Elektroničari i iskusni konstruktori itekako dobro prepoznaju razliku između običnih i tzv. „pametnih“ punjača akumulatora. Obične punjače možemo naći sa dosta povoljnim cenama na različitim mestima, a ovu drugu vrstu nalazimo u specijaliziranim prodavnicama, međutim, postoje zaljubljenici elektronike koji se odlučuju i na samostalnu gradnju koja može dati očekivani rezultat, ili potpuno razočarenje. Za uporne i one koji spretno kombinuju teoriju i praksu uz iskustvo to je samo izazov koji se na kraju isplati.
Isplativost se ne ogleda u tome koliko smo uložili u gradnju, već da li smo dobili uređaj koji će „prepoznati“ vrstu akumulatora i automatski podesiti napon i struju punjenja. Prednost fabričkog punjača takve namene je što u konstrukciji ima mikroprocesor, a nešto slično se može napraviti i pomoću drugih elemenata, pre svega odgovarajućih cener dioda: BZ9, BZ12 i BZ15, releja i složenih kola koja upravljaju izabranim programom, kao što su IC koja su svojom ulogom slična delovanju procesora. Kod akumulatora je veoma bitno kako odrediti vršni napon i dimenzionisati struju punjenja, jer bilo kakvo nekontrolisano doziranje od propisanog napona dovodi do oštećenja ćelija. Tu su najviše osetljive Li-Ion baterije, dok su olovni akumulatori inertniji na neka manja prekoračenja i odstupanja od propisanog. Različite vrste baterija imaju različite preporučene struje punjenja o čemu itekako moramo voditi računa. Najbolje je puniti sa kontrolisanom strujom punjenja, a rizično je primenjivati brzo punjenje bez kontrole procesa, što nije osobina većine „pametnih“ punjača.
Interesantan je ugradni detalj, koji je primenjen u konstrukciji sa slike, veoma jak transformator iz pokvarenog UPS uređaja kome su u konstruktorskom rešenju za izbor potrebnih napona zamenjeni primarni i sekundarni namotaj, gde se, ipak, mogu javiti problemi oko potrebnih napona zbog zamene pojedinih izvoda prema bojama provodnika koje su kod UPS uređaja standardne. Takođe su ugrađene minijaturne, ali veoma snažne ispravljačke diode, MR2402, koje su u „Grec“ spoju. Napon je dimenzionisan do 14,8 V, pri čemu prestaje punjenje akumulatora. Takođe je proračunom komponenti određen donji prag napona ( 10 V ) koji će sprečiti potpuno pražnjenje akumulatora, što nije preporučljivo ni za jednu vrstu baterije. Kao prekidački sklop tog procesa koristi se relejni prekidač radnog napona 12 V koji svojim tehničkim osobinama može izdržati struje do 10 A. Ugrađena je zaštita od pogrešnog polariteta i kratkog spoja u bateriji, ili u samoj elektronici, pri čemu pregoreva topljivi, a u konkretnom slučaju deluje elektronski osigurač koji je složenije konstrukcije. Pošto je uređaj u eksperimentalnoj fazi rada i korišćenja, namerno nije objavljena njegova prilično složena električna šema, mada se sa slika mogu prepoznati njegovi vitalni delovi.
Sva dosadašnja ispitivanja i merenja pri ekspoloataciji ovog uređaja daju ohrabrujuće rezultate, jer je obezbeđena potpuna sigurnost punjenja, zanemarljivo malo zagrevanje poluprovodničkih komponenti i relativno brzo punjenje akumulatora čije se vreme može odrediti zadavanjem određene struje punjenja. Od mernih instrumenata jedino je ugrađen analogni ampermetar koji dosta precizno pokazuje kada je akumulator potpuno napunjen, što je značajno ako smo zaboravili da ga u određeno vreme isključimo. Po navedenim osobinama i ovaj punjač se može svrstati u „pametne“ punjače, slične onima koje imamo u punjačima Acu bušilica i kod drugih složenih uređaja čije punjenje izvora napajanja kontroliše mikroprocesor koji je nešto kvalitetnije rešenje kod punjenja baterija.
Ako vagamo isplativost ove gradnje, tu nismo u velikoj prednosti, jer fabrički „pametni“ punjači su već pristupačni sa cenama, a ponekad se putem Interneta mogu naći dosta kvalitetna rešenja, ukoliko to odgovara vrsti i specifikaciji odabrane baterije koju koristimo kao siguran izvor napajanja.
Najčešći uzrok požara u stambenim i drugim objektima je dotrajala, ili nepropisna električna instalacija, curenje plina i vode, kao i nepažnja pri rukovanju sa plamenom. Električne instalacije su loše ako nije izvršena pravilna preraspodela strujnih kola ( Kirhofova pravila ) kojom se obezbeđuje ujednačen protok električne struje kroz grane provodnika, ako su labavi spojevi u razvodnim kutijama, ormarima, ili na potrošačkim mestima. Ovde će biti reči i o debljini provodnika o kojoj ponekad ne vode računa ni bolji poznavaoci električne struje. Ušteda materijala ne sme imati prednost u odnosu na bezbednost i sigurnost prostora u kome boravimo i radimo. Za garantovanu bezbednost potrebne su određene preventivne mere.
Presek provodnika u fizici i tehnici obično se označava sa S, električni otpor sa R, a odnos ove dve veličine nama poznatom formulom: R = ρ * l/S, gde je „ro“ - grčko slovo specifična otpornost provodnika, l njegova dužina i S presek. Ako se presek provodnika smanjuje povećava se otpornost, a iz veze jačine struje i otpora strujnog kola: I = U/R, vidimo isti ( obrnuto proporcionalan ) odnos, struja je jača ako je provodnik manjeg preseka. Navedene veze fizičkih veličina su opredelile da se u instalacijama za sijalice i druge slabije potrošače standardno koristi presek od 1,5 mm2, a za utičnice, odnosno jače potrošače presek od 2,5 mm2. Prostije rečeno, ako je struja u provodniku jača, potreban je njegov veći presek. Ukoliko to nismo ispoštovali dolazi do zagrevanja provodnika, ili do njegovog palenja koje dovodi do požara i drugih katastrofa koje sa malo više pažnje možemo izbeći.
Povod za ovaj članak je jedna čisto praktična situacija. Pri nedavnoj uspešnoj opravci punjača - startera veće snage primetio sam da se kvar pojavio upravo na mestu gde je bio potreban veći presek, a to je prekidač za izbor napona 12/24 V, na kome piše 25 A, a startovanje motora povuče struju preko 100 A. Iako je na četvoropolnom prekidaču pojačana veza spajanjem ( dupliranjem ) odgovarajućih veza, to opet nije bilo dovoljno, jer se dobilo samo 50 A. Za normalno punjenje akumulatora ( do 10 A ) to nije nikakav problem, ali za startovanje motora i duže zadržavanje start prekidača mali presek provodnika-preklopnika u prekidaču neminovno izaziva kvar i pregorevanje njegovog kontakta. Možda je to nameran fabrički propust jer se takav četvrtasti prekidač ( 25 A ) teško može naći u prodaji, a opravka je zahtevala kvalitetnije rešenje i ubacivanje grebenastog prekidača velike amperaže. Njegova namerno izvedena paralelna veza na odgovarajućim kontaktima obezbeđuje protok struje do 120 A, što je sasvim dovoljno za kratko startovanje motora, ili za brzo punjenje akumulatora koje nije preporučljivo zbog mogućih štetnih posledica po njegove ćelije.
Na kraju treba istaći da nije kvalitetno rešenje ako upotrebljavamo produžne kablove za 230 V koje smo nabavili na pijaci, ili od nepoznatog proizvođača. Ni jedan od njih nema dovoljan presek kabla, a nekima su završeci kabla u kućištu razvodnika vezani labavim spojem bez odgovarajuće kleme, ili čvrstog spoja lemljenjem, što je najsigurnija veza. Neki razvodni kablovi nemaju uzemljenje ( žuto-zeleni provodnik ), što može dovesti do strujnog udara na potrošačima na kojima je potrebno povezivanje uzemljenja. Loši spojevi su najčešća mesta varničenja, zagrevanja i samopalenja koje se otkriva tek prilikom pojave dima, ili plamena. Zbog toga, pored najkvalitetnije instalacije, povremeno treba proveriti sva osetljiva mesta na kojima može doći do oštećenja zbog dužeg korišćenja, mehaničkih oštećenja zbog presavijanja, prikleštenosti i prekomernog istezanja kabla. Duže izlaganje provodnika Suncu i visokim temperaturama takođe može narušiti njegov kvalitet za upotrebu i bezbedno korišćenje u različitim situacijama. Sa strujom se ne smemo igrati, niti praviti namerne, ili nenamerne greške, jer nema te cene koju treba podneti ako je u pitanju bezbednost čoveka!
Nedavna uspešna intervencija na zameni izgubljenog fabričkog punjača sa odgovarajućim uređajem za ručno punjenje Li-Ion baterije za kvalitetnu bušilicu, koja služi i kao odvijač na struju, navela me da prenesem neka iskustva pri takvoj intervenciji. Pre svega, svaka malo bolja bušilica, pored odgovarajućeg „pametnog“ punjača u kućištu baterije ima elektroniku koja reguliše napon i struju punjenja, tako da moramo biti oprezni pri punjenju takvih baterija, koje su još uvek skupe, ali sa pravilnim održavanjem dugo traju. Zbog kompatibilnosti elektronike fabričkog punjača i elektronike upakovane baterije u plastično kućište, u ovom slučaju zaobišao sam tu elektroniku i napravio poseban ispravljač sa regulacijom napona i struje punjenja. To nije običan punjač, jer mora imati stabilan napon i podešenu struju punjenja prema podacima koji su dati na članku baterije.
Ako nemate odgovarajući punjač za Li-Ion bateriju možete je napuniti i ručno pomoću regulacionog izvora napajanja. Li-Ion baterije se, kao i olovni akumulatori, mogu puniti sa konstantnim naponom. Maksimalni dozvoljeni napon punjenja za 3,6 V članak je 4,1 V, a za 3,7 V članak je 4,2 V. Važno je napomenuti da viši naponi od navedenih nisu dozvoljeni zato što članci mogu eksplodirati, a niži naponi nisu uopšte preporučljivi, pošto na svakih 0,1 V manjeg napona gubimo oko 7% kapaciteta baterije. Poželjno je koristiti kvalitetan stabilizirani izvor napajanja i napon kontrolisati sa što preciznijim voltmetrom koji ima grešku merenja manju od 1%. Nakon podešenog napona i struje punjenja potrebna je povremena kontrola.
Podesite napon na 4,2 V, ili na veći ako punite više članaka odjednom. Važno je podesiti i maksimalnu struju koja može proteći kroz članke. Ako punite sa manjom strujom ništa loše se neće desiti, osim što će punjenje duže trajati (iz formule q = I*t sledi, t = q/I). Vrednost struje do 1 A je preporučljiva, jer Li-Ion članci nisu pogodni za velike struje punjenja i pražnjenja. Kada ste sve podesili spojite bateriju na izvor napajanja. Može vam pomoći ovaj savet za spajanje samo jednog članka. Ako je baterija prazna odmah će kroz članak poteći max. podešena struja. Kako se baterija puni tako će i napon rasti sve do podešenih 4,2 V, nakon čega struja počinje padati. Kada se smanji do podešene vrednosti napona baterija se može smatrati punom. Nije problem ako baterija ostane duže spojena nakon što se napuni jer prepunjavanje nije moguće ako se koriste gore navedeni naponi. Proces punjenja traje 2 - 3 h. Po završetku punjenja napon baterije će s vremenom padati i zaustaviće se između 3,7 - 3,9 V.
Tablica napona punjenja i pražnjenja za različite akumulatore
Izvor podataka: https://www.elteh.net/savjeti/rucno-punjenje-li-ion-baterija.html
Nedavno sam objavio autorski članak o uspešnoj preradi ATX-a, odnosno kompjuterskog napajanja za efikasno punjenje različitih vrsta akumulatora. Sve je bilo u najboljem redu dok nisam upotrebio potpuno ispražnjen olovni akumulator nešto većeg kapaciteta. Punjenje je počelo sa strujom od 5,5 A koja se kontinuirano smanjivala. Da bih potpuno testirao režim punjenja i pražnjenja akumulatora, nakon vršnog napona od 14,8 V, kada je jačina struje na ugradnom V/A bila blizu nule, ispraznio sam ga preko sijalice do kritičnog napona pražnjenja od 10 V, a onda ponovo započeo punjenje. Posle dva uspešna testiranja punjenja i pražnjenja olovnog akumulatora, napona 12 V i kapaciteta 55 Ah, ATX napajanje je iznenada prestalo da radi, a zašto utvrdio sam tek posle detaljne provere šta se dešavalo kada sam ostavio akumulator na punjaču koji nije bio uključen u mrežu.
Konstrukcija ATX-a, ili tzv. “čoperskog” napajanja je takva da povratna struja iz akumulatora utiče na njegove poluprovodničke komponente, tako da je u ovom slučaju došlo do nepredviđenog kvara koji je nastao kada sam ostavio priključen akumulator. Da se ne bi opet ponovilo delovanje povratnih struja iz akumulatora, na izlaz prerađenog ATX-a sam na plus pol priključka redno vezao jednu ispravljačku diodu veće jačine ( do 10 A ). Takve diode mogu se naći u rashodovanim punjačima akumulatora, ili u specijaliziranim prodavnicama. Ukoliko dioda prilikom punjenja akumulatora nešto više greje možemo je montirati na odgovarajući aluminijski hladnjak radi odvođenja viška toplote. Dioda ne dozvoljava povratnu struju iz akumulatora čime je poslužila kao efikasna zaštita od opisane pojave.
Drugi problem koji može nastati je da se za dobijanje potrebnog napona za punjenje akumulatora kao minus pol izvora može koristiti plavi provodnik koji je na -12 V. Za pravilno punjenje akumulatora sledi jednostavna računica odabira napona: 3 - ( - 12) = 3 + 12 = 15 ( V ), ili neka druga kombinacija kojom određujemo željeni napon punjenja Acu baterije. Pošto je crni provodnik na nuli, ovakve ispravljače ne možemo koristiti na uređajima koji su sa minus polom napajanja vezani za masu - “uzemljenje”, koje je takođe na nuli. Za rešavanje problema potencijalnih razlika moramo koristiti V/A metar kojim ćemo meriti sve napone i jačinu struje. Preporuka je da se kod struja preko 5 A trebaju koristiti provodnici odgovarajućeg preseka, pogotovo kod punjenja akumulatora većeg kapaciteta.
Rešavanjem navedenog problema povratne struje koja može da negativno utiče kada ATX napajanje nije pod naponom, a priključena je baterija na njegov izlaz, dobijamo dosta sigurno i u praksi ispitano rešenje za punjenje akumulatora različitih vrsta. U praksi, takođe, dokazano pravilo je da napon izvora struje kojim punimo akumulator treba da bude oko 20 % viši od napona baterije. Tvrdnja da se sa ATX napajanjem, koje na izlazu daje napon od 12 V, može napuniti akumulator od 12 V je čista zabluda, jer u tom slučaju ampermetar pokazuje nulu, što znači da nema struje punjenja, tako da će akumulator biti nedovoljno napunjen, što mu skraćuje vek trajanja i ne pruža njegovu pravilnu upotrebu. Da bismo pravilno odabrali napon moramo znati na kojim potencijalima se nalaze kontakti ATX napajanja, koje ima dve varijante po broju priključaka, a njihove oznake su ATX 1.0 sa 20 priključaka i kontakt ATX 2.0 sa 24 priključka. Za bezbedan rad prerađenog ATX napajanja treba ugraditi dobro hlađenje sa postojećim kulerom koji treba pravilno usmeriti za odvođenje Džulove toplote.
Proteklih martovskih dana sam razmišljao šta da ekskluzivno, kao iznenađenje, poklonim za rođendan mojoj starijoj kćerki Heleni. Znam da ne voli da joj kupujem neke sitnice koje će je donekle obradovati, tako da je novčani poklon za većinu slavljenika možda najbolji izbor, ali u svemu tome nedostaje ono pravo iznenađenje. Prebirući neke moje arhivske dokumente iz vremena bavljenja novinarskim poslom nailazim na sačuvane audio snimke na starom reporterskom magnetofonu, koji su zabeleženi daleke 1983. godine, kada je Helena imala svega deset godina. Stavljam traku na moj nekadašnji novinarski magnetofon koji je bio ispravan, ali on ne daje znake života. Vreme je učinilo svoje!
Magnetofon sam otvorio i prvo pregledao Acu bateriju kojoj je davno istekao rok. Radi se o bateriji napona 6 V koju sam zamenio novom, ali pre toga, preko ispravnog ispravljača konstatujem da se radi o nekom težem kvaru. Dve gumice za prenos pogona su se prosto istopile, menjam i njih, a onda i složeni elektromotor sa osam priključaka. Zamena donosi izvesnu promenu, ali ton magnetofona nije ujednačen, zavija, ili ubrzava. Na kraju pipave opravke ispitujem elektroniku ( pločicu drajvera ) elektromotora koja ima jedanaest priključaka koji su uglavnom povezani sa izvorom napajanja i elektromotorom. Promenom nekoliko vitalnih komponenti na drajveru dolazim do konačnog rešenja tog problema koji je nastao zbog dugogodišnjeg stajanja i nerada uređaja.
Drugi prateći problem, koji se javio, je kako zvuk sa trake preneti u digitalni zapis. Pronalazim odgovarajući program ( „Audacity“ ) za kvalitetno presnimavanje zvuka sa magnetofona ( UHER 4000 ) na računar preko ulaza Lin. kao i njegovo konvertovanje u MP3 format. U tom programu, nakon instalacije i prebacivanja analognog u digitalni ( stereo ) zapis, imaju različite napredne opcije korekcije-podešavanja kvaliteta snimljenog zvuka koje sam koristio u konačnoj obradi audio materijala.
Epilog cele priče je što sam, pored poodavnog razgovora sa kćerkama Helenom i Tanjom, „iskopao“ iz sačuvane arhive i druge audio snimke, odnosno snimak unuke Danijele i unuka Darka od pre osamnaest godina i sve, kao pravo iznenađenje, spakovao na jednu memorijsku karticu, što će im služiti kao uspomena na neka skorašnja i davnašnja vremena. U tim davnašnjim vremenima, kada nije bilo kompjutera i mobilnih telefona, moramo priznati da se više razgovaralo sa decom u krugu porodice, što danas nije slučaj. Sve više postajemo stranci, deca su prosto zakovana za mobilne telefone i računare, krstare društvenim mrežama uz veliku mogućnost da naiđu na zloupotrebu. O tome roditelji itekako treba da brinu i da i sami budu upućeni u moderne tehnologije koje, pored niza prednosti, imaju i lošiju stranu. Najveći problem je svesno bežanje od stvarnosti, od prirode i porodice koja je, pored škole, stub vaspitanja dece, što u uslovima pandemije koronavirusa zaslužuje dužnu pažnju. Kakve će psihičke posledice ostaviti sama pandemija na mlade, a posebno na starije i bespomoćne osobe možemo samo nagađati i na kraju se čuditi šta nas je sve snašlo. U svemu ovome moramo biti jaki i pronaći nešto što će nas usrećiti, baš kao ova istinita priča o magnetofonu koji još uvek služi kao draga uspomena na zdravo mentalno odrastanje moje dve kćerke i unučadi.
Nedavno sam na ovom portalu izneo ideju kako preraditi ATX napajanje u dobar ispravljač i ujedno punjač akumulatora različitih vrsta i namena. Pošto sam imao na raspolaganju kvalitetnu metalnu kutiju od jednog rashodovanog uređaja, rešio sam da je za relativno kratko vreme prilagodim za konstrukciju „pametnog“ punjača akumulatora. Osnova gradnje bilo je polovno, ali ispravno i kvalitetno kompjutersko napajanje. Tako sam ideju pretvorio u koristan uređaj za eksperimente, ali i punjenje akumulatora.
Poštujući osnovna pravila konstrukcije, posle nabavke kutije, napravio sam plan smeštaja elektronskih komponenti, gde je najveći deo prostora pripao ATX napajanju kod koga sam objedinio kablove iste boje u čvrste zajedničke spojeve zalemljene na okruglim kabal stopicama, vezujući ih po rastućem naponu na rednu keramičku stezaljku. Kod uređaja sam na napojnom kablu namerno izostavio uzemljenje, odnosno bez njegovog vezivanja za nulu, da ne bi došlo do neželjenih kratkih spojeva, jer je u ovom slučaju plavi provodnik na potencijalu od -12 V, a uzima se kao minus pol izvora, crni su na nuli, narandžasti na 3,3 V, crveni na 5 V i žuti na 12 V. Kombinovao sam potencijale od -12 V i 3,3 V, te sam tako dobio kvalitetno napajanje akumulatora ( 15,3 V ) sa strujom koja može preći i 5 A, što zavisi od stanja napunjenosti akumulatorske baterije. Za kontrolu punjenja uradio sam elektronsku regulaciju napona i struje punjenja i pražnjenja ( određena je potpuno drugačija namena dva potenciometra sa prednje strane kutije ), na taj način što sam zadao vrednost do 14,8 V, tako da punjenje akumulatora prestaje kod zadatog napona za akumulator. Biranjem jačine struje punjenja finom regulacijom samo produžavamo, ili skraćujemo vreme punjenja. Za vizuelnu kontrolu odabrao sam digitalni V/A - metar čije spajanje je dosta jednostavno, pošto se uz instrument dobiju odgovarajući kablovi. Odabrao sam ugradnju instrumenta koji precizno registruje jačinu struje do 10 A i napon do 100 V. Za njegovo napajanje upotrebio sam poseban izvor struje sa regulatora napona LM7812. Ugradio sam dva ventilatora ( „kulera“ ), jedan za direktno hlađenje ATX napajanja i drugi za stalnu cirkulaciju zagrejanog vazduha iz kutije. Ventilatori se napajaju stabilnim izvorom napona od 12 V koji sam uzeo sa ATX-a. Posebnu brigu posvetio sam da sve izvode na kutiji uređaja preradim za dostupne izvore tri različita napona: 3,3 V, 5 V i 12 V, a da se stabilno punjenje akumulatora do 14,8 V može ostvariti preko dve ugrađene buksne na prednjoj strani kutije ( crna - minus i crvena - plus ), strogo pazeći da plavi provodnik bude galvanski odvojen od mase, odnosno spleta crnih provodnika ATX napajanja. Pored navedenog napajanja ugradio sam mrežni transformator manje snage koji služi za napajanje složene elektronike kontrole i fine regulacije pojedinih procesnih radnji kojima se obezbeđuje potpuno kontrolisano punjenje i sigurna elektronska zaštita od kratkog spoja i pogrešnog polariteta.
Uređaj je detaljno testiran u režimu eskploatacije i maksimalnog opterećenja, pri čemu se pokazao stabilnim izvorom napajanja, ali i punjenja akumulatora. Cena ugrađenih komponenti nije velika jer je korišten raspoloživi materijal koji nije završio kao odbačeni elektronski otpad. Ispravljač može poslužiti za različite namene, a cilj gradnje bio je da se praktično pokaže kako uspešno preraditi ATX napajanje za neku drugu namenu. Ovim je dobronamerno demantovana tvrdnja nekih konstruktora da se akumulator može uspešno puniti i sa 12 V sa ATX napajanja. Za sigurno punjenje akumulatora potrebno je obezbediti napon koji je do 23,33 % viši od 12 V. Sa naponom od 12 V akumulator se ne može nikako napuniti. Poređenja radi, to bi izgledalo kao da iz bokala manje zapremine punimo vodom posudu nešto veće zapremine. Posudu ćemo napuniti do nekog nivoa, ali nikada neće biti potpuno puna!
Većina konstruktora nastoji da u svojoj radionici ima različite izvore naizmeničnog i jednosmernog napona. Različite vrednosti naizmeničnog napona možemo dobiti preko odgovarajućeg autotransformatora, ili sa galvanski odvojenog sekundara transformatora. Pošto sam na gradskom otpadu pazario jedan dobro očuvan mrežni transformator velike snage, koja prema preseku njegovog jezgra iznosi oko 500 W, izgledno je kao napajanje starog kinoprojektora, proverio sam realnu mogućnost da se deblji izvodi njegovih namotaja koriste kao sekundar, a kao primarni namotaj poslužio je izdvojeni segment tanje žice koji je nekada, kao sekundar, indukovao napon od 400 V. Dovođenjem mrežnog napona od 230 V na taj izvod dobio sam galvanski odvojen sekundar od mrežnog napona uz mogućnost različitih kombinacija napona preko grebenastog preklopnika koji je ranije služio za neke druge varijante promene naizmeničnog napona. Preklopnik, sa tri radna i početnim neutralnim ( nultim ) položajem, namenjen je za veoma jake struje, što je u startu odgovaralo zamišljenoj koncepciji uređaja.
Ova radnja me još uvek podseća na uspešno izvedenu varijantu zamene primarnog i sekundarnog namotaja kod UPS uređaja, o čemu sam detaljno pisao u mojim ranijim člancima. U ovom slučaju dobio sam različite napone sekundarnog izvoda, tako da sam odabrao 15 V, 25 V i 50 V ispravljenog naizmeničnog napona, što može poslužiti za različite eksperimente, a nekada i za brzo punjenje olovnih akumulatora, jer jačina struje prelazi 10 A za vrednost napona od 15 V. Odabrao sam Grecov spoj od 35 A, jer je pri naponu od 14,8 V maksimalna jačina struje 33,78 A. Fina filtracija podešenog jednosmernog napona izvedena je pomoću odgovarajućeg elektrolitičkog kondenzatora manjeg kapaciteta, čiji radni napon treba da bude minimalno 120% od maksimalno izabranog jednosmernog napona. Kod brzog punjenja Pb akumulatora napon punjenja ne bi smeo da prelazi 15 V, jer bi u tom slučaju došlo do ključanja elektrolita. Ako baterija ključa tokom punjenja, to je signal da je gotovo napunjena i da se ne može ostaviti u tom stanju tokom noći, jer to može dovesti do negativnih posledica po ćelije akumulatora. Sa naponom od 14,8 V bi se sa ovim punjačem akumulatorska baterija standardnog kapaciteta od 54 Ah, bez ikakvih štetnih posledica za ćelije akumulatora, napunila za 1h i 36 min. Veoma precizan proračun vremena punjenja akumulatora vršimo pomoću poznate formule: q = I*t, odakle je t = q/I = 54 Ah/33,78 A = 1,6 h = 1 h 36 min. U praksi nigde ne primenjujem brzo punjenje akumulatora, jer sam se uverio da sporo punjenje ima niz prednosti i da uglavnom produžava radni vek akumulatora. Ako struja punjenja prelazi 5 A to nije dobro ni za jedan akumulator, posebno za čelične akumulatore koji imaju posebne uslove punjenja i pražnjenja.
Na kraju, mnogi će se zapitati, koja korist i trošak oko sagrađenog uređaja? Pre svega, transformator nije završio kao otpad koji se prodaje na kilogram, već kao sklop sa različitim izborom napona i proveru ispravnosti drugih uređaja koji koriste odgovarajuće jednosmerne napone. Ono što je još vrednije, ako proverimo koliko košta bilo koji novi mrežni transformator velike snage, na ogromnom smo dobitku, jer je uloženo veoma malo novčanih sredstava, a dobilo se daleko više. Ovakav uređaj može se koristiti i kao efikasno napajanje pojačivača velike snage, pošto daje dovoljnu jačinu struje i daleko je kvalitetnije rešenje od „čoperskog“ napajanja koje nema transformator. Jedina mu je mana što ima znatno veću masu, ali svaki bolji poznavalac tehnike uglavnom prema masi određuje vrednost uređaja, bilo da je nov, polovan, ili smo ga našli na otpadu gde bi završio kao staro gvožđe. Za mene je najveća vrednost opisanog uređaja njegova multifunkcionalna praktična namena u radionici, siguran i bezbedan rad i odgovarajuća provera teorije u praksi. Zbog toga mu je u mojoj hobi radionici određeno posebno mesto, da bude nadohvat ruke i da posluži za različite eksperimente, provere, precizna merenja i nove napredne konstrukcije.
Plavi ekran je verovatno najomraženija pojava većine korisnika Windows operativnog sistema. Uzrok je u najvećem broju slučajeva hardverska neispravnost, ali, praksa potvrđuje da nije retka pojava plavog ekrana zbog korišćenja neadekvatnih drajvera ili nekompatibilnih aplikacija. Ako je Vaš računar stariji od pet godina, prva stvar koju treba proveriti jeste njegovo napajanje. Potrebno je staviti ispravno napajanje, ili uraditi opravku starog napajanja koje će dati stabilan napon svim delovima računara.
Ako nastave da se pojavljuju isti simptomi, staro napajanje najverovatnije nije uzrok kvara, mada se ponekad dešava da neispravno napajanje lančano proizvede još neki kvar koji se najčešće dešava na RAM memorijama.
Sledeći korak jeste testiranje RAM memorije. Za ovu namenu, ako koristite Windows 7, može Vam poslužiti instalacioni DVD Windows-a 7. Pokrenite Setup sa diska, izaberite željeni jezik, a zatim, u narednom koraku izaberite opciju “Repair your computer”. Ako, ipak nemate ovaj instalicioni disk, naš predlog je da upotrebite “Memtest86″, najpouzdaniji alat za testiranje memorije. Imajte na umu da testiranje memorije traje dosta dugo i da moramo imati poprilično strpljenja. To nije jednostavna radnja, tako da je najbolje pogledati uputstvo preko Interneta kako se radi ovaj test, a pre svega mora se preuzeti navedeni program koji ima besplatnu verziju.
Ako testiranje memorije pokaže neispravnost RAM memorije, zamenite memorijski modul i problem je verovatno rešen. Ukoliko to nije slučaj, savetujemo da pogledate tekst na plavom ekranu, jer operativni sistem na tom ekranu ispisuje šifru greške, što Vam može biti od velike koristi u daljoj dijagnostici. U svakom slučaju, za ovu radnju je potrebno poznavanje engleskog jezika, ili poziv u pomoć prijatelja da prevede upozorenje.
Utvrdivši da računar nema hardversku neispravnost, prvo na šta treba obratiti pažnju jesu drajveri. Najčešće se problem javlja kod drajvera za grafičku karticu. Naš je savet je da instalirate drajver sa originalnog diska koji je isporučen prilikom kupovine kartice, ili da idete komponentu po komponentu i tako ažurirate drajvere. Za takvu radnju će trebati malo više vremena. Ukoliko su drajveri u redu, a problem je u Kernelu, možete da pokušate “System Restore”, odnosno da sistem vratite u stanje kada je računar radio bez problema. U tom slučaju možda ćete izgubiti softver koji je u međuvremenu instaliran ( a možda je baš neki njegov fajl oštetio operativni sistem ), ali svi vaši podaci koje ste u međuvremenu snimili biće sačuvani.
Moje dugogodišnje radno iskustvo sa pojavom plavog ekrana potvrđuje da se gotovo uvek radilo o drajverima, često je kao uzrok bilo napajanje, a nekoliko puta dotrajale memorijske kartice koje su stradale zbog visoke temperature. Njihova zamena polovnim nije dobar izbor, tako da je najbolje da kupimo novu RAM memoriju. Treba, ipak, imati u vidu da tehnologije brzo napreduju i da se tome moramo stalno prilagođavati, jer ulaganje u nešto što je prevaziđeno je rasipanje novca. Nekada je bolje kupiti novi računar nego vršiti nadogradnju komponenti koje su vremenski pregažene. To se posebno odnosi na matičnu ploču zbog nekompatibilnosti komponenti.
Primetio sam da kod mnogih korisnika računara postoji neizgrađena navika da se računar redovno održava i čisti od virusa i zaostalih tragova surfovanja na Internetu. Postoji dosta besplatnih antivirusnih programa i klinera, tako da ostaje slobodan izbor za što će se neko opredeliti. Pošto nemam nameru da favorizujem bilo koji od AVP ( plaćeni, ili slobodni ) i klinera za čišćenje računara, moja preporuka je da računar moramo redovno održavati, posebno ako smo često na Internetu. Mnogi, ne znajući da ne treba, instaliraju AVP i na Windows 10. Ovaj operativni sistem ima već ugrađen AVP koji se sam ažurira i uspešno brani vaš računar od napada virusa. Takođe, nije potrebno da instaliramo po nekoliko AVP koji se pri radu “sukobljavaju”, a time usporavaju ceo operativni sistem. Pravilno i redovno održavanje hardvera i softvera računara smanjuje izdatke kućnog budžeta.
U idealnom svetu života i rada sa tehnikom, vaš PC bi trebalo da traje onoliko koliko to želite, a jedini razlog za kupovinu novog trebalo bi da budu samo aktuelne komponente, a nekad i potencijalni kvarovi. Nažalost, mi ne odlučujemo kada će se nešto od tehnike pokvariti, niti koliko će godina biti aktuelno. Podsetimo se iz prakse koji su najčešći kvarovi na računaru.
Iako matične ploče nemaju pokretne delove, one su toliko kompleksne i specifične u svojoj konstrukciji da čak i najmanji kvar može da bude katastrofalan. Bilo kakav pokušaj opravke je složena radnja koja uspeva profesionalcima i dobrim poznavaocima tipičnih kvarova na matičnoj ploči. Najčešći kvarovi su osušeni ( nabubreli ) elektroliti koji se lako menjaju, ali teži kvarovi su dotrajali spojevi sitne štampe matične ploče. Vek joj se itekako može produžiti upotrebom UPS uređaja koji obezbeđuje stabilno napajanje i zaštitu pri nestanku struje u mreži, ili pri varijacijama napona. Ukoliko računar posle isključenja ne “pamti” datum i vreme uzrok je prazna BIOS (CMOS) baterija koja se lako menja, što zavisi od konstrukcije i dostupnosti.
Diskovi dolaze u dva pakovanja, hard-disk ( HDD ) i SSD. Kompjuter ne može da funkcioniše bez jednog od njih, jer se tu nalazi operativni sistem. Ako vam disk otkaže poslušnost, odmah morate da pronađete zamenu, ali je najveći problem kako sačuvati i skinuti podatke koji se nalaze na njemu. HDD i SSD mogu da se pokvare, ali iz različitih razloga. HDD je mehanički i ima pokretljive delove. Zbog toga vremenom dolazi do fizičkih kvarova. SSD je baziran na čipovima fleš memorije, i nema pokretne delove. Međutim, fleš memorija vremenom počinje da bude nepouzdana u skladištenju podataka i podložnija je problemima usled ekstremnih temperatura.
RAM je ključan za rad kompjutera i jedan je od prvih delova koje bi trebalo nadograditi ako želite da vam kompjuter brže radi. Trenutna norma za solidnu brzinu kompjutera iznosi 8GB RAM-a. U zavisnosti od modela i brenda koji kupite, razlikuje se i njihov životni vek. U savršenim uslovima, RAM ima iznenađujuće dug životni vek. Ipak, postoje dve stvari koje u sekundi mogu da “ubiju” RAM - temperatura i promene napona napajanja.
Postoji nekoliko stvari koje morate da uzmete u obzir kada kupujete napajanje za svoj PC, ali životni vek je svakako najvažniji. Napajanja su malo gora nego RAM po pitanju životnog veka – naravno pod idealnim uslovima. Pod normalnim uslovima koriščenja, napajanje bi trebalo da traje barem pet godina, možda čak i deset ako imate sreće. Najčešći kvarovi kod napajanja su osušeni elektroliti koji se mogu lako zameniti, te prekinute veze na pločici koje se mogu osvežiti ( pojačati ) ponovnim lemljenjem slabih spojeva.
Verovatno niste puno razmišljali o ventilatoru koji održava život procesoru, grafičkoj kartici i drugim vitalnim delovima koji se u toku rada greju. Sigurno se desi da i ne primetite kada neki od ventilatora prestane sa radom. Na svu sreću, ventilator je lako i jeftino zameniti. Međutim, posebni ventilatori koji hlade procesor preko aluminijskog tela hladnjaka, ili grafičku karticu, ne mogu biti brzo zamenjeni i njihov kvar vas može skupo koštati, jer će sa sobom, usled pregrevanja, uništiti i jednu od ove dve komponente. Ventilatori su mehaničke komponente, baš kao i hard diskovi i zbog toga može da dođe do njihovog trošenja tokom vremena. Mogu se povremeno čistiti, ili da im se zameni mast, ili ubaci kapljica mašinskog ulja na osovinicu čije ležište se zbog okretanja osušilo, tako da se čuje bučan rad ventilatora. Ovu pojavu dodatno mogu da ubrzaju prašina i brojne druge čestice koje se sakupljaju na lopaticama ventilatora. Kontrola rada ventilatora na procesoru i nekim grafičkim karticama može se pratiti softverski instaliranjem odgovarajućih namenskih programa, ili podešavanjem vršne temperature u BIOS-u. Pri dostizanju zadate kritične vrednosti temperature ( 72 stepena C ) računar se sam gasi i tako spašava vitalne komponente od težih kvarova. U tom slučaju treba utvrditi uzroke pregrevanja komponenti, a potom ih što pre sanirati.
Na kraju recimo da neke vrste računara zvučnim signalima upozoravaju na različite hardverske i softverske probleme, tako da prema dužini trajanja i po broju dugih i kratkih “bip - signala” možemo lakše pronaći kvar. Šta konkretno znače pojedini zvučni signali možemo lako pronaći na Internetu, ili u uputstvu za matičnu ploču. Još jednom podvucimo da UPS spašava PC od mogućih problema i da njegova nabavka nije nikakav luksuz, bez obzira na cenu i na kasniju zamenu baterije za UPS-a koja ima svoj ograničen rok trajanja.
Svaka ozbiljnija konstrukcija i gradnja NF stereo pojačavača, pored planski pripremljenog pristupa, kvalitetne stručne opservacije i dobrog poznavanja njegovih osnovnih funkcija, traži posebnu predostrožnost pri određivanju najboljeg položaja ulaza, izlaza i ispravljačkog stepena, kao i kod uzemljivanja i pravilnog oklapanja delova uređaja. Na ulazu pojačavača osetljivost je velika, a zbog toga i pojačanje ima veliku vrednost. Primaran zadatak gradnje je kako pravilno oklopiti predviđene ulaze i sprečiti njihov negativan uticaj na izlazni stepen.
Kod NF pojačavača velike snage od ispravljača teku struje od nekoliko ampera. Provodnici kroz koje teku tako jake struje ne smeju biti povezani nekim povratnim vezama sa ostalim stepenima kola. U suprotnom možemo očekivati pojavu oscilacija, bruma, ili nestabilnost u radu pojačavača. Ove pojave se javljaju zbog malog, ali ipak, konačnog otpora provodnika kroz koje teku tako jake struje.
Uzemljivanje stereo pojačavača još je kompleksnije pitanje, jer se nipošto ne sme dozvoliti da između bilo koje dve tačke na potencijalu mase postoje dva provodna puta ( tzv. „petlja bruma“ ). Najbolje je sve uzemljiti na jednom čvorištu minus pola elektrolitičkih kondenzatora ispravljačkog stepena koji su, po pravilu, velikog kapaciteta, odnosno vrednosti od nekoliko hiljada µF. Uzemljenje za izlazne tranzistore i zvučnike se, takođe, vezuje u zajedničku tačku na ispravljaču. Vodovi za napajanje izvode se odgovarajućim provodnicima, a spajaju u jednoj tački u ispravljaču. Vodovi za napajanje predpojačavača mogu se međusobno vezati, ali što kraćim vezama, pa se jedan od pretpojačavača poveže sa ispravljačem.
Provodnici izlaznog stepena treba da budu što kraći, a dobro bi bilo da se vode zajedno provodnici koji idu na emiter, odnosno kolektor ( na taj način se smanjuje magnento polje ). Posebno treba naglasiti da se mase koaksijalnih kablova vezuju samo na jednom kraju i da su svi vodovi simetrično postavljeni. Ispravljački stepen treba da je ožičen debelim provodnicima i na taj način ćemo sprečiti pojavu ometajućih polja i samooscilacija koje se teško otklanjaju. Izlazna otpornost ispravljača trebala bi da bude što manja, što zavisi od vrste i klase. U suprotnom stabilizacija će biti loša, a napon će varirati u istom ritmu kao i ulazni signal što dovodi do nestabilnog rada pojačavača. Poželjno je, takođe, pravilno oklopiti mrežni transformator, ispravljač i predpojačavač sa priključcima. Ovo je najbolje izvesti čeličnim limom, s obzirom na njegove magnetne osobine.
Posebna dilema među konstruktorima je, da li uzemljiti, ili ne uzemljiti pojačavač. Neki su za, a neki protiv takve radnje. Ako bolje pogledamo, sva kvalitetnija fabrička pojačala su uzemljena, posebno ako imaju metalnu kutiju. Neki pojačavači bruje ukoliko nisu uzemljeni, posebno za električnu gitaru, ako nisu uzemljerni svi njeni metalni delovi. Svaki uređaj je priča za sebe, nekim prosto ne treba uzemljenje! Ako to radimo, onda treba proveriti da li imamo ispravnu mrežnu instalaciju kod koje napon između nule i uzemljenja ne bi trebalo da prelazi 10 V, a najbolje je da bude 0 V. Napon između faznog voda i uzemljenja trebao bi da bude oko 230 V i, naravno, između faze i nule 230 V. Ukoliko pojačalo koristi mikrofon, a nije uzemljeno, može se desiti proboj napona na masu pojačala, a time i na telo mikrofona, što krije opasnost od udara struje. Ako su metalna kutija i masa pojačala uzemljeni, neće doći do takve neprijatne i po život opasne pojave. Uzemljenje pojačala podrazumeva vezivanje kutije i minus pola čvora izvora napajanja na provodnik koji služi kao uzemljenje. Kod nekih pojačavača, kao što je ovo sa priloženih slika, nikako ne smemo minus pol napajanja vezati na masu, već samo minus pol odvojenog izvora napajanja predpojačala koji je provodno, preko širma, vezan za telo mikrofona i za kutiju. Interesantno je iskustvo da se kod ovog pojačavača minus pol izvora napajanja i minus pol napajanja predpojačavača moraju vezati preko blok-kondenzatora čija se vrednost određuje eksperimentalno. Odabraćemo kapacitet blok-kondenzatora koji eliminiše i najmanji šum na izlazu. O ovom interesantnom problemu, koji može stvoriti glavobolju svakom konstruktoru, pisao sam nedavno na ovom portalu ( „Pojačalo sa izlazom bez spoja sa masom“, objavljeno, 18.01.2020. ), upravo prilikom gradnje uređaja koji je prikazan na slikama.
Na kraju, moj savet je da se ne treba nikako upuštati u konstrukciju i gradnju ako nismo dobri poznavaoci principa rada pojačavača i opisanih problema na koje možemo naići, te ako nemamo izgrađenu naviku preciznosti, pravilnog čitanja šema po kojima radimo i jaku volju da planiranu konstrukciju dovedemo do kraja. Pre početka rada treba odabrati odgovarajuću kutiju, odrediti raspored podsklopova, nabaviti sve delove i obezbediti potreban pribor i alat za rad. Mnogi se opravdano pitaju, da li je uopšte isplativija gradnja, ili kupovina fabričkog uređaja. Moje dugogodišnje konstruktorsko iskustvo kaže da današnji fabrički uređaji služe veoma kratko, a uređaji koje sam temeljito gradio besprekorno me služe godinama. Ako gledamo na cenu, daleko skuplje je ono što sami pravimo, problem je odgovarajuća šema, izrada štampanih pločica, nabavka komponenti, adekvatna kutija, ali zadovoljstvo nakon uspešne gradnje ima nemerljivu cenu i potvrdu znanja u praksi.
Literatura:
1. „Audio amplifier systems“ - Philips, naučna publikacija iz 1972. godine,
2. M. Kričković: „Predostrožnosti pri gradnji NF pojačala“.