Evo mene u školskom dvorištu "Moša Pijade". Osnovna škola "Moša Pijade" u jednom predivnom mestu koje se zove Gudurica. Deca su iza mene, zagrevaju se za još jednu igru, za devetu epizodu serijala "Zaboravljene dečje igre". U pitanju je lastiš. A kako se igra, sad ćete čuti.
-Pravila uglavnom određuju deca. Pravilo je uglavnom da se ne sme zapeti o lastiš. Može se igrati pojedinačno, mogu igrati parovi. Ako igraju parovi, ovde je konkretno igrica jedan, dva, tri, mora da naskoči na prvu-skoči, naskoči na dve dva puta-iskoči. I na kraju najteža kocka. Ako igraju u parovima, prvi par-ako pogreši jedan od parova, drugi ga ispravlja. Ako ga ispravi oni nastavljaju igru. Ako ne ispravi, on ulazi u lastiš i ide drugi par. Kada završe najniži nivo ???, polako podižu i samim tim deci se tu podiže i skočnost. Kraj je dok ne dođu do visine koju ne mogu da preskoče. Osmaci u moje vreme skakali su pojas. Ovi skaču tu negde do kolena. Obično greše na kocki. To je prva igra. Ima i druga igra "ema esasa", gde oni pevaju pesmicu "Ema esasa-esasa pipi duga čarapa" i tu se istovremeno okreću. Isto pravilo kad se igra u parovima. Par pogreši-sledeći pored njega ga ispravlja. Treća igra koju su donele devojčice sa mora "Kli-kli-klikeri, majčini su biseri. Biseri su skupi, a dečaci nisu glupi.", u današnje vreme. Da bi odgovorili devojčicama, oni dolaze sa pesmicom "Lu-lu-lutkice, majčine su lutkice, lutkice su skupe, a devojčice nisu glupe." I ima još. Mi smo kao deca naučili da zvezdu radimo preko lastiša.
Igra leleškinje igrala se u ovim krajevima. Naše bake i deke igrale su ovu igru. Ja sam pričala u komšiluku sa starijim ljudima i znaju da igraju ovu igru. Cilj ove igre jeste da se deca podele u dve grupe. Naprave živi zid držeći se za ruke i počinje tako što jedna grupa viče "leleškinja", druga odgovara "vojvoškinja". Grupa koja je vikala "leleškinja" pita "koga ćete?". Oni se dogovore koga će da pozovu. Pozovu Bojanu i Bojana trčećim korakom trči do grupe koja ju je pozvala i pokušava da probije zid. Ako probije zid ostaje u grupi, ako ne probije zid vraća se u svoju grupu.
Igra koju danas igramo, danas se zove šuge. Mi smo je nekada ovde u Pavlišu, pošto sam meštanin Pavliša, zvali lecke. Sam naziv i ime lecke verovatno je engleskog porekla "let's go", ali nama su to bile lecke, predpostavljamo da je tako. Šuge se igraju kao imitacija lova. Deca se jure u nekom slobodnom prostoru. Nažalost zbog današnje situacije mi nismo u slobodnom prostoru, a i duva vetar. Jure se, ko koga dodirne taj je šuga. Šuga se prenosi i to tako traje u nedogled. Bitno je da su oni napolju, da se igraju i da su veseli.
Zuce. To je igra gde je moralo da bude bar tri takmičara, ali je poželjno bilo da ih ima više. To je bila muška igra gde su deca sticala pre svega snagu, okretnost. Gde su deca razmišljala dobro ko je mogao da ih udari tako jako i po tome su odma znali ko je taj koji ima jaku ruku. Najjači bi morao da stane, pa da on bude taj zuca. A kako se igra? Pa evo vrlo laka igra. Onaj koji je glavni stane, zažmuri i postavi ruku sa strane. Okrene glavu i žmuri. Onaj ko ga udara, mora da ga udari u šaku. Gledalo se da se ne povredi igrač, ali dovoljno da zabridi šaka. Prava muška igra. Taj koji ga udari, svi podižu ruku i viču "zzz". U tom trenutku on se okreće i treba da prepozna ko je taj junak koji ga je tako dobro ošarafio. Ako pogodi, istog trenutka postavlja se taj koji je udario na to mesto, a sledeći udaraju i viču "zzz". Dešava se u toj igri da dvojica udare. Tog trenutka onaj koji je zadnji udario, on mora da bude glavna zuca. Jedna vrlo interesantna igra. Ona se vrlo često igrala u moje vreme, u vreme mog oca. A posebno u armiji, u vojsci u kojoj smo mi bili, to je bila omiljena igra za dokazivanje muškosti, iskrenosti i pameti. Uvek oceniš ko je taj koji može jače ili ko slabije udara.
Evo nas u četvrtoj epizodi emisije “Zaboravljene dečje igre” u osnovnoj školi “Jovan Popović Sterija” u Vršcu.
Mi smo kod četvrte igre i ona se zove “žmurke”. Postoji više varijanti igranja žmurki. Jedna od varijanti jeste da igra počinje tako što se brojalicom odredi učesnik koji će da žmuri. Ostali igrači se sakrivaju. Prednost i lepota ove igre jeste zato što mogu da se igraju i dečaci i devojčice. Dakle nema one podele muške igre, ženske igre. I najčešće se igrala u večernjim satima kada je pao mrak i kada mogu dobro da se sakriju. Dakle, igrač koji žmuri broji do određenog, to se dogovore deca na početku. Do sto ili do dvadeset ide brojanje i onda kreće u potragu za sakrivenim igračima. Postoji verzija da prvog koga pronađe, on je sledeći koji žmuri. Ili poslednji koga pronađe, taj žmuri. Meni se nekako više dopada tog poslednjeg, jer onda ako pronađu onog prvog, ovi ostali nekako izgube draž sakrivanja.
Veliko Središte. Osnovna škola “Branko Radičević”. Dobrodošli u treću epizodu emisije iz serijala “Zaboravljene dečje igre” – ŠKOLICE.
Imamo nacrtana dva modela gde su deca podeljena u dve grupe. Mi smo uzeli primer do sedam. Inače kvadratići mogu da budu nacrtani od jedan do deset. Idemo redom i krećemo od prvog kvadratića, gde se u kvadratić ubacuje, može po izboru više predmeta. Može kreda, cigla, kamenčić i krećemo. Prvi učesnik kreće od broja jedan. Baca kamenčić u polje broj jedan i jednom nogom skakuće do kraja, do desetog polja. Kada stignemo do desetog polja, okrećemo se unazad, stignemo do broja jedan, uzmemo kamenčić i izlazimo napolje. Ide sledeći isto pod broj dva, dokle god se ne pogreši. Pravila su da nijedno dete ne sme da spusti nogu na zemlju, da dodiruje zemlju i ne sme da zgazi liniju. Ako slučajno pogreši mora da dâ kamenčić drugom učesniku tako da, kada stigne red na njega, on ne ide ispočetka nego nastavlja tamo gde je stao, i sve tako do kraja do zadatog cilja. Međutim postoji više varijanti. Koja ekipa prva završi igru, ide se na drugi deo igre. Pobednička ekipa bira jedno polje gde nacrta nekoliko znakova po njihovoj želji. Tako da sledeći kada bude stigao na red, ne sme da stane u njihovo polje nego mora da preskače i sve tako do kraja dok jedna ekipa ne pobedi. Međutim postoji i druga varijanta gde se skakuće iz polja u polje sa obe noge. Ako su učenici spretni i ako nauče ovu igru, možemo kamenčiće da bacamo žmureći da vidimo koji nam je osećaj, da li oni imaju predstavu o prostoru gde se nalaze. Ili na primer da krećemo od zadnjeg polja i da bacamo čučeći kamenčić unazad. Tako da postoji raznoraznih varijanti i moze da se igra više puta. Može jedan na jedan, može grupno, mogu da se formiraju dve, tri ekipe. Zavisi od broja dece, od broja učesnika koji učestvuju u ovoj igri.
U svakoj ekipi se izabere jedan igrač i vežu mu se oči maramom tako da ništa ne vidi. Zatim ga ostali lagano zavrte oko sopstvene ose, da malo izgubi osećaj za orjentaciju u prostoru.Dok igrača vrte ostatak ekipe peva : „ Vodim baku na pazar , da je prodam za dinar , idi bako kuda znaš, meni više ne trebaš“. Igrači stanu oko nje, da je dozivaju imenom, gurkaju, a kada „baka“ krene prema drugoj deci, oni treba da se sklanjaju od nje. Ako „ baka“ uhvati nekog, ona treba da pogodi koga je uhvatila, ne skidajući pri tom povez sa očiju.Ima pravo da opipa lice i telo rukama i rečima da „izvuče“ koju reč od ostalih đaka. Ako pogodi kog je uhvatila, ta osoba je „ ćorava baka“ .
Domaćin emisije OŠ “Mladost” Vršac. Učesnici: Viktor Vlah, Balša Ivanović, Vojin Vitomirović, Luka Aćimovic, Luka Janković, Selena Pitik, Klara Radičević, Hana Vujić, Nina Milenković, Anja Bakić.
Snimanje emisija republičkog projekta pod nazivom „Zaboravljene dečje igre“ počinje 20. septembra, a završava se 20. oktobra 2021. godine. Pre toga urađene su detaljne pripreme sa predstavnicima svih osnovnih škola grada Vršca, tako da je planirano da se snimanje različitih dečjih igara izvede na 11 lokacija, uglavnom u prirodnom ambijentu, uz pomoć nastavnika i članova projektnog tima.
Dogovoreno je da neposredne pripremne aktivnosti urade učitelji razredne nastave u četvrtom razredu sa odabranim brojem učenika, što zavisi od prirode igara. Odabrane su popularne dečje igre sa ciljem da se i na ovaj način učenici izvedu u prirodu sa što više druženja i učenja kroz igru i zabavu. Svakom učesniku i njihovom učitelju daje se na poklon majica sa odštampanim logom igara ( „Zaboravljene dečje igre“ ), a kao sponzor ovog zanimljivog projekta je, kao uvek do sada, kada se radi o deci, “Swisslion” Vršac sa odabranim proizvodima iz njihovog proizvodnog programa. Zahvaljujemo se kompaniji „Swisslion - Takovo” na dugogodišnjoj podršci.
Igre počinju u Osnovnoj školi „Olga Petrov Radišić“, a završavaju se u školi „Vuk Karadžić“, nakon čega sledi jednomesečna montaža pribavljenog audio-video materijala i njegovo pakovanje u digitalni zapis sa 11 emisija u trajanju od 10 – 12 minuta. Javno publikovanje planirano je na osam regionalnih TV centara u Srbiji i na tri Internet portala. Premijerno emitovanje planirano je na kraju kalendarske godine, a sve igre će biti zabeležene kao vredan AV materijal na DVD koji se dostavlja svim školama.
Nosilac projekta je AVP „Vila“ Vršac sa pet članova projektnog tima , 125 učenika, među kojima su i učenici ŠOSO „Jelena Varjaški“ Vršac sa najviše učesnika. Posebno pripremljene časove izvodi 12 nastavnika koje su odabrale škole, učesnice projekta koji je odobren rešenjem Ministarstva za kulturu i informisanje Republike Srbije, broj: 401-01-277/2011-04 od 05.05.2021. godine. Urađeni filmovi, kao obrazovno-zabavni sadržaj, će biti prilagođeni deci i odraslima sa posebnim potrebama, tako što će biti titlovani na srpski jezik, a veoma izgledno za jednu školu i na rumunskom jeziku.
U svakoj igri će biti evocirana uspomena jednog starijeg sugrađanina koji će izvršiti komparaciju dečjih igara nekada i danas, kada su savremene tehnologije dovele do drastičnih promena u načinu života i ponašanja dece. O dečjim igrama će u kontinuitetu, kroz sve snimljene emisije, govoriti i etnolog Gradskog muzeja Vršac, što projektu daje poseban naučno-istraživački značaj i kvalifikaciju.
Majstori, ili serviseri klima uređaja opravdano kažu da nije isto čistiti klimu kada smo prinuđeni da to uradimo zbog slabog hlađenja, ili da je redovno održavamo. Kada malo bolje razmislimo, potpuno su u pravu, jer redovno održavanje klima-uređaja produžuje njen vek trajanja, a čekanje da to uradimo iz nevolje kada se desi veći kvar je nepromišljeno bacanje para. U ovoj emisiji govorimo o redovnom čišćenju i održavanju klima uređaja, te koje radnje možemo uraditi sami, a kada moramo zatražiti stručnu pomoć.
Klima uređaje sve više koriste i vlasnici automobila, autobusa i drugih prevoznih sredstava putnika i robe. Njihova montaža, održavanje i zamena posebna su priča. Mnogi vozači, profesionalci, ali i oni koji se upute na duže rute putovanja kažu da bi u letnjim mesecima teško izdržali duže putovanje na enormno visokim temperaturama. Koliko je zdravo da klima radi u automobilu tokom duže vožnje stvar je otpornosti i naviknutosti organizma, ali je sasvim sigurno da velike temperaturne razlike nisu dobre ni za one zdravije, a kamo li za hronične bolesnike. Kada se među običnim ljudima povede rasprava o tome, mnogi primećuju kako se bez klime nekada moglo, a danas, izgleda, da ne može. Da li je u pitanju navika, ili promena načina života i ponašanja, o tome postoje različita mišljenja, mada se moramo složiti da u svemu treba biti umeren, te da se ponekad mogu pronaći neki jednostavniji načini prirodnog hlađenja.
Električni bojleri, kao uređaji gde se voda zagreva, posebno su pogodni za taloženje kamenca. Pored toga, oni su konstrukcijski pogodni za taloženje svih primesa iz vode. Pošto je bojler uređaj kod koga kroz grejač prolazi električna struja, pri čemu se oslobađa određena količina toplote, u njemu se dešava i neka minimalna elektroliza vode, tako da i poseban način vezivanja struje ima neki efikasan uticaj. U ovoj emisiji govorimo o potrebi, te o postupku čišćenja kamenca iz bojlera, kao i o nekim iskustvenim primerima uštede energije i o racionalnom trošenju vode u domaćinstvu.
Posle ove, po nama uspešne i za domaćinstvo korisne demonstracije čišćenja bojlera, pitamo se: koliko često čistiti bojler i šta obavezno uraditi prilikom te složene radne operacije. Bojler se čisti kada osetimo da se voda u njemu duže zagreva, ili da se čuje pucketanje i zujanje u kazanu pri grejanju vode. Ono što je najvažnije, iz kazana bojlera mora se odstraniti sav talog, gde obično ima mulja i čvrstog materijala, a po pravilu ga ima poprilično. To najviše zavisi od tvrdoće vode. Prilikom svakog čišćenja bojlera, ili zamene, odnosno čišćenja grejača, mora se promeniti zaptivka, u narodu poznatija kao “dihtung”, na grejaču. Nakon ovih radnji primetićemo koliko se skraćuje vreme zagrevanja vode u bojleru, čime pravimo znatne uštede. Dodajmo da postoje i tzv. bojleri sa suvim grejačima koji sprečavaju intenzivnu pojavu kamenca, pogotovo kod vode koja u svom hemijskom sastavu ima nevidljivih primesa soli koje dovode do taloženja kamenca.