Vlaisavljević je najavio danas da će sledeće godine biti uspostavljena berza električne energije gde će se organizovano trgovati ovim energentom.
On je na konferenciji za novinare u okviru sajma „Ecofair“, kazao da će se u okviru berze biti omogućeno davanje ponuda za prodaju i kupovinu, a cena će zavisiti od ponude i potražnje, ali i stabilnosti i likvidnosti tržišta.
Kada je reč o prekograničnim tokovima, Vlaisavljević je kazao da veličina energije koja može da uđe i izađe na godišnjem nivou, uz tranzite preko naše zemlje, iznosi 10 milijardi kilovat časova, a naša proizvodnja oko 35-36 kilovat sati.
Govoreći o kupcima na slobodnom tržištu, oni za sada iznose 10 odsto potrošnje električne energije u Srbiji, a iduće godine će se otvoriti 40 odsto, dok će se posle toga sukcesivno liberalizovati. Vlaisavljević je objasnio da to znači da će izgubiti pravo na javno snabdevanje, po regulisanim cenama koje nisu proizvod tržišta.
U cilju otvaranje tržišta u većem procentu primeniće se obim potrošnje na godišnjem nivou, pa oni koji imaju mali biznis ostaju mali kupci, dok oni koji imaju veći biznis gube pravo na javno snabdevanje, dodao je on, ali nije mogao da precizira tačnu granicu posle koje neko gubi pravo na javno snabdevanje.
Da bi se tržište učinilo likvidnije potrebno je odvajanje snabdevanja od mreže i uspostavljanje javnog snabdevanja za domaćinstva i male kupce, koji će od 1. januara 2015. godine moći da izađu na tržište, kazao je Vlaisavljević.
Prema njegovim rečima, konkurentnost proizvodnje omogućava zatvaranje neefikasne i skupe proizvodnje, niže cene za krajnjeg kupca, uz neophodnu izgradnju zamenskih kapaciteta.
Kada je reč o problemima, nedovoljno je izgrađeno prekograničnih kapaciteta, pogotovo za glavne tranzitne pravce u regionu, ali i postojanje izvoznih i uvoznih taksi u nekim zemljama regiona.
Govoreći o budućim planovima, on je istakao da je neophodna harmonizacija pravila operatora transportnih sistema, ali i izgradnja novih dalekovoda. On je izrazio nadu da će izmenama Zakona o energetici, biti data veća prava za regulatornu agenciju, koja će moći ne samo da obavlja nadzor, nego i da kažnjava.
Vlaisavljević je takođe ocenio da je naše tržište dosta zapušteno i kontaminirano činjenicom da se ne izmiruju dugovanja, za šta je potrebno delovanje pravne države.
„Put koji vodi do podizanja likvidnosti tržišta jeste da glavni kupac svoju cenovnu politiku približi tržišnim cenama usled čega dolazi do tržišne utakmice. To je proces koji će potrajati neko vreme i dovesti to inicijative da domaćinstva svojom voljom izađu na tržište“, naveo je Vlaisavljević.
Prema njegovim rečima, za devet meseci ove godine proizvedeno je i kupljeno 2,8 milijardi kilovat časova i ona je u najvećoj količini otišla preko osam granica u regiona, a gde tačno zna samo Elektromreža Srbije.
Što se tiče cene električne energije ona je u 2013. godini imala tendenciju pada, a na veletrgovačkom trzištu se može očekivati blagi rast, ako se pokažu tačnim optimištičke prognoze da će privreda glavnih zemalja EU krenuti napred, jer će potom te velike povući male privrede kao što je srpska, naveo je Vlaisavljević.
Direktor Direkcije za obnovljive izvore energije Vladimir Đorđević je kazao da su osnovni razlozi za ulaganje u ovu oblasti podizanje energetske efikasnosti i bezbednosti. Osim toga, kako je naveo, liberalizacija tržišta električne energije je od velikog značaja za izgradnju hidroelektrana, dok fid-in tarife predstavljaju stimulaciju ulaganja u obnovljive izvore energije, a komercijalni aranžmani za izvoz bazirani su na međudržavnim sporazumima.
Đorđević je kazao da su prioriteti EPS-a završetak revitalizacije velikih HE, kao što su Đerdap, Vlasnina, Bajina Bašta…, ali i izgradnja novih kapaciteta – HE Ibarska, Morava, Đerdap 3, Gornja Drina, Donja Drina.
U planu je i revitalizacija 15 malih hidroelektrana, za šta je izdvojeno 26 miliona evra investicija, dok je u izgranju novih planirano da se uloži 73 miliona evra, dodao je Đoriđević.
Izvor: Tanjug
Prof. dr Zorana Mihajlović, ministar energetike, razvoja i zaštite životne sredine, saopštila je na konferenciji o obnovljivim izvorima energije održanoj 7. juna 2013. godine u Beogradu da je model ugovora o otkupu struje iz obnovljivih izvora energije na korak od usvajanja i da će najkasnije do 10. jula biti zvanično usvojen.
Na ovoj konferenciji koju je organizovala redakcija internet časopisa Balkanmagazin pod nazivom „Obnovljiva energija vode, vetra i sunca - put ka energetskoj nezavisnosti“, ministar Mihajlović izjavila je da će Model ugovora o otkupu električne energije iz obnovljivih izvora biti usvojen krajem juna, najkasnije do 10. jula. Mihajlovićeva je naglasila da je cilj Ministartsva da zaštiti interese Srbije i da istovremeno omogući investitorima da ostvare profit uz minimalan rizik. Takođe je dodala da će ovim modelom biti ispunjen jedan od ključnih zahteva investitora u izgradnji kapaciteta za proizvodnju „zelene“ struje.
Ministar Zorana Mihajlović je procenila da bi Srbija mogla da ispuni obavezu iz direktiva EU i da do 2020. godine proizvede 27% potrebne energije iz obnovljivih izvora energije. Takođe je istakla i da potencijali obnovljivih izvora energije u Srbiji nisu iskorišćeni i da su najveći među njima biomasa, izgradnja vetroparkova, solarnih elektrana, kao i korišćenje geotermalnih izvora. Uprkos toj činjenici ministar Mihajlović smatra da bi Srbija u naredne dve do tri godine mogla proizvesti i više od 1000 megavata snage iz obnovljivih izvora, i to najpre iz biomase, malih hidroelektrana i vetroparkova.
- Iskorišćenje potencijala obnovljivih izvora energije je jedan od prioriteta energetskog sektora Srbije, ne zato što može u potpunosti da zadovolji domaće potrebe za energijom, već zbog toga što poboljšava stabilnost energetskog sistema, omogućava nove investicije i nova radna mesta - rekla je Mihajlovićeva.
Ministar je na skupu o obnovljivim izvorima energije izjavila i da će u toku leta Ministartsvo energetike predložiti Vladi Srbije model za smanjenje broja dozvola potrebnih za ulaganja u tu oblast i da bi do početka jula trebalo da bude usvojena nova primenjlivija i realnija strategija razvoja energetike Srbije, dok bi na jesen detaljnije izmene Zakona o energetici trebalo da se nadju pred Parlamentom. Ministar Mihajlović dodala je i da je Vlada Srbije nakon usvajanja Zakona o racionalnoj upotrebi energije u martu ove godine nedavno usvojila i Nacionalni akcioni plan za iskorišćenje obnovljivih izvora energije i da se sada radi na izradi detaljnijeg plana.