Kompanija Monsanto, jedan od najvećih svetskih veletrgovaca GMO proizvodima, na hrvatskom portalu "Moj posao" je objavila oglas u kojem traži predstavnika za prodaju na području cele Hrvatske.
Zadatak predstavnika Monsanta u Hrvatskoj biće, kako je navedeno, stvaranje veza s poljoprivrednicima, organizovanje sastanaka s poljoprivrednom zajednicom, skupljanje informacija i plasman Monsantovih proizvoda, preneo je portal Index.hr.
Budući prodajni predstavnik Monsanta morao bi da ima diplomu iz oblasti agronomije, tri godine iskustva u poljoprivrednoj industriji i barem godinu do dve iskustva u prodaji.
Američka kompanija Monsanto, u svetu najpoznatija po kontroverzama u vezi sa njenim genetski modifikovanim proizvodima, ime je izgradila u 20. veku kao proizvođač plastike, ali se kasnije okrenula drugim poslovnim poduhvatima.
Monsanto je 1980-ih godina među prvima počeo da proizvodi genetski modifikovane biljke i vrlo brzo se u potpunosti okrenuo biotehnologiji. Rezultat njihovih eksperimenata bio je čitav niz pesticida i GMO proizvoda koji su, prema navodima njihovih protivnika širom sveta, izuzetno štetni po zdravlje.
Protiv Monsanta su zbog toga, kako u SAD, tako i širom sveta, često pokretane istrage, kao i privatne sudske tužbe. Godine 2003. ova firma morala je da plati 300 miliona dolara odštete zbog toga što su proizvodnjom i nestručnim odlaganjem toksičnih hemikalija naneli štetu zdravlju stanovnika američke savezne države Alabame.
U Argentini je, na primer, gajenje Monsantove GMO soje mnoge farmere gurnuo na ivicu egzistencije, jer su drastično pali prinosi mnogih drugih kultura, poput pirinča, kukuruza i krompira.
Zbog ovakvih i sličnih slučajeva Monsanto je redovno na meti kritike.
Glavni zahtev njegovih protivnika je ispravno označavanje GMO namirnica, pošto na mnogim GMO prehrambenim proizvodima ne navodi se da je reč o hrani koja je proizvod genetske modifikacije.
Izvor: Tanjug
Dok u Češkoj bum u obnovljivim izvorima energije od 2008. godine nije donio nikakav razvoj zajednici, već su svi objekti u vlasništvu uglavnom njemačkih investicijskih fondova, u samoj Njemačkoj je polovina OIE u vlasništvu građana, poljoprivrednika i zadruga. Jesu li energetske zadruge put koji vodi u razvoj društva i ekonomije?
Kako istodobno odgovoriti na ekološku, energetsku i ekonomsku krizu? Sigurno je da nema čarobnih štapića koji će riješiti ovo složeno pitanje, međutim jedan od mogućih modela organizacije koji se u nekim europskim državam pokazao vrlo uspješnim su energetske zadruge. Iako nas zadruge uglavnom asociraju na poljoprivredu, u Europskoj federaciji grupa i zadruga građana za obnovljive izvore energije izbrojali su zasad gotovo 500 energetskih zadruga na kontinentu, a trend bi mogao zahvatiti i Hrvatsku. Prema najavama, otočani s Krka osnivaju prvu energetsku zadrugu u zemlji.
"Od 2004. godine uspjeli smo na otoku Krku postići 35 posto sortiranja otpada i tu smo vodeći u zemlji. Htjeli smo i u energetici biti među prvima. Ne želimo da nam dođu dva tajkuna i tri strane firme i pokupe kvote za obnovljive izvore energije za otoke. Zato smo pokrenuli osnivanje energetske zadruge za koju želimo da bude najmanje 2/3 u vlasništvu lokalnog stanovništva kako bi ljudi sami odlučivali o svojoj sudbini. Zadruga bi trebala pružati pomoć i kod ostvarivanja kredita. Konačni cilj nam je da
budemo otok s nultom emisijom CO2. Tek učimo, ali nadamo se da ćemo ovaj mjesec uspjeti dovršiti osnivanje zadruge", ispričao je Zdenko Kirinčić, budući zadrugar s otoka Krka, na tribini o energetskim zadrugama koju su povodom Zagrebačkog energetskog tjedna organizirali Društvo za oblikovanje održivog razvoja DOOR i UNDP Hrvatska.
Da na Krku misle ozbiljno, pokazuje i to što su do sada već napravili primjerice strategiju za proizvodnju biomase, katastar krovova za cijeli otok, a izrađuju i studiju za nultu emisiju CO2 za cijeli otok.
Kako krčki planovi o neovisnosti nisu utopija, pokazuje primjer otoka Samsoa čiji su stanovnici još prije 15 godina shvatili da je budućnosti u energetskoj samoodrživosti i lokalizaciji. Taj danski otok s 4000 stanovnika već je uspio ostvariti 100-postotno pokrivanje energetskih potreba iz obnovljivih izvora energije. Čak 1500 ljudi su preko zadruga suvlasnici 11 kopnenih turbina od po 1 MW i 10 pučinskih od po 2,3 MW. Otok ima i daljinsko grijanje na biomasu, a čak i trajekt za kopno vozi na pogon biogoriva od uljane repice koju uzgajaju na otoku. Glavni prihodi otoka ne dolaze više iz poljoprivrede već iz prodaje energije u mrežu, istaknuo je Robert Pašičko iz UNDP-a.
Danski otočani nisu jedini koju su krenuli ovim putem. Dirk Knapen član je belgijske zadruge Ecopower Productions koja je uspjela okupiti 37 000 članova. Sve je počelo 1991. godine kada je nekolicina ljudi željela obnoviti nekoliko malih mlinova. Dvadeset godina kasnije vlasnici su 11 vjetroturbina jačine 20,86 MW, 270 fotonaponskih instalacija od 2,25 MW i 3 restaurirana vodena mlina snage 0,1 MW. Time ova zadruga osigurava energiju za 1,1 posto kućanstva Flandrije i ima 31, 495 klijenata.
"Potražnja je tolika da ju ne možemo zadovoljiti jer nudimo najčišću, ali i najjeftiniju energiju na tržištu", kaže Knapen.
Posljednjih jedanaest godina članovima zadruge isplaćuje se godišnja dividenda od šest posto dobiti, ali to nije jedina dobrobit od zadrugarstva. Naime, u belgijskim su zadrugama uočili da kod korisnika zadrugarske energije pada potrošnja. Tako su klijenti Ecopower Productions smanjili potrošnju energije za čak 38 posto u pet godina.
Kako je u EU u 2010. godini došlo do 30 posto povećanja ulaganja u OIE i zapošljavanja dok je u većini ostalih područja prisutan pad, jasno je da je riječ o iznimno važnom području, a upravo model energetskih zadruga odgovara na više aspekata krize koju proživljavamo, tiče se i ekologije i energije i ekonomije. Međutim, razvoj obnovljivih izvora ne znači nužno i razvoj društva i ekonomije u cjelini. Primjer Češke tako pokazuje kako razvoj obnovljivih izvora energije može otići u posve krivom smjeru koji ne donosi dobrobit zajednici. Naime, uvođenjem velikih poticaja za fotonapone u toj zemlji s 0 MW instalirane snage solarnih panela u 2008. godini, brojka je naglo skočila na 1600 MW instaliranih u 2011. godini. Vlasnici tih novih objekata su inozemni, uglavnom njemački, investicijski fondovi. Cijena struje porasla je za 20 posto i javnost se okrenula protiv obnovljivih izvora energija pa su na kraju snizili otkupne tarife. Od ogromne investicije od 5 do 6 milijardi eura ni društvo, ni tamošnja industrija, ni zapošljavanje nisu imali koristi.
S druge strane u Njemačkoj je polovina OIE u vlasništvu građana, poljoprivrednika i
zadruga. Danska, iz koje dolazi i primjer spomenutog otoka Samsoa, u zadrugama koje imaju u vlasništvu vjetroelektrane okuplja 150 000 ljudi. Novi zakon u toj zemlji određuje da svaka vjetroelektrana mora ponuditi lokalnoj zajednici sudjelovanje od 20 posto u obliku zadruge.
Broj članova u zadrugama najveći je upravo u najrazvijenijim društvima, u Švedskoj, Norveškoj, Švicarskoj, a građanima je privlačno ulagati u organizaciju energetskih zadruga, jer je u malo djelatnosti garantirana cijena i otkup kao što je kod proizvodnje energije. Međutim, nova hrvatska vlada na području energetike sve odluke donosi bez dijaloga sa zainteresiranom i stručnom javnošću, iako se u energetski sektor u Europi sadržajno mijenja te je pitanje na koji će se način Hrvatska prilagoditi novim odnosima.
"Promjene se ne događaju samo na tehnološkoj razini, već i na organizacijskoj i vlasničkoj. Prije smo u Hrvatskoj imali tri aktera, HEP, Vladu i Inu, a sada smo u tranziciji prema stotinama aktera. Zato je potrebno inicirati procese osnivanja aktera te je ključno pitanje kakvi nam akteri trebaju. Možda su to upravo zadruge jer one dobro objašnjavaju glavnu poantu, da se pedesetak potencijalnih konzumenata udruži i vide kako mogu zadovoljiti svoju potrebu i pridonijeti dobrobiti zajednice", zaključuje Toni Vidan iz Zelene akcije.
Izvor: Marija Kelava, Hrvatska alternativa
Zašto skoro sve vlade sveta putem raznih propisa, normi podržavaju i nameću GMO seme i GMO proizvode mimo volje naroda, a za koje je u nekoliko navrata dokazano ne samo da ostvaruju manji prinos, iziskuju više đubriva, vode i pesticida, već i dokazano štetno deluju na zdravlje ljudi i životinja, kao i na samu genetičku raznovrsnost?
Iako živimo u vremenima kada bi bilo logično da zbog finansijske krize, nezaposlenosti, poskupljenja energenata i hrane i gladi u svetu vlade država na sve mile i nemile načine podstiču i ohrabruju ljude na uzgoj / proizvodnju vlastite hrane, u Hrvatskoj kao i u većini zemalja sveta događa se upravo suprotno, mala gazdinstva, mali proizvođači putem raznih propisa i normi doslovno su uništeni, a sadnja vrta za vlastite potrebe na korak je da bude proglašena kažnjivim delom.
Da li ste se ikada zapitali zašto u doba kada hrvatskom trese najveća kriza, nezaposlenost, nemaština, pad standarda, kada ljudi nemaju novaca kako bi prehranili sopstvenu porodicu, Hrvatska vlada 2012. g donosi zakon, odnosno Pravilnik o sporednim šumskim proizvodima koji ne samo da ograničava, iziskuje dozvolu za kretanje Hrvatskim (dakle našim) šumama, već iziskuje i dozvolu koja se naplaćuje 50, 100 ili 200 kuna, ovisno o tome želimo li dnevnu, nedeljnu ili mesečnu dozvolu za branje gljiva, kestena i drugih šumskih plodova?Kazna za sakupljanje šumskih plodova bez dozvole iznosi od hiljadu do čak sedam hiljada kuna.
Da li ste se ikada zapitali zašto Evropska komisija želi ubuduće nametnuti poljoprivrednicima i baštovanima upotrebu standardizovanog semenja, čime stare i retke sorte imaju malu verovatnoću da će biti odobrene, te zašto se za njihovu kultivaciju predviđa zakonska kazna, čak i kada se bilje sadi na privatnom zemljištu?
Sad kada nam je to najpotrebnije, ako se pitaju birokrate iz EU, uzgajanje sopstvene hrane možda će postati protivzakonito i kažnjivo.
Zašto skoro sve vlade sveta putem raznih propisa, normi podržavaju i nameću GMO seme i GMO proizvode mimo volje naroda, a za koje je u nekoliko navrata dokazano ne samo da ostvaruju manji prinos, iziskuju više đubriva, vode i pesticida, već i dokazano štetno deluju na zdravlje ljudi i životinja, kao i na samu genetičku raznovrsnost?
Zašto vlade država vode politiku uništavanja malih proizvođača pa i onemogućavanja sadnje vrta za vlastite potrebe?
Odgovore na sva ova pitanja daje famozni Zakon o hrani, iliti Codeks Alimentarius.
Zakon o hrani (Codeks Alimentarius)
Službeno, Zakon o hrani (Codeks Alimentarius) uveden je radi brige o sanitarnoj bezbednosti prehrambenih proizvoda. No, budući da je u sukobu s alternativnom medicinom ili s dodacima ishrani, otkrivaju se sasvim druge ambicije.
Iako ljudi širom sveta smatraju da je proizvodnja hrane za vlastite potrebe deo osnovnih ljudskih prava (što i jeste) zajedno sa sakupljanjem semena, kišnice, prava na čist vazduh i zdravu biosferu, sve češće možemo videti kako se ta prava krše i limitiraju upravo putem propisa i normi koje nameće Zakon o hrani.
Zakon o hrani je zbirka međunarodnih normi, smernica i preporuka o ishrani. Tekstove je prikupila i razradila Komisija za Zakon o hrani, telo formirano 1962. godine u okviru dve ustanove UN-a: Organizacija za prehranu i poljoprivredu (engl. FAO), i Svetska zdravstvena organizacija (SZO).
Zakon o hrani svoj nastanak delimično duguje napretku hemijske industrije, i svojim vezama s njom, a njihova je međusobna povezanost, bez obzira radi li se o farmaceutskoj ili fitosanitarnoj grani, iz dana u dan sve očitija.
Codeks Alimentarius, odnosno Zakon o hrani nije osmišljen od strane naše vlade i lokalnih zakonodavaca, njegovim formiranjem su upravljali i još uvek diriguju veliki igrači iz UN-a, tačnije lobisti najvećih korporacija za proizvodnju, trgovinu i distribuciju semena, hrane i lekova.
Očito je da se prehrambena i agrohemijska industrija zalaže da se mi hranimo upravo onako kako je ona odlučila, i nikako drugačije. Zbog toga se, je li, treba pobrinuti da proizvodi koji nisu došli iz velikih multinacionalnih fabrika agrobiznisa već iz malih seoskih domačinstva nestanu s naših jelovnika.
Ovde u igru ulazi Zakon o hrani, i tome služe norme koje on donosi: pod maskom osiguranja kvaliteta naše hrane, on zapravo osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onim što imamo mogućnost i pravo konzumirati.
Da, radi se o kontroli snabdevanja sveta hranom, o njenoj sledljivosti od proizvođača do potrošača (od polja do stola), kako to kaže PA Tailor, i nastavlja: “Kontrolišući pristup zdravoj ishrani i prirodnim lekovima, privredni interesi koji se skrivaju iza zakona o hrani žele kontrolisati naše živote. „
Prema Tejloru, tom kontrolom, i takvim ograničavanjem našeg pristupa zdravoj hrani i zdravim dodacima ishrani, Zakon o hrani zapravo štiti interese nekolicine multinacionalnih farmaceutskih kompanija. Za tu industriju, sve što razvija dobro zdravlje nauštrb bolesti predstavlja direktnu pretnju prodaji hemijskih i sintetičkih lekova.
Pravila, koja nameće Zakon o hrani razrađena su sa ciljem da osiguraju zaradu ogromnih korporacija koje proizvode hranu, i za kompanije, koje se bave genetskim inženjeringom. Ova pravila predstavljaju ogromnu opasnost za zdravlje svake osobe na ovoj planeti, jer to što oni predlažu je apsurdno.
Prirodni dodaci ishrani, alternativni lekovi, vitamini i minerali će postati nezakoniti, dok će se otrovne hemikalije koristiti kao dodaci ishrani i aditivi. Većina hrane će biti podvrgnuta zračenju, a na genetski modifikovane proizvode neće se smeti staviti oznaka GMO.
Paul A. Tejlor i neki drugi ovo nazivaju „trgovanjem bolešću“, jednom vrstom biznisa. Optimalno zdravlje i dobra ishrana oduvek su pretnja farmaceutskoj industriji koja zapravo ‘trguje bolešću’, jer joj smanjuje tržište sintetičkih prehrambenih proizvoda.
Ishrana oslobođena ostataka pesticida, veštačkih aditiva i drugih zagađivača po definiciji zavisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji hemijskih proizvoda iz hrane. Takva evolucija nikako ne može biti u interesu farmaceutskih i hemijskih kompanija koje ih prizvode.
Kao što stoji na početku jednog zanimljivog članka:
… Zamislite svet bez vitamina i minerala. Svet, u kojem je proizvodnja i prodaja prirodnih lekova kažnjivo delo. Trgovine, pune genetski modifikovanih proizvoda bez oznake GMO. Krave, koje moraju biti tretirane sa genetski modifikovanim hormonima rasta sa dodatkom antibiotika. Hranu, koja da bi dospela na police trgovina, mora biti podvrgnuta zračenju.
Mislite, da je to scenario još jednog sci-fi filma? Grešite!
Ovo je – moguća bliska budućnost!
Evo nekih od kriterijuma koje nameće Zakon o hrani:
• uvođenje genetski modifikovanih proizvoda na globalnom nivou
• GMO kampanja se vodi od strane SAD-a i Kanade, a Evropa će morati da popusti pod njihovim pritiskom
• biće dozvoljeno da se seme „Terminator“ prodaje na međunarodnom nivou
• stižu novi genetski modifikovani životinjski proizvodi
• genetski modifikovani proizvodi više ne moraju imati oznaku GMO na etiketi
Ekološki uzgoj:
• smanjenje standarda eko uzgoja
• podrška ogromnim poljoprivrednim korporacijama sa „isplativijom“ proizvodnjom
• uvođenje različitih sintetičkih aditiva i metoda
• procesiranja u eko-proizvodnju
• prema zakonu eko-uzgajivači od sada smeju podvrgnuti svoje proizvode zračenju
• na etiketi eko-proizvoda ne moraju biti navedeni sastojci ne-organskog porekla
Aditivi:
• više od 300 različitih aditiva (većinom sintetičkih) su odobreni kao „sigurni“. Među njima su aspartam, BHA, BHT, potassium bromat, tartrazine itd
• ne uzima se u obzir potencijalan rizik dugoročnog korišćenja namirnica sa tim aditivima
Procenat pesticida u hrani:
• dopuštaju se visoke količine više od 3,275 vrsta pesticida u hrani, uključujući i te, za koje se zna da su kancerogeni ili poremećuju rad endokrinog sistema, na primer, 2,4-D, atrazine, methil bromide
• ne uzima se u obzir rizik za zdravlje usled dugoročnog korišćenja namirnica sa pesticidima
Hrana i dodaci ishrani
• minimalna dnevna doza vitamina i minerala je spuštena za 75%
• postavljena je oštra granica između hrane i lekova. Nutrijenti će od sada spadati u kategoriju lekova
• dodaci ishrani će morati prolaziti klinička ispitivanja, što je preskupo za većinu proizvođača. Ovo daje zeleno svetlo velikim korporacijama i uništava male proizvođače.
• spuštanje minimalne dnevne doze nutrijenata će imati ozbiljan negativan uticaj na zdravlje čovečanstva
Neki upozoravaju kako je krajnji cilj Codeksa:
• tretiranje svih životinja sa antibioticima i hormonima
• 100% genetski modifikovani usevi
• hrana, podvrgnuta zračenju
• izbacivanje sa tržišta eko-proizvoda i prirodnih lekova
• svi nutrijenti (npr vitamini i minerali) se moraju smatrati toksinima / otrovom, i biti uklonjeni iz sve hrane jer Zakon o hrani zabranjuje upotrebu nutrijenata za „sprečavanje, lečenje bilo kojeg stanja ili bolesti“.
• smanjenje populacije
„Ko kontroliše hranu, kontroliše ljude“ Codeks Alimentarius (zakon o hrani) je savršeni alat za preuzimanje potpune kontrole nad hranom, odnosno ljudima.
Tokom zadnjih par decenija postali smo svedoci masovnog gubitka genetičke raznovrsnosti, industrijalizacija poljoprivrede stvorila je ogromne ekološke probleme, dok je agro-hemijska industrija nastavila da dominira nad tržištem semenja – stoga regulativa za marketing reproduktivnog biljnog materijala koju pokušava nametnuti Evropska komisija nastavlja isti destruktivni pristup prema izvorima hrane.
Sistem obavezne registracije i sertifikacije će biti još više totalitaristički, restriktivniji i regulisan do najsitnijih detalja – kakav nije bilo u prošlosti. I naravno, malo je mehanizama zaštite ostalo u rukama država članica EU koje sada neće moći osigurati suverenitet hrane na sopstvenoj teritoriji.
Baštovani, mali poljoprivrednici, seljaci, farmeri i svi oni koji žele da sačuvaju biljno seme sa svojih poseda i koji će ga razmenjivati baviće se protivzakonitim radnjama!
Ili još gore, kao u primeru Novog Zelanda, umesto da vlasti podstiču porodice na uzgoj vlastite hrane, oni će nam to pravo u koliko se ne informišemo, pokušati oduzeti.
Koje je rešenje i šta se može učiniti?
Širite ovu vest. Recite svim prijateljima, poznanicima, školskim prijateljima, saradnicima, porodicom i jednostavno svima koje poznajete. Pišite blogove, šaljite mailove, pričajte o tome. Vremena je malo, ali još nije prekasno. 1994. godine su pokušali uvesti Zakon o hrani u SAD, ali su ljudi uvideli o čemu se radi i naveliko pisali lokalnim političarima, kongresmenima.
Trgovačkim lancima je postalo jasno da će propasti ukoliko se uvede Zakon o hrani, pa su sami lobirali za sprečavanje njegovog uvođenja i zajedno postigli da Zakon o hrani na kraju nije uveden.
Izvor: vestinet.rs
Autor: Velimir Gašparić
Prva solarna elektrana snage jednog megavata u Hrvatskoj, koja se nalazi u Kanfanaru u Istri, završena je i oko 20. januara se očekuje i njeno zvanično puštanje u rad, prenose hrvatski mediji.
Nakon probnog roka od tri nedelje koji je u toku, solarna elektrana u Kanfanaru, koja se prostire na 21.000 kvadratnih metara, energijom će snabdevati 3.500 domaćinstava, prenosi portal Kroenergo (www.croenergo.eu)
U tu solarnu elektranu, koja je trenutno najveća u Hrvatskoj, proizvodiće 1,2 miliona kilovat sati energije godišnje putem 4.256 instaliranih fotonaponskih modula.
Kompanija "Petrokov" iz Zagreba, koja je u solarnu elektranu uložila dva miliona evra, najavila je da će u martu početi gradnju nove solarne elektrane u Kanfanaru iste veličine i snage u koju će investirati 1,5 miliona evra.
Ta kompanija je najavila i da će treću solarnu elektranu od jednog megavata graditi u Iloku.
Izvor: Beta
Biološko gorivo je trenutno toliko vruća tema da naučnici širom svetu pokušavaju da baš od svega mogućeg dobiju energiju. Da li ste ikada pomislili da bi cela zgrada mogla da proizvodi biološko gorivo? Iako je ova ideja još uvek samo teorija, arhitekte UPI 2M iz susedne nam Hrvatske rade na dizajnu ovih ekoloških stanica. “Biooctanic” je tačan naziv njihovog projekta, a ideja je da se zgrade - proizvođači ekološkog goriva u obliku kula kaktusastog oblika - smeste u urbanu sredinu, odnosno što bliže benzinskim stanicama.
Kule su dizajnirane kao vertikalne farme algi i bambusa, sirovina od kojih se dobija biološko gorivo. Ako gradovi uspeju sami da proizvode gorivo doći će do smanjenja troškova njegovog transporta i samim tim dodatnog zagađivanja životne sredine. Ove kule mogle bi da rade i kao vazdušni filteri i tako unaprede kvalitet vazduha u urbanoj sredini.
Izvor: Domino magazin