Voda koju pijemo, pored svog osnovnog hemijskog sastava ( H2O ), u sebi sadrži, za golo oko nevidljive čestice koje su rastvorene, ili nerastvorene i daju joj karakterističan ukus. Destilovana voda je, zbog navedenih osobina, bljutavog ukusa i nije za piće. Za ispitivanje pijaćih voda pomoću električne struje upotrebio sam zanimljiv opto-elektronički uređaj koji je zapaženo debitovao na Republičkoj smotri iz naučno-tehničkog stvaralaštva, koja je održana u Rumi 2004. godine. Pošto je ovaj uređaj i danas aktuelan i veoma koristan za ispitivanje vode koju pijemo, posvetiću detaljniju pažnju njegovoj gradnji i principijelnoj šemi, bez slika kako izgleda, pošto se koristi u školi ( gde sam radio ) kao nastavno sredstvo.
Namena ovog uređaja nije da prečišćava, niti da poboljšava kvalitet vode za piće, već da bude efikasan signalizator stanja bilo koje vode u smislu njenog elektrolitičkog sastava. Brzo izdvojeni koloidni rastvor na elektrodama od aluminijuma ( Al ) i gvožđa ( Fe ), svojom bojom, a pre svega strukturom najbolje potvrđuje kakva je voda koju pijemo. Metod upoređivanja sa destilovanom vodom u jednoj od staklenih posuda ( gde su smeštene elektrode ), je uporedna analiza sastava, a mogućnost analize optičkim putem ( pomoću svetlosti i osetljive foto-ćelije ) indirektno potvrđuje količinu organskih i neorganskih materija u pijaćoj vodi. Ako se izdvoji koloidni rastvor, pored opto-elektronske analize, pruža se idealna mogućnost mikroskopije, odnosno direktnog posmatranja posledica pozitivnog, ili negativnog naelektrisanja ispod objektiva mikroskopa sa velikim uvećanjem. U realizaciji ovog konstruktorskog rada ispitane su vode sa nekoliko izvora sa teritorije Republike Srbije, gde se voda sa izvora Mesić pokazala sa posebnim kvalitetom, a odmah iza nje i voda sa izvora ispod crkve u Zagajici.
Ovim zanimljivim uređajem, koji radi pod visokim naponom ( oko 300 V = ) ne vrši se hidroliza vode, već proces razdvajanja elektrolita na jone ( nosioce pozitivnog i negativnog naelektrisanja ) na elektrodama od aluminijuma i gvožđa. Njihova hemijska ( atomska ) struktura je opredelila da se Al štapić veže za minus pol izvora, a štapić od Fe za pozitivan pol izvora struje visokog napona. Koncentracija materijala ( koloidnog rastvora ) vrši se na svakoj elektrodi, što zavisi kako se koji materijal ponaša prema „plus“, ili „minus“ polu izvora jednosmerne struje na elektrodama, koja se dobije priključenjem mrežnog napona ( 230 V ) na „grec“ spoj. Tako ispravljen napon dostiže do 300 V na svakoj elektrodi, što, traži posebne mere bezbednosti i zaštite od visokog napona.
Pod uticajem visokog napona, samo smo grupisali i razdvojili prenosioce naelektrisanja koje možemo izolovano posmatrati i utvrđivati njihova svojstva i prirodu. Pomoću jakog snopa svetlosti, a delimično spektralnom analizom, mernim instrumentom utvrđujemo stepen prisustva sastojaka vode koju ispitujemo. Posuda sa destilovanom vodom, posle analize, ostaje gotovo čista, a pijaća voda koju ispitujemo, zavisno od njenog kvaliteta, ima manje, ili više koncetrisan koloidni rastvor ( koji kod loših voda liči na žabokrečinu ). Da se ne radi ni o kakvoj optičkoj varci, ispitivanje je vršeno sa više različitih izvora, tako da su rezultati demonstrirani i zvanično prezentovani na pomenutom republičkom takmičenju. Uzeti uzorci sa deset udaljenih izvora evidentno su pokazali različite situacije ( boja i gustina ) koloidnih rastvora, gde se posebno izdvajala barska voda, koja pored neorganskih, u svom sastavu ima i organskih materija.
Prođoše praznici, već je polovina jaunara 2016. godine, a članovi „Cefiksa“ ugrabe priliku da se uobičajeno sastanu, čestitaju praznike ko kome nije čestitao i razmene pokoju šalu, ali i mišljenje oko projekata koji nas čekaju. Pošto se isključivo bavim primenjenom elektronikom, jedan od uvaženih članova udruženja mi malo u šali, malo za ozbilje kaže da napišem nešto oko uštede energije što može koristiti ama baš svakome. Pošto je za nas cefiksovce obećanje pravilo koje se mora poštovati, bez puno razmišljanja, spremajući moju radionicu od otpada starih računara, raspakujem jedan pokvareni hard-disk ( HDD ) koji se ne isplati opravljati i za nepuna dva sata napravim fantastičnu mašinicu sa šmirgl papirom. Na ovakav korak sam se odlučio iz razloga što sve moje članke vezujem za uređaje koje sam napravio i ispitao koliko su korisni u našem svakodnevnom životu.
Da ostanem dosledan obećanju, pokvareni HDD nisam bacio kao elektronski otpad, a kao drugo, napravio sam ekonomičnu šmirgl mašinu na struju, što sam video kod nekoliko elektroničara i majstora na Internetu. Da bih malo više unapredio tu korisnu mašinicu, umesto napajanja računara, upotrebio sam već napravljeno napajanje od 5 V i 12 V koje mi pokreće zanimljivu mašinicu za šmirglanje. Od pokvarenog hard-diska upotrebio sam deo elektronike koji pokreće step-motor koji ima oko 5400 obrtaja u minuti. Sa hard-diska sam skinuo laserski čitač sa njegovim konektorima i veoma jake magnete koji mi nisu potrebni. Posle uklanjanja tih delova odvrnuo sam posebnim imbusom šest šrafića, skinuo ploču diska i na nju nalepio šmirgl papir koji jednako naleže na nju. Posle sušenja lepka odrezao sam višak šmirgl papira po obodu i na unutrašnjem delu ploče, a onda sam disk ponovo vratio na osovinicu i čvrsto stegao sa pomenutim šrafićima.
Rezultat radne operacije sa starim HDD je izvanredan, mogao sam popraviti sve oštećene, čak i slomljene odvijače, naoštriti istupljeni nožić za skidanje izolacije sa kablova, naoštriti istupljene makaze koje su mi itekako potrebne u hobi-radionici. Takođe, mašinica može poslužiti za oštrenje grafitne olovke, čak istupljenog šila i za druge brojne operacije sa minimalnim utroškom energije. Mislim da sam opravdao obećanje, pošto mašinica može služiti majstorima, đacima, studentima, čak i domaćicama koje se iole razumeju u tehniku, a verovali, ili ne, i za finu obradu noktiju, ali samo onih koji ne pucaju i koji su malo duži.
Za ovu mašinicu možemo koristiti i kompjutersko napajanje, ukoliko imamo neki višak, ali moramo znati kako da ga pokrenemo bez matične ploče računara. Nije preporučljivo da koristimo napajanje direktno iz računara, jer nije praktično, pošto zbog opterećenja prilikom oštrenja alatki dolazi do većih padova napona koji mogu oštetiti komponente računara. Zbog toga je bolje koristiti izdvojeno napajanje, ili poseban ispravljač čemu sam pribegao kao sigurnijem rešenju. Napajanje se efikasno uključuje tzv. remote ulazom ( zelena žica ) na 24-polnom konektoru. Dovoljno je kratko spojiti remote ( zelena žica ) sa bilo kojim crnim provodnikom na konektoru, posle čega će ono dati potreban napon za pokretanje step-motora na odbačenom hard-disku. O korišćenju kompjuterskog napajanja, sa raznim varijantama napona, pisao sam detaljnije u članku ( 25.04.2014 ) objavljenom na ovom sajtu.
Izvori saznanja: YouTube sa nekoliko demonstracija.
U jednom od mojih ranijih članaka ( 14.02.2014. ) pisao sam o regulatorima napona sa dve isprobane šeme koje koristim pri konstrukciji regulacije grejnih tela i brzine elektromotora snage preko 2 kW. Nakon dvogodišnje eksperimentalne provere njegovog rada vraćam se priči o regulatorima koji nisu fabričke izrade. Konstrukciju, bez prekida, radim uslužno za jednu privatnu firmu u Vršcu na univerzalnoj štampanoj pločici dimenzija 40 x 40 mm, koja se može smestiti i u okruglu plastičnu kutiju prekidača za svetlo. Posle velikog broja urađenih regulacija, na koje sam za dve godine imao samo dve reklamacije, iako su uslovi za rad regulatora u blizini grejnih tela prilično otežani, opredelio sam se za namensku konstrukciju regulatora za vlastitu kućnu upotrebu. Koristim ga za regulaciju svetla za radnim stolom u mojoj hobi-radionici, za lemilicu, bušilicu, kao i za eksperimente sa različitim vrednostima napona ( 0 V–220 V ) prilikom ispitivanja uređaja. Smešten je u metalnoj kutiji sa nekoliko priključaka promenljivog mrežnog napona i sa signalizacijom mrežnog napona pomoću LED diode.
Regulator napona, pre svega, može se koristiti za klasične sijalice, za lemilice, grejna tela, neke elektromotore, usisivače, a nikako za televizore, računare, niti adaptere većine prenosnih uređaja. Strogo moramo voditi računa koje uređaje priključujemo na regulator, tako da je najbolje da njihovi napojni kablovi budu u blizini uređaja, kako ne bi došlo do neplaniranih i fatalnih grešaka.
Srce samog sklopa je trijak BTA 16/600 ( 16 A, 600 V ) koji je smešten u klasično TO-220 kućište sa izolovanom masom, što podrazumeva da se pri postavljanju na hladnjak ne moraju stavljati liskunski izolatori. Otporno-kapacitivna kombinacija R3-C3 ( pogledati sheme ) obrazuje zaštitno kolo koje sprečava stvaranje smetnji koje su posledica prekidačkog rada trijaka. To je često zapostavljena veličina kod trijaka, obzirom da mnogi obraćaju pažnju na ampere i volte, a miliampere struje gejta zaboravljaju. Ukoliko bi stavili trijak sa izuzetno velikom strujom gejta, naš sklop ne bi korektno radio. Smer struje nije bitan, ali ako postoji mala razlika u osetljivosti trijaka, on će se uključiti na pozitivnoj i na negativnoj poluperiodi naizmenične struje. Otporno-kapacitivna mreža sastoji se od R1, R2, P1, C1 i C2, koja stvara signal naizmeničnog oblika frekvencije električne mreže koji se pojavljuje na vrućem kraju kondenzatora C2. Podešavanjem potenciometra P1 kontrolišemo struju i napon gejta, odnosno provodnost trijaka. Na taj način kontrolišemo intenzitet svetla, ili broj obrtaja elektromotora. Kada napon na krajevima C2 dostigne 30 V, struja će poteći preko kapije ( gejta – G ) trijaka, dovodeći ga u provodno stanje. To stanje trijak će zadržati sve dok napon ne padne na nulu. Onda on zadržava neprovodno stanje dok se ponovo ne okine. Iako je disipacija na trijaku mala u provodnom, kao i neprovodnom stanju, radi veće sigurnosti, dobro je upotrebiti neki Al hladnjak za odvođenje viška toplote. Od ostalih delova za konstrukciju upotrebljen je dijak ER900, odgovarajući blok-kondenzatori, nekoliko otpornika i štampana pločica.
Uređaj koji sam opisao, i u praksi proverio sa različitim opterećenjima, delimično se razlikuje za grejna tela i za elektromotore, jer kod regulatora elektromotora postoje dva trimer-potenciometra za regulaciju donjeg i gornjeg praga napona. Pošto se radi o visokom naponu, potrebno je izvesti sve potrebne mere bezbednosti i zaštite, a ukoliko smo regulator smestili u metalnu kutiju, obavezno izvesti sigurno uzemljenje te kutije. Preporučuje se njegova ugradnja u plastičnu kutiju sa odgovarajućom signalizacijom prisustva mrežnog napona koji menjamo pomoću opisanog regulatora. Dugme i osovinica potenciometra trebalo bi da budu od plastike radi dodatne sigurnosti od proboja visokog napona.
Izvori saznanja: “Mala škola elektronike”, Vladimir D. Krstić i Željko V. Krstić, Beograd 2002.
Audio video produkcija "Vila", dvanaestom epizodom, završava emitovanje drugog ciklusa serijala "Mala škola elektronike". Autor je profesor Hasan Helja, novinar Sretko Marjanov, a snimatelj Branislav Vila. Video materijal montirala je AVP "Vila". Serijal "Mala škola elektronike" možete da gledate na TV Banat, na portalu evrsac.rs i na sajtu udruženja Centra za energetsku efikasnost cefix.rs, podržalo je Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije. U ovoj emisiji govori se o konstrukciji uređaja.
Audio video produkcija "Vila", jedanaestom epizodom, nastavlja emitovanje drugog ciklusa serijala "Mala škola elektronike". Autor je profesor Hasan Helja, novinar Sretko Marjanov, a snimatelj Branislav Vila. Video materijal montirala je AVP "Vila". Serijal "Mala škola elektronike" možete da gledate na TV Banat, na portalu evrsac.rs i na sajtu udruženja Centra za energetsku efikasnost cefix.rs, podržalo je Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije. U ovoj emisiji govori se o izradi štampanih ploča.
Audio video produkcija "Vila", desetom epizodom, nastavlja emitovanje drugog ciklusa serijala "Mala škola elektronike". Autor je profesor Hasan Helja, novinar Sretko Marjanov, a snimatelj Branislav Vila. Video materijal montirala je AVP "Vila". Serijal "Mala škola elektronike" možete da gledate na TV Banat, na portalu evrsac.rs i na sajtu udruženja Centra za energetsku efikasnost cefix.rs, podržalo je Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije. U ovoj emisiji govori se o pravilnoj upotreni mernih instrumenata.
Kod upotrebe Al limenki za solarni kolektor, koji sam pre nekoliko godina uspešno pravio sa učenicima osnovne škole u kojoj sam radio, da bi efekat bio što bolji, koristio sam tzv. diferencijalni temperaturni prekidač iz radio kompleta pod oznakom RK 3284. Prekidač nije složene konstrukcije, a može se nabaviti u kompletu ( RK ), zajedno sa delovima i štampanom pločicom. Pored prekidača, u istu kutiju uređaja ugradio sam precizni LED termometar koji pokazuje trenutnu temperaturu odabranog prostora. Pošto se uređaj pokazao preciznim u praksi, opisaću njegovu konstrukciju i praktičnu primenu za solarni kolektor.
Uloga diferencijalnog temperaturnog prekidača je takva da pomoću dva osetljiva senzora “prati” kretanje temperature u određenom ambijentu i da automatski uključuje ( kada temperatura opadne ) i isključuje ( kada temperatura dostigne zadatu vrednost ) ventilator, koji kroz tunel solarnog sistema ubacuje vazduh. U konkretnom slučaju korišćen je ventilator koji radi na 220 V, a pre toga eksperimentalno, zbog mera bezbednosti prema učenicima, ventilator koji se koristi u računarima i koji se napaja jednosmernim naponom od 12 V. Osetljivi senzori ( 2 x KTY81-210 ) postavljaju se na ulaze operacionog pojačavača LM741 u DIP kućištu. Za senzore sam koristio Phlips-ove „hladne provodnike“, što praktično znači da ovi elementi bolje provode u hladnom nego u toplom stanju.
Promenljivi otpornik senzora je uvek u nizu sa dva stalna otpornika. U levom ogranku ( pogledati shemu ) sa senzorom Th1 su R1+P1, dok se u desnom ogranku sa Th2 radi o otpornicima R2+R3. Kada potenciometar P1 ima istu vrednost kao R3, a oba senzora Th1 i Th2 su na istoj visini, na oba ulaza IC741 dolazi isti napon. Eksperimentom se može utvrditi stanje sondi kada su, objektivno, temperature različite, jer je jedna sonda pri dnu, a druga pri vrhu prostorije. Ispitivanje i podešavanje elektronskog prekidača je dosta precizno, a dalja preciznost u radu itekako zavisi od stabilnog napajanja elektronike uređaja. Da ne bi bilo neprijatnih iznenađenja, najbolje je koristiti ispravljač sa dobrom stabilizacijom i filtracijom napona. Razlika ( diferencija ) temperature se određuje polupromenljivim otpornikom koji je sa oznakom P1. Veoma je bitno da senzori budu na različitim visinama kontrolisanog prostora. Paljenje ( gašenje ) ventilatora se vrši preko relejnog prekidača ( Re1 ). Ukoliko na kontaktima releja koristimo 220 V, potrebno je uraditi određene mere zaštite od visokog napona, a to su odgovarajući priključci ( kleme ) i odgovarajuća plastična kutija za uređaj.
Za opisanu konstrukciju elektronskog prekidača koristio sam, kao odvojenu i funkcionalnu celinu sa istim napajanjem, LED termometar ( RK 3269 ), koji očitava trenutnu temperaturu prostorije. Njegova gradnja je daleko složenija od gradnje diferencijalnog temperaturnog prekidača ( pogledati shemu ), a biće opisana u nekom od narednih članaka. Ugradnjom navedene precizne elektronike potpuno sam rešio automatsko uključivanje ventilatora na zadatu temperaturu gornjeg i donjeg praga senzora. Preko jednog se aktivira uključenje ventilatora, a preko drugog njegovo isključenje. Kasnijom dogradnjom rešen je mogući problem u slučaju nestanka struje u mreži ( 220 V ), tako što je dodat jedan NiCd akumulator malog kapaciteta i napona 12 V, koji se automatski puni, a kada nestane struje preuzima funkciju alternativnog napajanja. Navedena konstrukcija demonstrirana je na Republičkoj smotri iz naučno-tehničkog stvaralaštva u Aranđelovcu, 18. maja 2013. godine, kao zapažen rad iz oblasti korišćenja solarne energije.
Izvori saznanja i nabavke materijala za konstrukciju:
1. “Mala škola elektronike”, Vladimir i Željko Krstić, Beograd, 2002. godine,
2. Radio-kompleti ( RK3284 i RK 3269 ), “Kelco Doo” Beograd.
Audio video produkcija "Vila", devetom epizodom, nastavlja emitovanje drugog ciklusa serijala "Mala škola elektronike". Autor je profesor Hasan Helja, novinar Sretko Marjanov, a snimatelj Branislav Vila. Video materijal montirala je AVP "Vila". Serijal "Mala škola elektronike" možete da gledate na TV Banat, na portalu evrsac.rs i na sajtu udruženja Centra za energetsku efikasnost cefix.rs, podržalo je Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije. U petoj emisiji drugog ciklusa govori se o lemljenju i spajanju elektronskih komponenti.
Poseban izazov i neskriveno lično zadovoljstvo elektroničara je uspešna konstrukcija pojačala velike snage sa nekoliko ulaza, od kojih su dva mikrofonska, i sa dva izlaza za zvučnike pojedinačne nominalne snage od 200 W. Ulaganje u ovu konstrukciju prilično je skupo, tako da se nikako ne isplati za kućnu upotrebu, zbog jačine zvuka, mada može dobro poslužiti za ozvučenje velikog prostora, kao što su ugostiteljski objekti, sportske dvorane u školama, vrtićima i na drugim mestima, gde je, pored vrhunskog kvaliteta, potreban stereo zvuk velike jačine.
Pojačalo je građeno namenski sa svim elementima kvalitetne reprodukcije zvuka, a ima sledeće delove: transformatorsko napajanje do 40 V filtriranog napona koji se dobije preko jakog grec-spoja ( 20 A ), posebno napajanje stereo predpojačala i soft-starta stabilisanim naponom od 12 V, soft-start sa kašnjenjem uključenja i isključenja zvuka ( nekoliko sekundi ) na izlazu pojačala radi zaštite zvučnika i stereo izlaz sa 2x200 W. Pojačalo je smešteno u namenski građenu aluminijsku kutiju dimenzija 35 cm x 22 cm x 13 cm , ima kontrolu visokih i niskih tonova i pasivnu mixetu koja je ugrađena u kompletu ovog snažnog pojačala.
Transformator je fizički odvojen od stepena predpojačala i pojačala, a ima izlaz na sekundaru od 2x14 V, ali se nakon ispravljanja i filtracije sa dva elektrolita, ukupnog kapaciteta 20.000 μF, dobije napon od 39,5 V, koji potpuno odgovara napajanju dve odvojene pločice pojačala koje su namenjene za dva kanala.
Za predpojačalo uzet je RK 3765 sa stabilisanim naponom napajanja od 12 V koji ima podešavanje niskih i visokih tonova i podešavanje balansa. Ovaj komplet sadrži integralno kolo TDA 1524 A. Njegova primarna prednost je što nigde nema potenciometara u polju NF signala. Potenciometri samo regulišu DC napone, a sve ostalo je u integrisanom kolu. Spolja su samo kondenzatori u filtrima za niske i za visoke tonove. Nema duplih potenciometara, šuškanja, niti brujanja, a odnos signal-šum dostiže 85 dB, a kod novijeg ekvivalenta TDA1526 i celih 90 dB.
Pojačalo predstavljaju dva uparena RK3993 koji imaju izlaznu snagu 200 W. Za zvučnike je predviđeno da imaju odgovarajuću snagu ( preko 200 W ) i otpornost od 4 do 16 oma. Kao pobudni stepen koriste se IC kola TDA 2030, a u izlaznom pojačavaču dva PNP tranzistora BD912 i dva NPN tranzistora BD911. To su tranzistori za napon napajanja do 100 V. Osnovno pravilo je da se tranzistori i integralna kola moraju pričvrstiti za odgovarajući hladnjak ( vidi slike ) uz pomoć vijaka M-3 sa navrtkama, plastičnih niplova ( podmetača ), liskunskih podloški i silikonske paste za bolje prenošenje toplote na hladnjak. Prilikom nabavke navedenih RK ( “Kelco D.o.o.”, Bulevar kralja Aleksandra 326. Beograd ), uz njih se dobije precizno uputstvo za montažu elemenata KIT kompleta na gotovu štampanu pločicu. Ne treba zaboraviti da se na metalnom delu TO220 kućišta, u kome su tranzistori BD911 i BD912, nalaze kolektori ovih tranzistora, tako da, ukoliko se nađu u kratkom spoju, može doći do njihovog oštećenja i stradanja integrisanih kola. Zbog toga je potrebna provera i nakon montaže na hladnjaku.
Stereo mixeta je pasivnog tipa, a nju sam detaljno opisao u mom članku “Kvalitetno stereo-pojačalo 2x20W”, koji je objavljen na ovom sajtu, 26.02.2015. godine. Za regulaciju ulaznog signala odabrao sam tri stereo potenciometra logaritamskog tipa, vrednosti 100 koma. Od ostalih značajnih podsklopova izdvajam soft - start za efikasnu zaštitu zvučnika, čija ugradnja nije posebno potrebna, ali je dobra za izlaze velike snage. Prespajanje izlaza vrši se preko relejnog prekidača koji na kontaktima može izdržati nešto jače struje ( do 5 A ), pošto je maksimalna snaga izlaza po kanalu 200 W. Ulazi i izlazi NF signala su izvedeni pomoću kvalitetnog oklopljenog i uzemljenog kabla, a napajanje je sa što kraćim kablovima odgovarajućeg preseka i sa dobrom filtracijom napona.
Prilikom konstrukcije nekih minijaturnih namenskih uređaja ukazala se potreba da se na prednjem delu kutije izvede valjana signalizacija prisustva mrežnog napona na pojedinim podsklopovima, što se nije uklapalo sa signalnim sijalicama većih dimenzija, gde spadaju tinjalice, ili neke druge signalne lampe na 220 V. Najbolje rešenje za takve potrebe je ugradnja LED-diode, što za napon od 220 V traži posebno odabranu konstrukciju napajanja. Ubacivanje grec-spoja nije praktično, tako da sam se odlučio za jednu detaljno ispitanu konstrukciju sa otpornikom, blok kondenzatorom i ispravljačkom diodom u spoju sa LED-diodom.
Pre objašnjenja jednostavnog sklopa za konstrukciju, nekoliko osnovnih podataka o LED-diodama ( engleski – LED: Light-Emiting Diode ). To je posebna vrsta poluprovodničke diode koja emituje svetlost kada je propusno polarisana, odnosno kada kroz nju teče struja. Fotoni svetla se emituju prilikom rekombinacije para elektron-šupljina. Takvo svojstvo imaju poluprovodnici. Prvi izveštaj o infracrvenoj emisiji dao je Rubin Braun 1955. godine iz američke Radio-korporacije. Naučnici “Teksas instrumentsa”, Bob Bajard i Gari Pitman, 1961. godine su otkrili da galijum-arsenid pušta svetlo kada ima električne struje, nakon čega su prijavili patent na infracrvenu diodu. Nik Holonja, mlađi iz Dženeral elektrika, prvi je pronašao vidljivi spektar svetleće diode. Boja emitovanog svetla zavisi od vrste poluprovodnika, kao i od primesa u njemu i varira od infracrvenog do ultraljubičastog dela spektra.
Prednosti LED-dioda za signalizaciju su: mala potrošnja struje ( do 0,03 A ), nizak napon napajanja ( 1,2 – 3 V ), male dimenzije pakovanja u okruglom, četvrtastom, trouglastom, ili nekom drugom staklenom ( plastičnom ) kućištu. Ukoliko LED-diodu priključimo na jednosmerni napon, poznavajući dozvoljenu jačinu struje, lako je prema Omovom zakonu izračunati vrednost redno vezanog otpornika ( R ), što znači: R = ( U1-U2 )/I . Ako diodu napajamo sa 12 V ( U1 ), njen deklarisani radni napon je 2 V ( U2 ), deklarisanom jačinom struje od 20 mA, dobijemo računski primenom Omovog zakona, R = ( 12 V-2 V )/0,02 A = 500 oma. Slično postupamo i kod drugih jednosmernih napona. Veoma je važno znati deklarisani radni napon i jačinu struje za diodu koju smo odabrali za signalizaciju. Ako pređemo dozvoljenu jačinu struje za izabranu LED-diodu doći će do njenog pregorevanja. Pri spajanju LED-diode voditi računa o njenom polaritetu ( minus pol je na ravno zasečenom delu plastičnog kućišta, ili na kraćoj strani priključka ).
Pri ispitivanju spoja LED-dode na mrežni napon ( 220 V ) probao sam nekoliko varijanti i kao najbolju sam odabrao spoj sa redno vezanim otpornikom vrednosti preko 200 oma, blok kondenzatorom 200-500 nF, 250 V i sa jednom ispravljačkom diodom. Prednost ovog spoja u odnosu na redni spoj sa otpornikom i ispravljačkom diodom je što se komponente ne greju, ali i kod jednog i kod drugog spoja LED-diode moramo obavezno voditi računa o prisustvu mrežnog napona.
Gore navedeni spoj LED-diode radi stabilno, zauzima malo prostora i, što je najvažnije, prikazuje prisustvo mrežnog napona. Tačke spajanja uzimamo sa mesta uređaja gde dovodimo mrežni napon. Sklop možemo praviti na rednoj klemi, ili na minijaturnoj štampanoj pločici. Jedino moramo voditi računa da snaga otpornika bude jednaka, ili nešto veća od 1 W i da blok kondenzator ima radni napon preko 220 V. Kapacitet odabranog kondenzatora nije kritične vrednosti.
Na kraju, navedimo da LED-diode imaju i druge funkcije, a sve više kao svetleći elementi, što ih čini funkcionalnim i racionalnim izvorima svetlosti. Veoma slabo greju, napajaju se nižim naponima i neke ne trebaju posebno hlađenje. Pakuju se u različitim varijantama, što zavisi od namene i načina korišćenja. Sijalice sa LED-diodama sve više su u upotrebi, mali su potrošači, dugo traju i najveći deo električne energije pretvaraju u svetlosnu, što ih čini ekonomičnim i sve prisutnijim u domaćinstvima. Nekada su, kao i LED-diode, bile veoma skupe, a danas su pristupačne sa cenama i mogu se naći u većini prodavnica elektrotehničke robe.