Aleksandar Durković
Konsultant
Trenutno najviši javni interes u Srbiji je konsolidovanje javnih finansija kako bi državna uprava, pokrajinske i lokalne samouprave obezbedile stabilne početne budžetske pozicije i bilanse neophodne za uspostavljanje održivog ekonomskog razvoja u okviru svojih nadležnosti. Važan element održive ekonomije i zelenog rasta svakako je efikasna proizvodnja dovoljnih količina energije na ekološki prihvatljiv način i njena racionalna upotreba u modernim tehničkim sistemima.
Jedna od značajnijih budžetskih stavki svakog nivoa državne uprave je bilansna nabavka energenata i energije potrebnih za kvalitetno grejanje javnih objekata i javno osvetljenje javnih površina. Zajedno sa troškovima održavanja i upravljanja tehničkim sistemima koji koriste ove energente kako bi pružali tražene (komunalne) usluge, budžeti različitih nivoa državne uprave mogu biti zauzeti i sa više od 10 odsto ukupnih aproprijacija.
Smanjenje troškova za nabavku energenata i energije i održavanje tehničkih sistema i upravljanje njima kao potrošačima energije, predstavlja stoga nedvosmislen javni interes koji se može postići isključivo investicijama u poboljšanje kvaliteta pružanja odgovarajuće javne usluge (ako ne računamo i podizanje svesti i promociju domaćinskog i profesionalnog odnosa prema poverenim obavezama, što ne zahteva skoro nikakva ulaganja).
U ovom slučaju, nove investicije mogu se generisati iz raspodele postojećih troškova bez potrebe za novim kreditnim zaduživanjem javnog sektora (Capex–neutralno finansiranje – bez kapitalnih ulaganja). Postojeći troškovi definisani su kroz odgovarajuće budžetske aproprijacije koje se planiraju na godišnjem nivou za troškove nabavke energenata ili energije, troškove održavanja i upravljanja tehničkim sistemima (koji bi trebalo da obuhvate i zanavljanje amortizovane tehničke opreme i uređaja nakon isteka njihovog ekonomski isplativog životnog veka) i administrativne troškove javne uprave (zarade i doprinose za zaposlene, uključujući tu i zaposlene u javnim preduzećima i raznim direkcijama u javnom sektoru zaduženim za pružanje javnih usluga).
Ako se ovako definisani neizbežni postojeći godišnji troškovi ekstrapoliraju na pretpostavljeni period pružanja javne usluge od 10 do 20 godina (što je ekonomski isplativi životni vek većine tehničkih sistema) i saberu, ukupan iznos troškova može predstavljati očekivanu potrebnu investiciju za finansiranje odgovarajućeg projekta, koji može biti interesantan nekom od potencijalnih kvalifikovanih privatnih partnera.
Troškovi javne strane mogu se transformisati u potencijalnu investiciju privatnog partnera raspodelom troškova, na način da javna strana investiciju privatnog partnera u odgovarajući projekat otplaćuje kroz ugovorene periodične naknade koje su maksimalno jednake, a najčešće manje od troškova koji bi bili planirani budžetom u pretpostavljenom ugovornom periodu (između 10 i 20 godina, na primer).
Ugovaranje ovakvog modela finansiranja omogućuje pravni okvir zaokružen Zakonom o javno-privatnom partnerstvu (JPP) i koncesijama, dok se izbor konkretnog finansijera–implementatora projekta sprovodi kroz proceduru propisanu Zakonom o javnim nabavkama u postupku izbora najpovoljnijeg (po modelu najniže ponuđene cene, na primer) kvalifikovanog privatnog partnera za pružanje odgovarajuće usluge od javnog interesa.
Ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da svako smanjenje troškova nabavke energenata i energije implicira njihovu manju potrošnju (energetske uštede), što za sobom posledično dovodi do proporcionalnog smanjenje emisija štetnih gasova i drugih produkata sagorevanja u okolinu.
Energetske uštede same po sebi nisu javni interes u smislu Zakona o JPP (kao što su to komunalne usluge snabdevanja toplotnom energijom ili javna rasveta). Međutim, Zakonom o efikasnom korišćenju energije uvedena je energetska usluga kao delatnost koju pružaju specijalizovane kompanije kroz odgovarajuće ESCO (energy service company) modele ugovaranja registrovane za tu vrstu posla. Istim zakonom javni sektor je obavezan da sprovodi aktivnosti koje dovode do smanjenja potrošnje energije, te može da ugovara u tom smislu energetske usluge sa kompanijama registrovanim za tu delatnost (dakle sa ESCO privrednim društvima). Takođe, ovim zakonom, u skladu sa odgovarajućim podzakonskim aktima (nedavno donesenim pravilnicima Ministarstva rudarstva i energetike kojima se propisuju modeli ugovora i metodologija za utvrđivanje postignutih energetskih ušteda u javnim zgradama i javnom osvetljenju), utvrđuje se ugovaranje energetskih ušteda kroz zakonski okvir Zakona o JPP i koncesijama.
Time je JPP i definitivno postalo jedini instrument za realizaciju ESCO projekata u Srbiji, koji se sprovode sa ciljem ugovaranje energetskih ušteda radi smanjenja operativnih troškova upotrebe tehničkih sistema.
Suštinski zadatak javno-privatnog partnerstva leži u oslobađanju zarobljenih budžetskih sredstava koja se godinama neracionalno planiraju.
Slikovito rečeno, potrebno je omogućiti da jedna velika jabuka troškova javnog sektora u domenu energetskih usluga, bude podeljena na dva jednako prihvatljiva dela: uštede u budžetu, koje će ostati na raspolaganju javnom partneru za druge prioritete, i profit, koji će motivisati privatnog partnera da preuzme rizike tog poduhvata.
Na koji način? Neka jedan partner predloži podelu, drugi neka bira polovinu koja mu više odgovara!
Izvor: balkangreenenergynews.com
Opštepoznato je da ulični psi, pre svega zbog brojnosti populacije, prestavljaju veoma ozbiljan problem ne samo u Srbiji, nego i u regionu. “Lokalne samouprave” isplaćuju ogromne sume novca za ujede, ali činjenica je, i za izmišljene ujede. Ništa manji problem nije ni zlostavljanje i maltretiranje pasa od strane građana, njihovo, nekad slučajno, a neretko i namerno povređivanje ili ubijanje automobilima i trovanje. Evidentno je da je broj prihvatilišta, pansiona i azila nedovoljan za ovoliku poulaciju uličnih pasa, simptomatično je da su uslovi u mnogima od njih takvi da imaju problem sa registracijom svog delovanja.
U sličnoj situaciji su i neka udruženja i organizacije koje se bave pravima životinja jer im preti zabrana rada.
Ljubiteljima životinja da se izbore za život napuštenih životinja u humanim uslovima, problem predstavlja, s jedne strane suviše složena (komplikovana) zakonska procedura ,a s druge strane je to sticanje finansijske koristi pod lažnim predstavljanjem zaštitnika životinja.
Ali, to nikako ne znači da se ovi problemi ne mogu rešiti, dapače, dovoljno je na “sva nejasna pitanja” odgovore tražiti u PRAVILNIKU O USLOVIMA KOJE MORAJU DA ISPUNJAVAJU PRIHVATILIŠTA I PANSIONI ZA ŽIVOTINJE, „Službeni glasnik RS”, br. 19/2012.
U Članu 1 “Pravilnika “se bliže propisuju uslovi za zaštitu dobrobiti životinja u pogledu prostora, prostorija i opreme, koje mora da ispunjava prihvatilište za napuštene životinje (u daljem tekstu prihvatilište), odnosno pansion za kućne ljubimce (u daljem tekstu pansion), način postupanja sa životinjama u ovim objektima, program obuke o dobrobiti životinja, sadržina i način vođenja evidencije u prihvatilištima, odnosno pansionima, način i sredstva za prikupljanje napuštenih i izgubljenih životinja, kao i način prevoza i zbrinjavanja napuštenih i izgubljenih životinja.
U ove objekte se smeštaju psi i mačke nepoznatih vlasnika ili bez vlasnika, koje je zoohigijenska služba uklonila sa javnih površina.
Član 3 propisuje da je u azilima, prihvatilištima i pansionima životinjama je neophodno obezbediti:
Azili, prihvatilišta i pansioni moraju da budu konstruisani da rizik od povreda (bez oštrih ivica!!!), prenošenja bolesti i bežanja životinja bude sveden na minimum.
Urin, izmet i ostaci hrane moraju se svakodnevno uklanjati, a prostor redovno dezinfikovati. Intenzitet i trajanje osvetljanja unutar azila, prihvatilišta i pansiona treba da bude što sličniji spoljašnjem, a propisan je i i režim provetravanje. Životinje je obavezno zaštititi od ekstremnih temperatura, a obavezna je i protivpožarna oprema.
Veoma precizno i detaljno je propisano koje prostorije MORAJU da postoje i azilima, prihvatilištima i pansionima, kao i obaveza da u azilima, prihvatilištima i pansionima postoje čisti i nečisti deo, način odvajanja jednog od drugog i postupci zaposlenih u jednom i drugom delu i prilikom prelaska iz jednog dela u drugi. Na ulazu u čisti deo nalazi se dezinfekciona barijera za obuću i posuda za dezinfekciju ruku zaposlenih. U nečisti deo se smeštaju sve novoprimljene životinje, gde ostaju dok se ne ispita njihovo zdravstveno stanje. To naravno radi dežurni veterinar.
Mnogo toga… Ali da ne bude nesporazuma - OVO NISU SVI, OVO SU OSNOVNI USLOVI. Pravilnik je do detalja propisao svaki kutak pansiona, odnosno prihvatilišta i azila.
Zbog čega sam sve ovo pisao?!
Zbog toga što je u našem gradu, izgleda, “priča” o humanom i konačnom rešavanju problema uličnih pasa počela da dobija svoju konačnu formu, da se “priča”… Da bi oni koji taj “problem” treba da rešavaju imali predstavu šta treba da uradi onaj ko bude otvarao azil. Ako bude tender (a “govorka se” da bi mogao biti) da jasno, glasno i bez uvijanja zainteresovanima postave samo dva pitanja:
1. Da li ste pročitali “Pravilnik o uslovima koje moraju da ispunjavaju prihvatilišta i pansioni za životinje”?
2. Da li ste sposobni da izgradite azil koji ispunjava propisane uslove i da finansirate ispunjenje svake stavke pravilnika?
Ako su oba odgovora potvrdna, može se pričati dalje, ako nisu, nema tu šta da se priča.
Za one koji žele da se detaljnije informišu: www.pravnazastitazivotinja.com
Postoji zakonska regulativa koja omogućava građanima da plaćaju elektronskim putem. Sve svoje obaveze građani putem pemetnog telefona, tableta ili računara uz vezu sa internetom mogu izmiriti elektronski. I da, to u praksi radi. Neće vam iseći struju ako platite na ovaj način, neće vam ukinuti telefon ako izmirite svoju obavezu... praktično možete sva plaćanja da rešite na ovaj način.
Da li baš sva plaćanja?! Pogledajte sliku... i recite nam kako biste vi rešili ovaj prblem?
Administracija će uredno uvažiti to što ste vi platili elektronski, ali će vas uputiti na vašu banku kako biste dobili overen i pečatiran dokaz o vašoj uplati i time u potpunosti obesmisliti mogućnost elektronskog plaćanja. Da li su građani zloupotrebili ovu mogućnost ili je u pitanju nešto drugo ne možemo sa sigurnošću reći ali verujemo da će u budućnosti sve doći na svoje mesto.
Da li ste vi imali sličnih situacija?
Zvaničnici i delegati UN saopštili su da je više od 120 zemalja pristalo da uvede strožu kontrolu nekoliko vrsta hemikalija i opasnog otpada, kao i postepenu zabranu jednog antipirena i nove propise za izvoz drugih supstanci.Oni su, medjutim, rekli da pitanje smanjenja upotrebe belog azbesta u gradjevinarstvu kao i herbicida Parakuat nije rešeno na dvonedeljnom samitu delegata o tri važna medjunarodna sporazuma.
Direktori dve agencije UN rekli su danas novinarima da se samit završio dogovorom da se iz upotrebe postepeno izbaci heksabromociklododekan (HBCD), sredstvo koje se široko upotrebljava za zaštitu od vatre, ali da su iz zabrane izuzete pojedine upotrebe u zgradama.
Zvaničnici i delegati rekli su da su na samitu usvojeni stroži propisi za otkrivanje informacija o izvozu insekticida Azinfos-metila, dva sredstva za zaštitu od požara, antipirena – PentaBDE i OktaBDE, i supstance za zaštitu tekstila PFOS.
Izvor: ekologija.rs
Pripremila: Dragana Žarkov II - 4
Srpski Zakon o vodama
1) utvrđuje da su vode „dobro od opšteg interesa“ i da su „u državnoj svojini“, kao i to da vode i vodno zemljište u javnoj svojini predstavljaju „javno vodno dobro“, koje je „neotuđivo“. Takođe je propisano da se nad javnim vodnim dobrom može steći „pravo korišćenja“ isključivo u skladu sa zakonom. Kroz desetogodišnji proces privatizacije i tranzicije u Srbiji na improvizovanim tenderima i javnim aukcijama režim je nemilice rasprodao fabrike vode bez utvrđenih kriterijuma i uslova koncesije.
Neke od poznatih stranih kompanija postale su vodeći proizvođači flaširane vode u Srbiji, a uz kupljenu fabriku stekli su pravo od 99 godina na eksploataciju prirodnih izvorišta vode. Stranci su do izvorišta vode dolazili i preko Beogradske berze kupovinom akcija punionica vode, što je slučaj prehrambene industrije „Kolinska“ iz Slovenije. Ova strana kompanija je 2002. godine prva stekla vlasništvo nad domaćom punionicom vode „Palanački kiseljak“ iz Smederevske Palanke tako što je otkupila kontrolni paket akcija na berzi.
Jedna od najznačajnih privatizacija fabrika vode u Srbiji odigrala se 2004. godine, kada je većinski paket akcija srpskog brenda „Knjaz Miloš“ iz Aranđelovca otkupila kompanija Danube Food Grupe. Inače, ova kompanija je registrovana na Britanskim Devičanskim Ostrvima i posluje u sastavu investicionog fonda „Salford“.
U februaru 2005. godine svetske kompanije Coca-Cola i Coca-Cola HBC kupile su po ceni od 21,5 miliona evra srpsku fabriku Vlasinka koja proizvodi mineralnu vodu Rosa. Za 26,5 miliona evra Beogradsku industriju piva, koja eksploatiše i flašira mineralnu vodu, kupili su u julu 2007. godine litvanska firma Alita i švedska firma United Nordic Baverages. U septembru 2008. godine za četiri miliona evra država je prodala preduzeće Nova Sloga iz Trstenika, koje proizvodi Mivelu, jednu od najkvalitetnijih domaćih voda. Kupac Mivele je beogradski Frikom, čiji je zapravo vlasnik Agrokor hrvatskog tajkuna Ivice Todorića.
Fabrika mineralne vode Heba iz Bujanovca prodata je u novembru 2008. godine, za 2,5 miliona evra preduzeću Nectar iz Bačke Palanke. U aprilu 2011. godine država je za 165 miliona dinara beogradskom preduzeću Invest-import international prodala fabriku mineralne vode Milan Toplica iz Prokuplja. Međutim, na prodajama svih ovih fabrika i izvorišta mineralne vode u Srbiji režim se neće zaustaviti dok ne rasproda sve što može.
Pod plaštom zaštite životne sredine mogu se kriti i mnoge nepoštene akcije.
Zeleno pranje je pojava kada kompanija, industrija, vlada, političar ili čak nevladina organizacija neopravdano prisvajaju ekološke osobine da bi stvorili o sebi pro-ekološku sliku, da bi prodali proizvod ili da bi pokušali da povrate svoj status u javnosti pošto su prethodno uvučeni u neki spor.
Izvor: ekologija.rs