Svetski dan planete Zemlje obeležava se 22. aprila od 1970. godine. Možda je paradoksalno što umesto da slavimo rođendan i mogućnost boljeg života na Zemlji, ovaj dan iz godine u godinu služi da upozori na mnogobrojne ekološke probleme za koje su odgovorne lokalne zajednice, ali i građani ukoliko nema njihove akcije za promenu postojećeg stanja.
Pitamo se, šta je prethodilo uspostavljanju ovog značajnog datuma? Pre svega, potrebno je vratiti se u period posle Drugog svetskog rata i na društvene promene koje su se tada odigrale. Građani Zapadne i Severne Evrope, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama, sve više su se zanimali za društvene probleme koji nisu predstavljali do tada standardne teme kada je u pitanju prepoznatljivi građanski aktivizam. Među brojnim novonastalim pokretima ekološki pokret se ponajviše isticao, te mnogi smatraju da on zapravo predstavlja paradigmu novim društvenim pokretima.
Planeta Zemlja je sve više ugrožena zbog industrijskog otpada, isparenja štetnih gasova, smanjenja debljine ozonskog omotača, zagađenja reka, jezera i priobalnih područja koja su blizu urbanih naselja. Problem koji se zapostavlja, ili mu se uopšte ne pridaje potrebna pažnja su nevidljiva štetna energetska zračenja koja su sve prisutnija. Na zagađenje atmosfere danas itekako utiču ratna dejstva koja su sve izraženija zbog borbe za teritoriju, energente i druge prirodne resurse, jer savremeni način ratovanja i nadmetanja velikih sila podrazumeva upotrebu manje poznatih oružja koja imaju sofisticirano i razorno dejstvo. Upotreba hemijskog i biološkog oružja bilo kojih razmera može da se otme kontroli pošto su sporazumi velikih sila u napetoj svetskoj situaciji postali sve manje obavezujući. Najopasnije je ako takvo oružje dođe u posed kriminalnih grupa i organizacija koje služe za ostvarenje skrivenih militantnih ciljeva svetskih moćnika.
Pošto, objektivno, ne možemo uticati na neke svetske tokove, da bismo barem na neki način uticali na bolji život na planeti potrebna je akcija svakog pojedinca da vodi računa o radnoj i životnoj sredini. Na lokalnim zajednicama je da dnevno vode računa o pravilnom odlaganju otpada, njegovoj preradi, prečišćavanju otpadnih voda i stvaranju zelenih površina. Njih uništavaju novi stambeni blokovi, industrijske zone koje se preko noći šire, ali i parking prostori koji su nedovoljni za narastajući broj motornih vozila. Primera radi, u većini gradova teško se može naći mesto za parkiranje oko stambenih zgrada što postaje problem većine stanara kao i vozila u prolazu.
Da stanje na očuvanju našeg okruženja nije sjajno svedoče divlje deponije na prilazima seoskih i gradskog naselja, što smo slikom zabeležili i na teritoriji grada Vršca. Na samom ulazu u selo Izbište od Zagajice, u blizini regionalnog puta, pored nekoliko divljih deponija, nalaze se razbacani ostaci kamenih blokova koji predstavljaju ružnu sliku sela. Slična situacija je na izlazu iz grada prema rumunskoj granici preko Vatina, te na regionalnom putu ka Beloj Crkvi. Pitamo se zašto na takvim mestima ljudske nebrige nema pojačane inspekcijske kontrole koja bi naložila uređenje prostora i uklanjanje divljih deponija. Pored preventivnih zakonskih i kaznenih mera, uloga svakog pojedinca će doprineti zaštiti radne i životne sredine. Nije potreban veliki napor da su nam sređena dvorišta, šupe, garaže, podrumske prostorije koje često služe za odlaganje starog nameštaja i drugih nepotrebnih stvari koje nam nikada neće trebati, a možda su nekome potrebne. Proleće je prava prilika za takve pojedinačne i kolektivne akcije koje će biti konretan doprinos očuvanju životne sredine. Velika uloga u svemu tome je, pored nadležnih organa, delovanje škola, udruženja građana, ekoloških organizacija i pokreta koji ne treba da su opterećeni dnevnom i stranačkom politikom. Posebna je uloga porodice u kojoj se na vreme formiraju pravilne radne i kulturne navike. Moramo biti svesni da je planeta Zemlja postala veoma ugrožena! Ukoliko se na vreme ne potrudimo da je zaštitimo ona će nam uzvratiti istom, ili još jačom merom.
Na kraju, kao suprotnost navedenim primerima prilaza gradskom naselju mogu poslužiti uređene zelene površine i cvetnjaci grada o kojima brigu vode vredni radnici JKP „Drugi oktobar“ Vršac. Pozitivni primeri su sređena seoska dvorišta, kao i dvorišta pojedinih kuća u gradu i ukrašene terase stanova koje su primer brige za radni i životni prostor.
Svake godine 22. aprila u svetu se obeležava međunarodni Dan planete Zemlje u cilju aktivnog skretanja pažnje građanima na značaj očuvanja prirode i njenih resursa, kao i sprečavanja negativnih posledica na životnu sredinu. Obeležavanje ovog značajnog datuma inicirao je 1970. godine američki senator Gajlord Nelson. Naš doprinos bila bi transparentna promena odnosa prema prirodi, racionalno korišćenje dobara koje nam ona nudi i što manje zagađenje radne i životne sredine.
Stručnjaci argumentovano upozoravaju da je veliki broj biljnih i životinjskih vrsta pred potpunim izumiranjem, što ozbiljno dovodi do narušavanja celog ekosistema i biološke raznovrsnosti naše planete. Kao ključne uzroke izumiranja vrsta biolozi navode uništavanje staništa ljudskom aktivnošću, nekontrolisanom eksploatacijom svih izvora Zemlje i njenog biljnog i životinjskog sveta kao i zagađenje životne sredine.
Prirodu najviše zagađuje čovek svojim bahatim odnosom, bacanjem smeća i ispuštanjem otrovnog otpada u reke i jezera u kojima prestaje svaki život. Zagađuju je i nove tehnologije koje nemaju propisanu zaštitu od štetnih gasova i izliva otrovnih materija. Velika je odgovornost lokalnih zajednica, ali i države da se ne dozvoli izgradnja industrijskih postrojenja kojima se direktno zagađuje priroda. Svest građana spontano se budi, tako da to nije pitanje samo aktuelne vlasti, ili opozicije, jer ugrožena životna sredina prepoznaje dobre namere pojedinca i društva koje treba da bude još više odgovorno za zdravlje ljudi. Politizacija tog pitanja nije potrebna nikome, jer zdravlje čoveka nema cenu sa kojom treba kalkulisati, niti ga dovoditi u vezu sa dnevnom politikom.
Dovoljno je pogledati kakvi su nam prilazi urbanim naseljima, koliko ima neuređenih i divljih deponija smeća, koliko su zagađene reke i jezera, koliko je zagađen vazduh za vreme grejne sezone, a u nekim gradovima tokom čitave godine. Ispuštanje otrovnih gasova bez instaliranih filtarskih postrojenja direktno šteti zdravlju čoveka, a na merama poboljšanja kvaliteta vazduha malo se radi pod izgovorom da nema sredstava. Normalno bi bilo da se pre svake gradnje novih postrojenja, fabrika i pogona, uz strogo poštivanje pratećih zakona, izradi detaljna studija izvodljivosti za očuvanje zdravlja čoveka i zaštite životne sredine. Ako se utvrdi da će ono biti narušeno, vredniji je nečiji život od gradnje, bez obzira kolika je ekonomska opravdanost, o kom se investitoru radi i koliko će biti novih radnih mesta uglavnom sa jeftinom radnom snagom.
Na kraju, kad razmišljam o ovom značajnom datumu uvek mi je u sećanju živopisni momenat kada sam 1966. godine, sa vršnjacima iz Učiteljske škole „Nurija Pozderac“ iz Sarajeva zalutao u srce netaknute prirode Nacionalnog parka „Sutjeska“ u prašumi Perućica, pri čemu smo se svi divili netaknutoj oazi mira gde je prvi put kročila ljudska noga, niti je njen izgled kvarila nečija ruka. Tu je vladao savršeni red i neka čudna prirodna tišina, kako među biljnim, tako i životinjskim svetom. Na proslavi 50 godina mature, koja je održana juna meseca 2018. godine u Sarajevu, svi smo se još uvek sećali tog dana sa sretnim završetkom, ali posle toliko godina, sa istim mislima, da je čovek najveći neprijatelj prirode. Priroda ima svoj neprikosnoveni red, zakone i pravila jednaka za sve, za čije nepoštivanje nas uvek kažnjava po meri koju smo zaslužili. Zar je nešto na svetu vrednije i važnije od zdravlja čoveka i svetlije budućnosti naše dece?!