Kod klasične varijante topljivih osigurača, koji se postepeno izbacuju iz upotrebe, nedostaci se ogledaju u gabaritu, čestim gubicima energije na lošim spojevima tela osigurača, pojavi varničenja i stvaranja toplote, potrebi zamene patrona osigurača koji je pregoreo zbog kvara, ili opterećenja i na estetskom izgledu kutije. Razvodna tabla automatskih osigurača uglavnom je od plastike sa fino oblikovanim poklopcem i sa daleko manjim prostorom i jednostavnijim načinom postavljanja noseće metalne letve i spojnica za neutralne i zaštitne provodnike. Nulti provodnici su svetlo plave, a uzemljenje žuto-zelene boje. U ovoj emisiji govorimo o opravdanosti i isplativosti zamene klasičnih automatskim osiguračima. Zaključimo da je najveća prednost automatskih osgurača što se nakon iskakanja i otklanjanja uzroka kratkog spoja, kvara u mreži, ili na uređajima, jednostavno vraćaju u radno stanje ukoliko su i dalje ispravni. Automatski osigurači se u normalnim uslovima rada ne greju, a ukoliko su oštećeni, jednostavno se menjaju odspajanjem provodnika, a skidaju pomeranjem dve žabice na njihovom metalnom nosaču. Kupovina jeftinih automatskih osgurača na pijacama nije preporučljiva, jer se brzo kvare i nisu pouzdani u radu. Cena automatskih osigurača kreće se, po komadu, od 250 do 2.000 dinara, a cena plastične razvodne table od 1.000 do 2.000 dinara, što zavisi od veličine i broja osiguračkih mesta. Cena četvoropolne FID-ove sklopke, koja služi za trofaznu struju, kreće se od 2.500 do 5.000 dinara, što zavisi od proizvođača i njenog kvaliteta.
Pošto sam nedavno (10.07.2015.) pisao o tome šta treba znati o električnim kućnim instalacijama i koja moguća iznenađenja možemo očekivati, ovih dana sam se, nakon detaljno razrađenog plana, odlučio na praktičan korak da klasične osigurače zamenim kvalitetnim automatskim. Neki električari su mi dobronamerno skrenuli pažnju da su sigurniji klasični osigurači sa patronama odgovarajuće amperaže. Držeći se mudre izreke „Da nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari“, pogotovo kada je reč o struji koju svakodnevno na različite načine koristim, nisam se ni malo pokajao za ne mali izdatak od 5.000 dinara (set komplet sa 12 osigurača), dok sam zadržao zatečenu FID-ovu sklopku.
Kod klasične varijante osigurača, imao sam još uvek dobru i očuvanu metalnu kutiju sa FID-ovom sklopkom i sa dovoljnim brojem osigurača. Metalna kutija je glomazna, teška je za ugradnju dodatnih delova, kao što su zvonce i signalizacija napona po fazama i uključenja jeftine struje. Pošto je poznato da su kvalitetniji automatski osigurači skuplji, na kraju sam odlučio da budu od poznatog proizvođača, zbog izgleda i jednakih dimenzija po dubini. Zauzimaju daleko manji prostor, jednostavni su za postavljanje na metalnu šinu i za priključenje faznih priključaka i odvoda prema potrošačima. Posebno sam se pozabavio približno jednakim opterećenjem snage po fazama tako što sam grupisao svetla, grejna tela i bojlere, da se mogu uvek uključiti, ili isključiti, bez preteranog opterećenja samo jedne faze. Šuko utičnice po prostorijama sam smestio na različite faze, ali tako da sam posebno vodio računa o merenom naponu, pošto ponekad ima varijacija, ili padova u odnosu na važeće standarde, a nekim uređajima to smeta. Najveću pažnju sam posvetio propisanom preseku provodnika od FID-ove sklopke do grupe osigurača (4 mm2), za sve tri faze, nulti vod i uzemljenje. Kablovi za sijalice imaju presek 1,5 mm2, a za šuko utičnice 2,5 mm2. Na izlazu FID-ove sklopke sam vezao signalne tinjalice crvene boje za svaku fazu, da bih imao stalan uvid postojanja mrežnog napona. Signalizaciju prelaska na „jeftinu struju“ rešio sam sa zelenom tinjalicom koja se, takođe, nalazi na vidnom mestu kutije. Prilikom montaže najveći problem mi je bilo fiksiranje kutije zbog betonskog zida koji se teško buši. Prvo sam pažljivo pregledao da na mestu bušenje nema naponskih strujnih vodova, a onda sam raspored tipni proverio pomoću libele. O ovome mnogi majstori, oslanjajući se na iskustvo, ne vode računa, što može biti problem ukoliko se plastična kutija ne može balansirano pomerati, ili zid ponovo bušiti.
Pošto sam konstrukciju radio sa posebnom pažnjom za moje domaćinstvo, pre postavljanja kutije sa osiguračima prvo sam uradio šeme što kraćih veza provodnika od FID-ove sklopke do osigurača. Posebna mesta spajanja su metalne sabirne stezaljke sa više mesta za nulte provodnike (plave boje) i za provodnike koji se vezuju za uzemljenje (žuto-zelene boje). Oni se ne smeju vezivati direktno jedan na drugi zbog FID-ove sklopke, koja ne trpi nulovanje. Ukoliko bi to uradili, FID-ova sklopka bi stalno iskakala. Pri šemiranju provodnika u samoj kutiji sam posebno obradio priključke kablova sa ciljem da što bolje naležu u svoja ležišta.
Na kraju, automatski osigurači imaju različite vrednosti, za sijalice koristimo 10 A, za šuko utičnice i za trofazne utičnice 16 A, a ulazni osigurači treba da imaju vrednost 20 A. Spojevi moraju biti čvrsti, dobro očišćeni i na propisan način izolirani. Spoj sa uzemljenjem i metalnim delovima pojedinih uređaja mora biti siguran, što nas štiti od proboja visokog napona na grejnim telima i na drugim osetljivim mestima. Najveća prednost automatskih osgurača je što se prilikom iskakanja i otklanjanja kvara u mreži jednostavno vraćaju u radno stanje, ne greju se i, ukoliko su oštećeni, jednostavno se menjaju. Kupovina jeftinih automatskih osgurača na pijacama nije preporučljiva, jer se brzo kvare i nisu pouzdani u radu. Cena automatskih osigurača kreće se, po komadu, od 200 do 300 dinara, a cena seta plastične kutije od 1.000 do 2.000 dinara, što zavisi od veličine i broja osiguračkih mesta. Cena četvoropolne FID-ove sklopke ( za trofaznu struju ) kreće se od 3.000 do 5.000 dinara, što zavisi od proizvođača i njenog kvaliteta.