Pre dve godine ( 28.12.2013. ) sam na ovom portalu pisao na sličnu temu, ali se radilo o nazivu „Mašina za pretvaranje prošlosti u budućnost“ i nekim mojim slobodnim razmišljanjima, protkanim naučnim pristupom, o fantastičnom napredovanju nauke i tehnike. Pošto je od vajkada u prirodi sve relativno, tako su nas barem učili već u osnovnoj školi, pitamo se šta bi se desilo ako bi se materija kretala brzinom koja je veća od brzine svetlosti, koja iznosi 299.792.458 m/s.
Za početak, oslanjajući se na Ajnštajnovu teoriju relativnosti, pretpostavimo da je putovanje kroz vreme moguće. Najinteresantnije naučne teorije o putovanju kroz vreme imaju protkanu vezu sa „crvotočinama“. “Pokušajmo to jednostavnim primerom. Zamislimo svet u formi 2D crva. Bića žive na površini ogromne jabuke koju zovu „Jabuka“. Pretpostavljaju da je njihov svet dvodimenzionalan, jer postoje u dve dimenzije. Oni samo mogu zamisliti tri dimenzije. Ali tu je i jedan potpuno uvrnuti crv po imenu X koji uvek ima čudne ideje. Svi ostali se smeju kada ga vide, jer on priča naokolo kako je njihov svet ustvari zakrivljen u treću dimenziju koju niko ne oseća. X želi da dokaže da je u pravu i počinje svoje putovanje. Nakon nekog dužeg vremena stiže na potpuno isto mesto odakle je pošao. Ovo dokazuje postojanje zakrivljenog trodimenzionalnog prostora. Ali, X ne prestaje sa ovom idejom, on tvrdi da postoji kraći put nego što je dvodimenzionalni i progrize svoj put kroz jabuku” ( www.zvezdarnica.com ). Ove male rute kroz jabuku zovu se, kako je dalje navedeno, „crvotočine“.
Mi možemo biti upoređeni sa ovim malim crvima. Za sada poznajemo tri dimenzije i četvrtu temporalnu dimenziju koju nazivamo vreme. Mogli bismo, analogno tome, putovati kroz četvrtu dimenziju koristeći prečicu, a ona je, jednostavno rečeno, putovanje brzinom koja je veća od brzine svetlosti. Brzina svetlosti ( c ), kao posebna fizička veličina, ugrađena je 1905. godine u čuvenu Ajnštajnovu formulu, koja je potvrđena tek posle 103 godine: E = m*c2, što znači da, ako je masa konstantna, fantastično povećanje brzine dovodi do fantastičnog porasta energije. Ako bi se materija kretala brzinom većom od brzine svetlosti, teoretski je moguće da se budućnost vrati u prošlost. Po navedenoj i nekim drugim Ajnštajnovim jednačinama iz teorije relativiteta, univerzum se ne širi, niti smanjuje, nego rotira i pulsira. Jedna od posledica života u takvom univerzumu, bila bi da je moguće, krećući se potpuno pravim putem, stići na njegov početak. Svaka tačka na rotirajućem univerzumu nalazi se na zatvorenoj vremenskoj krivoj.
Ukoliko bi se desilo da se, ipak, napravi mašina koja pretvara budućnost u prošlost, što je po Ajnštajnu teoretski moguće, pala bi Njutnova klasična mehanika i život bi bio potpuno drugačiji. Naravno, da postoje i druge vremenske mašine sa kojima se treba nositi. Među ostalim, teoretski mogućim rešenjima, je petodimenzionalna rotirajuća crna rupa, poznata kao BMPV crna rupa. One mogu postati vremenske mašine ako se kreću brzinom koja je veća od brzine svetlosti.
Zaključimo da problem vremenskog putovanja još uvek realno nije moguć, ali se prisetimo da je nastala prava pometnja (septembra 2011.) u laboratoriji „Cern“ u Švajcarskoj, kada je, navodno, otkrivena čestica (neutrino) koja ima brzinu veću od brzine svetlosti. Kasnije je to demantovano. Vremenske krive ne mogu biti pristupačne posmatraču i ne mogu biti predmet eksperimentisanja. Na neki način svaka nova ideja o vremenskoj mašini razdvaja stvarnost i iluziju sa zatvorenim vremenskim krivama koje padaju na stranu vremenske iluzije.
Izvor saznanja:
1. www.zvezdarnica.com2. www.planeta.rs
Izgleda da su napokon prošle paklene letnje vrućine koje su smetale čak zdravim, a posebno bolesnim ljudima, nakon čega me jedan dobar poznanik pita da li se ta ogromna energija Sunca može nekako korisno akumulirati i kasnije koristiti. Samo pitanje u sebi krije odgovor da toplota, kao najjednostavniji oblik postojanja energije, svojim delovanjem utiče na svu energiju kosmosa, jer se preko nje transformišu svi drugi oblici postojane, nama znane i neznane energije. Energija Sunca je izvor života na Zemlji, a možda i na nekim drugim planetama gde postoje elementarni uslovi za život. Energija svojim delovanjem dovodi do pojava kretanja i borbe suprotnosti koje su uzrok svih promena u prirodi i društvu.
Fizika, kao najopštija prirodna nauka, svojim proverenim naučnim stavom dokazuje da se u prirodi sve kreće, da ne postoji apsolutno mirovanje, da je sve relativno. Svaka pojava, bilo prirodna, ili društvena, ima svoj uzrok i odgovarajuće posledice. Velika je greška kada kažemo da se nešto slučajno desilo, što često čujemo i od obrazovanih ljudi. Za bilo koje kretanje, po zakonima prirode, koji su bez izuzetaka i neprikosnoveni, potrebna je energija. Logično se pitamo, odakle sva ta energija? Ona je ogromna i potiče od Sunca. Kretanje u atomu, kao elementarnoj čestici, se dešava zbog borbe suprotnosti pozitivno i negativno naelektrisanih čestica ( protoni i elektroni ), a kod nekih elemenata ( koji su radioaktivni ) krije se ogromna energija atoma koja se koristi kao nuklearna. Poredeći strukturu atoma i Sunčevog ( heliocentričnog ) sistema, uočavamo frapantne sličnosti. Sunce odgovara jezgru atoma, a planete njegovom omotaču. Sunce je izvor energije, a energija atoma se, takođe, nalazi u jezgru. Sličnost nije slučajna, tako da suštinski, prirodnjački i filozofski to posmatramo kao makro i mikrosvet. Sunce, kao užarena zvezda, zrači milijardama godina, ne samo toplotnu, već i druge oblike energije, koje svrstavamo u kosmička zračenja. Ona ne potiču samo od Sunca, već i od drugih zvezda kojih ima na milijarde. Svaki prirodnjak, pa i laik, se zapita dokle doseže to ogromno kosmičko prostranstvo.
Sunčeva energija stvara realne uslove za postojanje svih drugih oblika energije, kao što su svetlost, toplota, hemijska, nuklearna, eolska, biološka, a možda i neki oblici koje nauka i praksa nisu do sada upoznali. Energija dovodi do pojava kretanja, a svako kretanje nailazi na prepreke ( otpore ) koje možemo nazvati borbom suprotnosti. Iz te borbe u prirodi i društvu stvara se kvantitativno i kvalitativno novo stanje koje dovodi do njihovih promena. Prirodne promene su spontane i povezane i zato se donekle razlikuju od društvenih, koje mogu biti spore, ubrzane i nasilne. Razvoj nauke i novih tehnologija ubrzano utiče na promene, kako u prirodi, tako i u društvu. Čovek je svojom nesavesnošću narušio spontane prirodne procese i promene, što nam se kao kazna vraća kroz klimatske i druge procese koji se ispoljavaju raznim prirodnim katastrofama. U prašumama, gde nije kročila ljudska noga, vlada savršeni red i disciplina, iako i tamo postoji borba za život zatečenog biljnog i životinjskog sveta. Nasilne promene u prirodi, na koje utiče čovek, ne poznaju državne granice. Atmosfera je zagađena, kako otrovnim gasovima, tako i kosmičkim otpadom o kome danas malo ko brine. Velika je odgovornost čovečanstva da brine o prirodi i njenim zakonima.
Borba suprotnosti itekako utiče na stanje u nekom društvu. I tu je potrebna neka energija. Ne moraju to biti samo ratovi, kao necivilizacijske pojave, pregovori i mirovne inicijative koje su uvek dobro došle, već opšte stanje ljudske misli, svesti i ravnopravne političke borbe koja je, uglavnom, usmerena da se dođe na vlast. Društvo partijskog jednoumlja i slabe opozicije liči na učmalu baru u kojoj se “stvara žabokrečina i legu komarci”, tako da je normalno da se teži ka promenama koje poboljšavaju kvalitet života svakog običnog građanina. Za bilo kakve promene potrebna je odgovarajuća energija celog društva, ali i pojedinaca, a pasivni posmatrači i kritizeri svega postojećeg neće dovesti do napretka za kojim težimo.
Pošto sam nedavno (10.07.2015.) pisao o tome šta treba znati o električnim kućnim instalacijama i koja moguća iznenađenja možemo očekivati, ovih dana sam se, nakon detaljno razrađenog plana, odlučio na praktičan korak da klasične osigurače zamenim kvalitetnim automatskim. Neki električari su mi dobronamerno skrenuli pažnju da su sigurniji klasični osigurači sa patronama odgovarajuće amperaže. Držeći se mudre izreke „Da nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari“, pogotovo kada je reč o struji koju svakodnevno na različite načine koristim, nisam se ni malo pokajao za ne mali izdatak od 5.000 dinara (set komplet sa 12 osigurača), dok sam zadržao zatečenu FID-ovu sklopku.
Kod klasične varijante osigurača, imao sam još uvek dobru i očuvanu metalnu kutiju sa FID-ovom sklopkom i sa dovoljnim brojem osigurača. Metalna kutija je glomazna, teška je za ugradnju dodatnih delova, kao što su zvonce i signalizacija napona po fazama i uključenja jeftine struje. Pošto je poznato da su kvalitetniji automatski osigurači skuplji, na kraju sam odlučio da budu od poznatog proizvođača, zbog izgleda i jednakih dimenzija po dubini. Zauzimaju daleko manji prostor, jednostavni su za postavljanje na metalnu šinu i za priključenje faznih priključaka i odvoda prema potrošačima. Posebno sam se pozabavio približno jednakim opterećenjem snage po fazama tako što sam grupisao svetla, grejna tela i bojlere, da se mogu uvek uključiti, ili isključiti, bez preteranog opterećenja samo jedne faze. Šuko utičnice po prostorijama sam smestio na različite faze, ali tako da sam posebno vodio računa o merenom naponu, pošto ponekad ima varijacija, ili padova u odnosu na važeće standarde, a nekim uređajima to smeta. Najveću pažnju sam posvetio propisanom preseku provodnika od FID-ove sklopke do grupe osigurača (4 mm2), za sve tri faze, nulti vod i uzemljenje. Kablovi za sijalice imaju presek 1,5 mm2, a za šuko utičnice 2,5 mm2. Na izlazu FID-ove sklopke sam vezao signalne tinjalice crvene boje za svaku fazu, da bih imao stalan uvid postojanja mrežnog napona. Signalizaciju prelaska na „jeftinu struju“ rešio sam sa zelenom tinjalicom koja se, takođe, nalazi na vidnom mestu kutije. Prilikom montaže najveći problem mi je bilo fiksiranje kutije zbog betonskog zida koji se teško buši. Prvo sam pažljivo pregledao da na mestu bušenje nema naponskih strujnih vodova, a onda sam raspored tipni proverio pomoću libele. O ovome mnogi majstori, oslanjajući se na iskustvo, ne vode računa, što može biti problem ukoliko se plastična kutija ne može balansirano pomerati, ili zid ponovo bušiti.
Pošto sam konstrukciju radio sa posebnom pažnjom za moje domaćinstvo, pre postavljanja kutije sa osiguračima prvo sam uradio šeme što kraćih veza provodnika od FID-ove sklopke do osigurača. Posebna mesta spajanja su metalne sabirne stezaljke sa više mesta za nulte provodnike (plave boje) i za provodnike koji se vezuju za uzemljenje (žuto-zelene boje). Oni se ne smeju vezivati direktno jedan na drugi zbog FID-ove sklopke, koja ne trpi nulovanje. Ukoliko bi to uradili, FID-ova sklopka bi stalno iskakala. Pri šemiranju provodnika u samoj kutiji sam posebno obradio priključke kablova sa ciljem da što bolje naležu u svoja ležišta.
Na kraju, automatski osigurači imaju različite vrednosti, za sijalice koristimo 10 A, za šuko utičnice i za trofazne utičnice 16 A, a ulazni osigurači treba da imaju vrednost 20 A. Spojevi moraju biti čvrsti, dobro očišćeni i na propisan način izolirani. Spoj sa uzemljenjem i metalnim delovima pojedinih uređaja mora biti siguran, što nas štiti od proboja visokog napona na grejnim telima i na drugim osetljivim mestima. Najveća prednost automatskih osgurača je što se prilikom iskakanja i otklanjanja kvara u mreži jednostavno vraćaju u radno stanje, ne greju se i, ukoliko su oštećeni, jednostavno se menjaju. Kupovina jeftinih automatskih osgurača na pijacama nije preporučljiva, jer se brzo kvare i nisu pouzdani u radu. Cena automatskih osigurača kreće se, po komadu, od 200 do 300 dinara, a cena seta plastične kutije od 1.000 do 2.000 dinara, što zavisi od veličine i broja osiguračkih mesta. Cena četvoropolne FID-ove sklopke ( za trofaznu struju ) kreće se od 3.000 do 5.000 dinara, što zavisi od proizvođača i njenog kvaliteta.