U mnogim gradskim, pa i seoskim naseljima primećujemo mnoštvo antena, što od kablovskih distributera, radio-amatera, vojske i policije, PTT mreže, zemaljske TV mreže, kao i drugih korisnika radio-difuzne mreže. Pored antena, tu su i strujni vodovi visokog, odnosno niskog napona koji mogu biti vazdušni, ili podzemni. Za većinu njih moraju se pribaviti odgovarajuće dozvole za rad, odnosno za emitovanje radio-frekvencijske ( RF ) energije. Mi smo stalno utopljeni u vrlo slaba polja svih predajnika koji rade na svetu, dalekovoda i trafo stanica, ali i drugih zračenja o kojima smo nedavno pisali, uz konstataciju da o ovoj temi vlada posebno interesovanje naših čitalaca, što je zbog zdravlja čoveka sasvim razumljivo i opravdano.
Biološki efekti radio-frekvencijskih zračenja i njihove praktične implikacije privukli su veliku pažnju tokom poslednjih nekoliko godina. Radovi u profesionalnim i naučnim časopisima u vezi sa ovim problemima sreću se na sve strane. Na žalost, odjeci ovih radova u nekim stručnim časopisima nisu realni i u nekim slučajevima su čak senzacionalistički obojeni. Prosečan poznavalac ove problematike, i ne samo on, ostaje dezorjentisan, pitajući se da li opasnost od RF zračenja zaista predstavlja razlog za brigu, i ako je to slučaj, šta treba učiniti da se ona smanji. Dokazano je da izlaganje EM poljima na frekvencijama iznad 100 kHz može dovesti do apsorpcije energije u organizmu i do porasta temperature u telu. Zbog toga je neophodno poznavati prirodu ovih zračenja i njihova moguća štetna dejstva.
RF zračenja se po svom dejstvu totalno razlikuju od jonizujućih vrsta zračenja, kao što su gama i X-zraci. Gama zraci su prodorni i veoma opasni, pošto su elektromagnetne prirode, a zbog smanjivanja debljine ozonskog omotača sve ih više ima i u Sunčevoj svetlosti. Jonizujuća zračenja imaju kumulativan efekat, odnosno količina zračenja se sabira tokom vremena, pa zbog toga oni koji npr. rade u atomskim postrojenjima, ili se bave traženjem i eksploatacijom uranijumovih ruda, moraju da vode računa o ukupnoj dozi koju su primili tokom vremena, a koja ne sme da pređe određenu granicu. RF zračenja, dakle, nisu jonizujuća i najvažnije dejstvo ovih zračenja na biološke materije jeste izazivanje rotacije električno polarisanih molekula, kao što je to voda. Ova rotacija se manifestuje kao toplota, pa se navedeni efekat koristi u medicinskoj dijatermiji i mikrotalasnim pećima. Usled porasta temperature pojedinih delova čovečijeg tela nastaju trajna oštećenja. Tako npr. porast temperature za oko 10 stepeni (C) može da dovede do formiranja katarakta, a isto tako veći porasti temperature tela mogu da dovedu do smrti. U normalnim slučajevima efekat izlaganja RF energiji nije kumulativan ukoliko nije tako intenzivan da dođe do trajnog oštećenja tkiva, jer sve što se zagreje može da se i ohladi. Dejstvo RF energije na živo tkivo zavisi od izvora ove snage, oklapanja, a najviše od frekvencije zračenja. Zagrevanje dela tela može da se smatra opasnim ako toplota ne može da bude odstranjena telesnim odbrambenim mehanizmom za regulaciju normalne temperature tela, dovoljno brzo da se spreči porast temperature dovoljan da ošteti tkivo. Možda najkritičniji organ u ovom pogledu jeste sočivo oka, jer je ono blizu površine tela, a ne postoji protok krvi kojim se toplota odvodi. Na sreću, nisu zabeleženi alarmantni slučajevi da RF zračenja dovode do teških bolesti raka, ili genetskih oštećenja čoveka ili životinja.
Naučnici se slažu da oštećenje tkiva usled dielektričkog zagrevanja može da nastane pri gustinama snage tek znatno iznad 10 mW/cm2. Što se tiče mogućih bioloških efekata RF polja manjih intenziteta, i dalje postoji veliko neslaganje naučnika na Zapadu i na Istoku. Strožije kriterije i standarde imaju ruski načnici. Ova neslaganja manifestuju se i u različitim nacionalnim standardima, gde EU, svojim propisima, pokušava da uvede reda. U bivšoj Jugoslaviji dozvoljena granica iznosila je 1 mW/cm2, a danas su dozvoljene granice kod nas regulisane “Pravilnikom o granicama izlaganja nejonizujućim zračenjima” (”Službeni glasnik RS” broj: 36/09). Pored ove jedinice, za gustinu snage danas se sve češće koristi W/m2, W/kg, odnosno J/kg, što je u Pravilniku precizno određeno. Tako na frekvencije opsega 10 MHz do 110 MHz za struju kroz neki ekstremitet primenjuje se propisani referentni nivo od 45 mA (član 7.) Lokalizovani SAR se utvrđuje kao prosek šestominutnog izlaganja. SAR = dP/dm ( P: snaga izvora, m: masa tela ).
Na gustinu snage zračenja itekako utiče i upadni ugao pod kojim padaju EM talasi na posmatranu površinu, odnosno na ozračenu masu živog tkiva. Maksimalan intenzitet EM talasa je ukoliko pada pod uglom od 90 stepeni, tako da smanjenjem, ili povećanjem ugla intenzitet slabi, što se može matematički proračunati. Formula se odnosi na normalan pravac prostiranja.
Naučni stav po pitanju uticaja nejonizujućih zračenja na ljude, objavljuju nezavisne naučne međunarodne, ili nacionalne organizacije, među kojima glavnu ulogu ima Međunarodna komisija za zaštitu od nejonizujućeg zračenja ( ICNIRP ),Web site: www.icnirp.de .
Tabela: ICNIRP osnovna ograničenja za izloženost EM poljima frekvencije 10 MHz-10GHz
Oblast zračenja |
Opšta populacija |
Profesiuonalno osoblje |
SAR usređen za celo telo |
0,08 W/kg |
0,4 W/kg |
SAR usređen za tkivo glave i trupa mase 10 kg |
2 W/kg |
10 W/kg |
SAR usređen za tkivo ekstremiteta mase 10 kg |
4 W/kg |
20 W/kg |
Na kraju recimo koje su to situacije RF zračenja koje treba izbegavati: izlaganje RF snazi koja dovodi do stvarnog osećaja toplote, gledanje u talasovod, rad sa snažnim VHF/UHF pojačavačima sa skinutim poklopcima, korišćenje male antene u blizini očiju, podešavanje antena u radu, korišćenje ručnih stanica sa „antenom-palicom“, blizak kontakt sa mikrotalasnom pećnicom koja je uključena. Veoma je štetno držanje mobilnog telefona ispod jastuka dok spavamo ili u neposrednoj blizini očiju dok razgovaramo. Pored moguće opasnosti od strujnog udara, nije preporučljivo biti u blizini visokonaponskih provodnika i uređaja koji generišu visoke napone, a posebno zračenja struja visokih frekvencija. Nivo štetnog zračenja znatno slabi povećanjem udaljenosti (opada sa kvadratom rastojanja) od izvora RF zračenja, tako da je izvesno da antene na zgradama nisu toliko opasne kao što to mnogi laički predstavljaju. Najbolji način da se u to uverimo je ispitivanje RF zračenja pomoću odgovarajućih instrumenata uz primenu odgovarajućih tehnika. Jedna od najnovijih tehnika je dobijanje anatomskog modela ljudskog tela uz pomoć magnetne rezonance i primena FDTD (finitediference time domain) metoda za analizu raspodele energije u telu.
Izvori saznanja:
- 1.RF Hazards and-the Radio Amateur, Radio Comunication 2/2012,
- 2.www.icnirpde,
- 3.XXIII Simpozijum o novim tehnologijama u poštanskom i telekomunikacionom saobraćaju – PosTel 2005, Beograd, 13. I 14 decembar 2005. godine.