Evo mene u školskom dvorištu "Moša Pijade". Osnovna škola "Moša Pijade" u jednom predivnom mestu koje se zove Gudurica. Deca su iza mene, zagrevaju se za još jednu igru, za devetu epizodu serijala "Zaboravljene dečje igre". U pitanju je lastiš. A kako se igra, sad ćete čuti.
-Pravila uglavnom određuju deca. Pravilo je uglavnom da se ne sme zapeti o lastiš. Može se igrati pojedinačno, mogu igrati parovi. Ako igraju parovi, ovde je konkretno igrica jedan, dva, tri, mora da naskoči na prvu-skoči, naskoči na dve dva puta-iskoči. I na kraju najteža kocka. Ako igraju u parovima, prvi par-ako pogreši jedan od parova, drugi ga ispravlja. Ako ga ispravi oni nastavljaju igru. Ako ne ispravi, on ulazi u lastiš i ide drugi par. Kada završe najniži nivo ???, polako podižu i samim tim deci se tu podiže i skočnost. Kraj je dok ne dođu do visine koju ne mogu da preskoče. Osmaci u moje vreme skakali su pojas. Ovi skaču tu negde do kolena. Obično greše na kocki. To je prva igra. Ima i druga igra "ema esasa", gde oni pevaju pesmicu "Ema esasa-esasa pipi duga čarapa" i tu se istovremeno okreću. Isto pravilo kad se igra u parovima. Par pogreši-sledeći pored njega ga ispravlja. Treća igra koju su donele devojčice sa mora "Kli-kli-klikeri, majčini su biseri. Biseri su skupi, a dečaci nisu glupi.", u današnje vreme. Da bi odgovorili devojčicama, oni dolaze sa pesmicom "Lu-lu-lutkice, majčine su lutkice, lutkice su skupe, a devojčice nisu glupe." I ima još. Mi smo kao deca naučili da zvezdu radimo preko lastiša.
Igra leleškinje igrala se u ovim krajevima. Naše bake i deke igrale su ovu igru. Ja sam pričala u komšiluku sa starijim ljudima i znaju da igraju ovu igru. Cilj ove igre jeste da se deca podele u dve grupe. Naprave živi zid držeći se za ruke i počinje tako što jedna grupa viče "leleškinja", druga odgovara "vojvoškinja". Grupa koja je vikala "leleškinja" pita "koga ćete?". Oni se dogovore koga će da pozovu. Pozovu Bojanu i Bojana trčećim korakom trči do grupe koja ju je pozvala i pokušava da probije zid. Ako probije zid ostaje u grupi, ako ne probije zid vraća se u svoju grupu.
Igra koju danas igramo, danas se zove šuge. Mi smo je nekada ovde u Pavlišu, pošto sam meštanin Pavliša, zvali lecke. Sam naziv i ime lecke verovatno je engleskog porekla "let's go", ali nama su to bile lecke, predpostavljamo da je tako. Šuge se igraju kao imitacija lova. Deca se jure u nekom slobodnom prostoru. Nažalost zbog današnje situacije mi nismo u slobodnom prostoru, a i duva vetar. Jure se, ko koga dodirne taj je šuga. Šuga se prenosi i to tako traje u nedogled. Bitno je da su oni napolju, da se igraju i da su veseli.
Igra “pošto seko mleko” nažalost spada u grupu igara koje su zaboravljene. Ova igra je lako primenljiva u školama. Igra se u dvorištu i fiskulturnim salama. Broj dece koji može da igra ovu igru nije ograničen, što je veliki plus za samu igru i nisu potrebni rekviziti, što takođe ponekad može da bude problem ukoliko ih nemamo. Igru igra neparan broj učenika, gde deca razbrajalicom biraju učenika koji će igru započeti kao kupac. Ostala deca formiraju krug. Dele se u parove i kupac tada kreće u potragu za svojim parom, želeći od prodavca da kupi mleko. Međutim prodavac se predomišlja i ne želi u jednom trenutku da proda mleko. I tada odlučuju i dogovaraju se da nadmetanjem u brzini odluče o tome kome će mleko pripasti. To su sva pravila igre i mislim da je najbitnije da se deca prilikom trčanja oko kruga ne sudare.
Zuce. To je igra gde je moralo da bude bar tri takmičara, ali je poželjno bilo da ih ima više. To je bila muška igra gde su deca sticala pre svega snagu, okretnost. Gde su deca razmišljala dobro ko je mogao da ih udari tako jako i po tome su odma znali ko je taj koji ima jaku ruku. Najjači bi morao da stane, pa da on bude taj zuca. A kako se igra? Pa evo vrlo laka igra. Onaj koji je glavni stane, zažmuri i postavi ruku sa strane. Okrene glavu i žmuri. Onaj ko ga udara, mora da ga udari u šaku. Gledalo se da se ne povredi igrač, ali dovoljno da zabridi šaka. Prava muška igra. Taj koji ga udari, svi podižu ruku i viču "zzz". U tom trenutku on se okreće i treba da prepozna ko je taj junak koji ga je tako dobro ošarafio. Ako pogodi, istog trenutka postavlja se taj koji je udario na to mesto, a sledeći udaraju i viču "zzz". Dešava se u toj igri da dvojica udare. Tog trenutka onaj koji je zadnji udario, on mora da bude glavna zuca. Jedna vrlo interesantna igra. Ona se vrlo često igrala u moje vreme, u vreme mog oca. A posebno u armiji, u vojsci u kojoj smo mi bili, to je bila omiljena igra za dokazivanje muškosti, iskrenosti i pameti. Uvek oceniš ko je taj koji može jače ili ko slabije udara.
Evo nas u četvrtoj epizodi emisije “Zaboravljene dečje igre” u osnovnoj školi “Jovan Popović Sterija” u Vršcu.
Mi smo kod četvrte igre i ona se zove “žmurke”. Postoji više varijanti igranja žmurki. Jedna od varijanti jeste da igra počinje tako što se brojalicom odredi učesnik koji će da žmuri. Ostali igrači se sakrivaju. Prednost i lepota ove igre jeste zato što mogu da se igraju i dečaci i devojčice. Dakle nema one podele muške igre, ženske igre. I najčešće se igrala u večernjim satima kada je pao mrak i kada mogu dobro da se sakriju. Dakle, igrač koji žmuri broji do određenog, to se dogovore deca na početku. Do sto ili do dvadeset ide brojanje i onda kreće u potragu za sakrivenim igračima. Postoji verzija da prvog koga pronađe, on je sledeći koji žmuri. Ili poslednji koga pronađe, taj žmuri. Meni se nekako više dopada tog poslednjeg, jer onda ako pronađu onog prvog, ovi ostali nekako izgube draž sakrivanja.
Veliko Središte. Osnovna škola “Branko Radičević”. Dobrodošli u treću epizodu emisije iz serijala “Zaboravljene dečje igre” – ŠKOLICE.
Imamo nacrtana dva modela gde su deca podeljena u dve grupe. Mi smo uzeli primer do sedam. Inače kvadratići mogu da budu nacrtani od jedan do deset. Idemo redom i krećemo od prvog kvadratića, gde se u kvadratić ubacuje, može po izboru više predmeta. Može kreda, cigla, kamenčić i krećemo. Prvi učesnik kreće od broja jedan. Baca kamenčić u polje broj jedan i jednom nogom skakuće do kraja, do desetog polja. Kada stignemo do desetog polja, okrećemo se unazad, stignemo do broja jedan, uzmemo kamenčić i izlazimo napolje. Ide sledeći isto pod broj dva, dokle god se ne pogreši. Pravila su da nijedno dete ne sme da spusti nogu na zemlju, da dodiruje zemlju i ne sme da zgazi liniju. Ako slučajno pogreši mora da dâ kamenčić drugom učesniku tako da, kada stigne red na njega, on ne ide ispočetka nego nastavlja tamo gde je stao, i sve tako do kraja do zadatog cilja. Međutim postoji više varijanti. Koja ekipa prva završi igru, ide se na drugi deo igre. Pobednička ekipa bira jedno polje gde nacrta nekoliko znakova po njihovoj želji. Tako da sledeći kada bude stigao na red, ne sme da stane u njihovo polje nego mora da preskače i sve tako do kraja dok jedna ekipa ne pobedi. Međutim postoji i druga varijanta gde se skakuće iz polja u polje sa obe noge. Ako su učenici spretni i ako nauče ovu igru, možemo kamenčiće da bacamo žmureći da vidimo koji nam je osećaj, da li oni imaju predstavu o prostoru gde se nalaze. Ili na primer da krećemo od zadnjeg polja i da bacamo čučeći kamenčić unazad. Tako da postoji raznoraznih varijanti i moze da se igra više puta. Može jedan na jedan, može grupno, mogu da se formiraju dve, tri ekipe. Zavisi od broja dece, od broja učesnika koji učestvuju u ovoj igri.
U svakoj ekipi se izabere jedan igrač i vežu mu se oči maramom tako da ništa ne vidi. Zatim ga ostali lagano zavrte oko sopstvene ose, da malo izgubi osećaj za orjentaciju u prostoru.Dok igrača vrte ostatak ekipe peva : „ Vodim baku na pazar , da je prodam za dinar , idi bako kuda znaš, meni više ne trebaš“. Igrači stanu oko nje, da je dozivaju imenom, gurkaju, a kada „baka“ krene prema drugoj deci, oni treba da se sklanjaju od nje. Ako „ baka“ uhvati nekog, ona treba da pogodi koga je uhvatila, ne skidajući pri tom povez sa očiju.Ima pravo da opipa lice i telo rukama i rečima da „izvuče“ koju reč od ostalih đaka. Ako pogodi kog je uhvatila, ta osoba je „ ćorava baka“ .
Domaćin emisije OŠ “Mladost” Vršac. Učesnici: Viktor Vlah, Balša Ivanović, Vojin Vitomirović, Luka Aćimovic, Luka Janković, Selena Pitik, Klara Radičević, Hana Vujić, Nina Milenković, Anja Bakić.
Audio video produkcija "Vila", devetom epizodom, nastavlja emitovanje drugog ciklusa serijala "Mala škola elektronike". Autor je profesor Hasan Helja, novinar Sretko Marjanov, a snimatelj Branislav Vila. Video materijal montirala je AVP "Vila". Serijal "Mala škola elektronike" možete da gledate na TV Banat, na portalu evrsac.rs i na sajtu udruženja Centra za energetsku efikasnost cefix.rs, podržalo je Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije. U petoj emisiji drugog ciklusa govori se o lemljenju i spajanju elektronskih komponenti.
Gotove su prve 4 emisije serijala MALA ŠKOLA ELEKTRONIKE koji je AVP VILA uradio uz finansijsku pomoć Ministarstva za kulturu i informisanje. Autor serijala je naš član i dugogodišnji saradnik Hasan Helja. Projekat su medijski podržali televizija "Banat" i centar za energetsku efikasnost "Cefix".
Emisija 1: Od elektrona do računara:
- Šta je elektricitet, osnovni pojmovi,
- Načini naelektrisavanja tela: trenje, dodir, elektrostatička indukcija,
- Električne komponente,
- Osnovne jedinice koje se upotrebljavaju u elektrotehnici,
- Osnovni zakoni elektrotehnike,
- Mesto elektronike u životu savremenog čoveka,
- Elektronika i savremene tehnologije.