Svake godine 22. aprila u svetu se obeležava međunarodni Dan planete Zemlje u cilju aktivnog skretanja pažnje građanima na značaj očuvanja prirode i njenih resursa, kao i sprečavanja negativnih posledica na životnu sredinu. Obeležavanje ovog značajnog datuma inicirao je 1970. godine američki senator Gajlord Nelson. Naš doprinos bila bi transparentna promena odnosa prema prirodi, racionalno korišćenje dobara koje nam ona nudi i što manje zagađenje radne i životne sredine.
Stručnjaci argumentovano upozoravaju da je veliki broj biljnih i životinjskih vrsta pred potpunim izumiranjem, što ozbiljno dovodi do narušavanja celog ekosistema i biološke raznovrsnosti naše planete. Kao ključne uzroke izumiranja vrsta biolozi navode uništavanje staništa ljudskom aktivnošću, nekontrolisanom eksploatacijom svih izvora Zemlje i njenog biljnog i životinjskog sveta kao i zagađenje životne sredine.
Prirodu najviše zagađuje čovek svojim bahatim odnosom, bacanjem smeća i ispuštanjem otrovnog otpada u reke i jezera u kojima prestaje svaki život. Zagađuju je i nove tehnologije koje nemaju propisanu zaštitu od štetnih gasova i izliva otrovnih materija. Velika je odgovornost lokalnih zajednica, ali i države da se ne dozvoli izgradnja industrijskih postrojenja kojima se direktno zagađuje priroda. Svest građana spontano se budi, tako da to nije pitanje samo aktuelne vlasti, ili opozicije, jer ugrožena životna sredina prepoznaje dobre namere pojedinca i društva koje treba da bude još više odgovorno za zdravlje ljudi. Politizacija tog pitanja nije potrebna nikome, jer zdravlje čoveka nema cenu sa kojom treba kalkulisati, niti ga dovoditi u vezu sa dnevnom politikom.
Dovoljno je pogledati kakvi su nam prilazi urbanim naseljima, koliko ima neuređenih i divljih deponija smeća, koliko su zagađene reke i jezera, koliko je zagađen vazduh za vreme grejne sezone, a u nekim gradovima tokom čitave godine. Ispuštanje otrovnih gasova bez instaliranih filtarskih postrojenja direktno šteti zdravlju čoveka, a na merama poboljšanja kvaliteta vazduha malo se radi pod izgovorom da nema sredstava. Normalno bi bilo da se pre svake gradnje novih postrojenja, fabrika i pogona, uz strogo poštivanje pratećih zakona, izradi detaljna studija izvodljivosti za očuvanje zdravlja čoveka i zaštite životne sredine. Ako se utvrdi da će ono biti narušeno, vredniji je nečiji život od gradnje, bez obzira kolika je ekonomska opravdanost, o kom se investitoru radi i koliko će biti novih radnih mesta uglavnom sa jeftinom radnom snagom.
Na kraju, kad razmišljam o ovom značajnom datumu uvek mi je u sećanju živopisni momenat kada sam 1966. godine, sa vršnjacima iz Učiteljske škole „Nurija Pozderac“ iz Sarajeva zalutao u srce netaknute prirode Nacionalnog parka „Sutjeska“ u prašumi Perućica, pri čemu smo se svi divili netaknutoj oazi mira gde je prvi put kročila ljudska noga, niti je njen izgled kvarila nečija ruka. Tu je vladao savršeni red i neka čudna prirodna tišina, kako među biljnim, tako i životinjskim svetom. Na proslavi 50 godina mature, koja je održana juna meseca 2018. godine u Sarajevu, svi smo se još uvek sećali tog dana sa sretnim završetkom, ali posle toliko godina, sa istim mislima, da je čovek najveći neprijatelj prirode. Priroda ima svoj neprikosnoveni red, zakone i pravila jednaka za sve, za čije nepoštivanje nas uvek kažnjava po meri koju smo zaslužili. Zar je nešto na svetu vrednije i važnije od zdravlja čoveka i svetlije budućnosti naše dece?!
Delta reke Bojane jedna je od najlepših prirodnih celina na istočnoj obali Jadrana. Ali, svake jeseni na tom prostoru mogu se videti zastrašujući prizori.
Na stotine tona smeća razbacanih na ušću Bojane, na prekrasnom ostrvu Ada i na peskovitoj Velikoj plaži dugoj 12 kilometara, pružaju apokaliptičnu sliku. Svega tu ima: od plastike, preko šporeta i kreveta, do automobilskih šasija.
Taj otpad više ne stiže samo rekom Bojanom iz Albanije i Crne Gore, već i sa Kosova i iz Makedonije rekom Drim, čiji se jedan krak uliva u Bojanu. Problem je, dakle, postao međunarodni, a prethodnih godina se dešavalo da, zbog kretanja morskih struja, smeće sa tog prostora stigne i do južne Dalmacije, odnosno do poluostrva Pelješac i ostrva Mljet. I oni su se našli u čudu.
Ugroženi ljudi, turizam, ptice...
Novinar Miljan Knežević kaže za Dojče vele da se stanje iz godine u godinu pogoršava. „Ono što posebno zabrinjava jesu velike količine medicinskog otpada tako da na plažama možete naći ostatke infuzionih rastvora, iskorišćene špriceve, tablete... Sve to završava na obalama ulcinjskih plaža i to poslednjih godina postaje sve veći i veći problem“, tvrdi Knežević i dodaje da je zbog zagađenja sve manje ribe u Bojani. Procene govore da u toj reci ima oko 50.000 tona čvrstog otpada!
Takvo stanje posebno zabrinjava ekologe i turističke radnike, te veoma negativno utiče na biljni i životinjski svet u toj delti. Šire područje reke Bojane je, naime, najznačajnije stanište na seobi, zimovanju, gnežđenju i ishrani ptica na celoj istočnoj obali Jadrana.
Iako navode da tom problemu posvećuju znatnu pažnju, zvanična Podgorica i Tirana tvrde da nemaju novaca i resursa da ga reše. „Moramo svi zajedno da sednemo i razmislimo kako rešiti to pitanje, jer takvi projekti koštaju. Učinićemo sve da uspostavimo saradnju koja će pružiti bolja rešenja od onih koje mi u ovom trenutku možemo da pružimo“, rekao je tokom nedavne posete Crnoj Gori albanski premijer Edi Rama.
Ekološki sat otkucava
Napominjući da je potreban zajednički napor svih državnih struktura Crne Gore i Albanije, lokalnih zajednica na pograničnom pojasu, civilnog sektora i medija, čelnik ekološke organizacije „Zeleni korak“ Dželal Hodžić kaže za Dojče vele da smeće u Bojani i na ulcinjskim plažama predstavlja ekološku bombu koja sve brže otkucava.
„Ako se ovako nastavi, naši će se potomci ugušiti u smeću. Ono je, sada znamo, sirovina, a mi nismo tako bogati da bacamo sirovinu. Jer, ekologija nije trošak: to je investicija u budućnost. Posebno to moramo raditi mi u Crnoj Gori zato što smo se deklarisali kao ekološka država. I postojeći zakoni su relativno dobri, ali se oni ne primenjuju“, zaključuje Hodžić.
U svakom slučaju, rešenja za ovaj narastajući problem nema ni na vidiku, a Ulcinjani sa zebnjom čekaju nove kiše i nove gomile smeća.
Autor: Mustafa Canka, Ulcinj
Odgovorni urednik: Ivan Đerković
Svega tridesetak kilometara dugačka, Topčiderska reka već više decenija predstavlja sinonim za izrazito zagađen vodotok. Na ušću u Savu gotovo je bez kiseonika. Fabrike koje su je nekada zagađivale više ne rade, ali Topčiderka na putu kroz četiri beogradske opštine, dobija različite namene, od divnog prizora u prirodnom okruženju, preko zamene za kanalizaciju do uloge najbližeg kontejnera.
Primetno zagađenje Topčiderske reke mehaničkim otpadom počinje u naseljenom delu njenog priobalja, gde njeno korito poprima izgled smetilišta. Petar Antić iz nevladine organizacije „Urbana ekološka grupa“ navodi da se oni već pet godina bave ovim problemom. „Čistili smo reku i obale, pokaznim vežbama učili građane kako treba da se odnose prema priobalju i vodotoku, edukovali populaciju školskog i predškolskog uzrasta, ali je sve to dalo kratkoročne rezultate. Ljudi su lenji, nevaspitani ili, pak, nemaju dovoljno razvijenu ekološku svest i bacaju smeće u reku i pored nje“.
Otpad koji se može videti u koritu Topčiderke samo je deo zagađenja. Golim okom nevidljive, zagađujuće materije svrstavaju vodu ove rečice, prema analizama republičkog Hidrometeorološkog zavoda, u III i IV klasu vodotoka.
„Na osnovu rezultata ispitivanja zabeleženo je povećano prisustvo amonijačnog azota i nitrita, a od opasnih i štetnih materija u pojedinim serijama registrovane su povećane vrednosti gvožđa, mangana i u jednom slučaju fenola“, kaže Milica Nadeždić, načelnica odeljenja kvaliteta voda RHMZ-a. Ona objašnjava da se posebno tokom letnjih meseci, usled povećane temperature vode i vazduha, javlja i deficit kiseonika koji izaziva povećano zagađenje.
Vodoprivredna inspekcija, pod čijim je nadzorom Topčiderska reka, nije utvrdila obavljanje delatnosti privrednih subjekata čije se tehnološke otpadne vode bez prečišćavanja ispuštaju u reku. „Inspekcija raspolaže i svim registrovanim ispustima u Topčidersku reku i stalnom kontrolom tih ispusta nije primetila bilo kakve nepravilnosti“, kaže Sonja Simić, šef odseka Gradske vodoprivredna inspekcije.
Rezultati istraživanja Gradskog zavoda za javno zdravlje o kvalitetu površinskih voda pokazuju da ovaj, dugo godina degradiran, bujični vodotok nepovoljno utiče na kvalitet vode reke Save, posebno na Čukarički rukavac u koji se uliva i u čijem se mulju sve taloži, jer je cirkulacija vode u Rukavcu zanemarljiva.
Izvor: zelenevesti.org
Prriredila: Natalija Đorđevic III-4