Loptasta munja je relativno retka prirodna pojava. Radi se o kugli koja zrači svetlost i ima prečnik oko 20 cm. Ove se kugle kreću obično polako i to na visini od oko pola metra iznad površine Zemlje. Međutim, ovakve se kuglaste munje mogu pojaviti i u blizini letilica i to najčešće iza zadnje ivice krila. Iz toga se može zaključiti da se ne radi o pojavi vrele plazme, jer bi, inače, kugla bila otrgnuta vazdušnom strujom koja se kreće oko krila letilice.
Sedamdesetih godina prošlog veka je u Kentu u Velikoj Britaniji dr. Jennison izneo hipotezu da je loptasta munja optička pojava „fazno zatvorene petlje“ (Phase-Locked-Loop) visokofrekventne energije. Radi se, naime, o stojećem talasu oscilovanja koje je iz nekog (još uvek nepoznatog) razloga prinuđeno da se odvija u zatvorenom prostoru. Pojava svetlosti se može objasniti kao tinjavo pražnjenje do koga dolazi usled visokofrekventnih oscilacija. Ovakav „paket“ VF energije može da postoji u praznom prostoru i ne zahteva prisustvo gasovite sredine.
Pošto se radi o VF energiji, a ne o plazmi (koja ima masu), kugla se može kretati bez poteškoća kroz vazduh skupa sa letilicom. Emisija vidljivog svetla znači stalno korišćenje raspoložive energije i kad se ona „iskoristi“ svetlosna loptasta munja prestaje da postoji.
Pošto postoje brojne teorije o ovom neobičnom prirodnom fenomenu, danas se loptaste munje difinišu kao “neobjašnjene atmosferske električne pojave, veličine od zrna graška do nekoliko metara, koje su povezane sa nevremenom i grmljavinom, ali ostaju duže od običnih munja, koje traju tek delić sekunde” (izvor pod brojem 1). Dimenzije loptaste munje zavise u najvećoj meri od frekvencije talasanja. Neki ih dovode u vezu sa NLO, odnosno letećim tanjirima, Teslinim “tajnim oružjem”, Haarpom, te da su ih viđali za vreme bombardovanja Srbije 1999. godine. Interesantno je da loptasta munja može da se uvuče u šupljine, čak i u dimnjake, što može biti veoma opasno zbog eksplozije u zatvorenom prostoru. Činjenica je da postoji i Teslin dnevnik, vođen u Kolorado Sprinsu, sa oko 500 stranica, čiji se delovi odnose na loptastu munju i na konstrukciju uređaja za emitovanje elektromagnetnih talasa velike snage ka jonosferi, što je odavno ineresovalo američke vojne stručnjake. Njih je posebno privukla trostruka upotrebljivost Teslinog projekta: mogućnost da proizvedene munje uništavaju avione, prilika da loptasta munja sa injekcijom litijuma dostigne snagu atomske bombe i, najzad, da se pomoću gravitacione interakcije izgrade revolucionarne letilice velikih brzina i manevarskih spsobnosti, o kojima je pred kraj svog života pisao i Nikola Tesla.
Blojs Ficdžerald, Teslin bliski prijatelj, bio je saslušavan u kancelarijama FBI o Teslinim tajnim spisima. Njegova izjava da je srpsko-američki naučnik još tokom Prvog svetskog rata nudio vladi Velike Britanije nesavladivu zaštitu Ostrva od napada iz vazduha, i da je raspolagao tehničkim rešenjem za najmoćnije oružje, podstakla je vojne stručnjake da se upuste u traganje za ovom tajnom Tesline laboratorije. Istraživači Mornaričke obaveštajne službe SAD su prionuli na detaljno pregledanje Tesline zaostavštine. Edgar Huver, direktor FBI, strahovao je od mogućnosti kontakta Nikole Tesle i stranih obaveštajaca, jer mu je došlo do ruku obaveštenje da je Tesla održao govor na skupu prijatelja sovjetske Rusije, 4. jula 1922. godine. Osim toga, ispostavilo se da je sovjetska obaveštajna služba imala pristup Teslinim papirima još za njegovog života, preko izvesnog Ejba Španela, druga Blojsa Ficdžeralda i Teslinog povremenog posetioca, prosovjetski orjentisanog Amerikanca, u čijem dosijeu stoji da je “definitivno komunista”. Navedeno, kao i druge teorije o loptastim munjama, još uvek zbunjuju naučni svet.
Nauka evidentno potvrđuje da spektografska očitavanja pokazuju su da su glavni sastojci loptaste munje bili isti kao i tla: silicijum, gvožđe i kalcijum. Ovi podaci potvrdili su teoriju koju je 2000-te godine postavio Džon Abrahamson sa Univerziteta u Kanterberiju na Novom Zelandu. Abrahamson je pretpostavio da munja, kada udari u zemlju, stvara intenzivnu toplotu koja isparava silicijum-dioksid iz prašine, a nastali udarni talas podiže gas u vazduh. Ako u tlu ima ugljenika, npr. iz trulog lišća, on će oduzeti kiseonik iz silicijum dioksida, pa će preostati samo para silicijuma. Međutim, Zemljina atmosfera, bogata kiseonikom, ponovo će reoksidirati vrelu loptu gasa i pokrenuti reakciju koja će nakratko emitovati blještavo svetlo. Ovu teoriju svojim su istraživanjima potvrdili naučnici sa Univerziteta u Tel Avivu 2006. godine, koji su u laboratoriji ispalili veštačku munju u sloj silicijum oksida. Kineska studija, koja je nešto novijeg datuma (2012. godine), prvi je dokaz Abrahamsonove teze na primeru prirodne munje. I dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je loptasta munja visokofrekventna (VF) oscilacija, ili razorna bomba!
Izvori saznanja:
1. Časopis “Physical Review Letters”, 2012. godine,
2. New York Times, 2014. godine,
3. “Loptasta munja kao bomba”, Miodrag- Mija Ilić, 2007. godine,
4. “Radio-amater”, oktobar 1974. godine.