Kompanija ASA, koja u Kikindi već šest godina sakuplja i deponuje smeće, tužila je oko 3.000 domaćinstava koja im duguju oko 40 miliona dinara, a u javnosti se pojavila informacija da ova firma na regionalnu deponiju u Kikindi odlaže i opasan hemijski otpad, pa čak i nuklearni otpad iz slovenačke elektrane Krško.
- Netačne su informacije da se ovde odlaže nuklearni otpad, jer da bi se takav otpad transportovao iz bilo koje zemlje, o tome bi morala da budu obaveštena nadležna državna ministarstva svih zemalja kroz koje se takav otpad transportuje. Redovne inspekcijske provere na deponiji nisu potvrdile nikakve nepravilnosti - tvrdi Ljibiša Nikšić, menadžer kompanije ASA.
Deponija u Kikindi ima karakter regionalne deponije neopasnog otpada i poseduje dozvolu nadležnog Pokrajinskog sekretarijata za zaštitu životne sredine.
- Dozvoljeno je odlagati komunalni otpad, neopasan otpad bilo kog porekla koji zadovoljava propise, a to znači i industrijski neopasan otpad iz cele Vojvodine. Može se odlagati i naftna isplaka, ali samo ona koja je prošla tehnološki tretman i postala bezopasna - ističe Nikšić.
- Što se tiče kritika građana zbog tužbi, mi ih redovno obaveštavamo kolika su njihova dugovanja i pozivamo ih da ih izmire na vreme. Prošle godine poslali smo više od 7.000 obaveštenja s upozorenjima, a nakon isteka svih rokova za plaćanje, utuženo je 3.000 korisnika. To dokazuje da više od 55 odsto korisnika pravovremeno reaguje na opomene i izmiruje svoje obaveze, čime se izbegava plaćanje sudskih troškova - kaže Nikšić.
- Nisam zadovoljan radom ASA jer sam imao sudski spor s njima. Bolje bi bilo da posao odnošenja smeća kao i ranije obavlja opštinsko Komunalno preduzeće. Oni ne rade taj posao kvalitetnije nego što ga je nekada radilo komunalno - tvrdi Andraš K. iz Kikinde.
- Prema zakonu o komunalnim delatnostima, kompanija koja pruža komunalne usluge nije obavezna da sklapa pojedinačne ugovore. I pored toga što su u obavezi da preuzmu kante za odlaganje otpada i priključe se sistemu, pojedini korisnici to nisu učinili ni posle šest godina rada, a na njihov zahtev račune im ne šaljemo sve dok to ne učine - objašnjava Nikšić.
Odloženo 35 tona azbesta
Na deponiju u Kikindi prošle godine odloženo je ukupno 637 tona industrijskog otpada, od čega je specijalno uskladišteno 35 tona otpada koji sadrži azbest.
Izvor: Blic
Priredila: Aleksandra Blitva III-4
U Evropskoj uniji (EU) u 2011. godini reciklirano je ili kompostirano 40 odsto komunalnog otpada prema 27 odsto u 2001. godini, pri čemu se najviše recikliralo u Nemačkoj, a najviše kompostiralo u Austriji. U Srbiji, prema podacima iz novog izveštaja Evropske statističke službe, 100 odsto otpada ide na deponije, kao i u Bosni i Hercegovini (BiH) i Makedoniji, preneo je Euraktiv Srbija.
Zvanične evropske statistike pokazuju da je u 2011. u 27 članica EU prikupljeno 503 kilograma komunalnog otpada po stanovniku od čega je tretirano 486 kilograma. Na nivou EU 37 odsto otpada završilo je na deponijama, 23 procenta u spalionicama, 25 odsto je reciklirano, a 15 odsto kompostirano. U 2001. godini je 56 odsto ukupnog otpada u EU upućeno na deponije, 17 odsto je spaljeno i isto toliko reciklirano, a 10 procenata kompostirano.
Podaci Eurostata pokazuju da se u Nemačkoj reciklira 45 odsto ukupno tretiranog otpada, u Irskoj 37 odsto, Belgiji 36, a Sloveniji 34 odsto. Najmanje se u EU reciklira u Rumuniji - samo procenat prikupljenog komunalnog otpada. Jednocifreni procenat reciklaže u ukupnom tretiranju otpada beleži se i u Bugarskoj, Slovačkoj i na Malti.
Podaci za Srbiju, kako prenosi Euraktiv, pokazuju da je u 2011. godini po stanovniku prikupljen 361 kilogram komunalnog otpada od čega je 281 kilogram tretiran, na taj način što je kompletna količina upućena na deponije. Hrvatska, koja 1. jula ulazi u EU, te godine je prikupila 373 kilograma otpada po stanovniku i tretirala 371 kilogram od čega 92 odsto na deponijama, osam odsto je reciklirano, a jedan procenat kompostiran.
Sav komunalni otpad prikupljen 2011. godine u Makedoniji i BiH završio je na deponijama dok je Turska kompostirala jedan procenat, a sve ostalo je takođe otišlo na deponije.
Izvor: Blic
Pripremila: Aleksandra Blitva III-4
Tunis je peti na svijetu po izvozu fosfata. Otpad iz ove proizvodnje je otrovan i lagano radioaktivan, a tvornica u Gabesu svakog dana pusti 13.000 tona ovog otpada u more.
Tunis nije pretjerano bogat sirovinama, ali ova sjevernoafrička zemlja je peti najveći izvoznik fosfata u svijetu. Njegova kemijska industrija između ostalog proizvodi i fosfornu kiselinu. Ona se koristi za proizvodnji gnojiva, ali i za konzerviranje živežnih namirnica ili dodavanje okusa u osvježavajućim pićima. Otpad od ove proizvodnje je otrovan i lagano radioaktivan, a državna tvornica u obalnom gradu Gabesu svakog dana pusti 13.000 tona ovog otpada u more.
Gabes je grad sa 150.000 stanovnika na obali, na jugu Tunisa ali o idili u njemu ne može biti ni riječi. Njegovo ime je u međuvremenu postalo sinonimom za jedan od najvećih ekoloških skandala u Sredozemlju. zrakom se širi prodorni smrad amonijaka, u njegovom kanalu “kuha” gusta crna tekućina – i ulijeva se izravno u more.
“Prije je tu uvijek bilo ribe za večeru, nakon što bi seljaci izorali polja, jer more je bilo toliko blizu da je naplavljivalo ribe po poljima. Kad sam bio mali, plivao sam u moru zajedno s ribama i škampima.” Tako priča Mondher, koji radi kao njegovatelj u bolnici i koji je odrastao u oazi Šat Esalamu, u predgrađu Gabesa. Da se neka oaza nalazi izravno kod mora, to je u Tunisu jedinstveno. Ali početkom sedamdesetih godina tunežanska je kemijska industrija u Gabesu izgradila tvornicu Groupe Chimique Tunisien i od tada u ovoj se oazi sve promijenilo. A ako je nakon toga more uopće nešto i naplavljivalo po obali, onda su to uglavnom bile mrtve ribe ili kornjače koje su uginule u mukama.
U tvornici koja se nalazi u blizini pod vedrim nebom uzdižu se nekoliko metara visoke nakupine fosfata. Njih dovoze iz rudarske regije u unutrašnjosti zemlje da bi ih u Gabesu preradili i potom otpremali na destinacije po cijelom svijetu. Nuredin Trabelsi je šef odjela za ekološka pitanja tuniske kemijske industrije. On pokušava promicati projekte koji umanjuju ekološku štetu.
“Imamo problema sa zagađivanjem okoliša, to ne možemo opovrgavati. Već prije nekoliko godina, još prije revolucije, napravili smo plan kako u tom smislu modernizirati ovu tvornicu. Ali to su složeni projekti. A tu je potrebna i politička volja. Kad smo pronašli rješenje, političari nam nisu dali zeleno svjetlo i onda je sve opet zanemareno. Sad postoji volja. I ovu priliku ne smijemo propustiti”, kaže Nuredin Trabelsi.
Sada bi trebalo otrovno vapno pohranjivati ispod zemlje na lokaciji 25 kilometara udaljenoj od tvornice, tako da ovaj projekt ne ugrožava prirodu. Ali sad su se pobunili stanovnici jednog obližnjeg sela. Oni se boje da će problem samo biti preseljen na drugu lokaciju. Jer ukoliko otpad prije skladištenja ne bude očišćen, ovi bi seljani mogli postati novim žrtvama otrovnih tvari i radioaktivnosti.
Za kompletan projekt treba 200 milijuna eura, koje kemijska industrija nema. Tjednima i mjesecima su radnici tamo štrajkali tražeći bolje uvjete rada i tako je proizvodnja bila obustavljena. Važni kupci su u međuvremenu potražili nove dostavljače. Za brigu o okolišu nitko nema novaca. Trabelsi se nada da bi mogla pomoći Europska banka za razvoj.
Izvor: ekologija.rs
Priredio: Nikolić Stefan
Danas više od polovine Italijana reciklira ostatke hrane za pripremu novih obroka, pokušavajući da uštedi i snađe se u recesiji, rezultati su najnovijeg istraživanja.
Prema rezultatima istraživanja udruženja za proizvodnju hrane Coldiretti, 59 posto Italijana ponovo koristi ostatke testenine, hleba i povrća u pokušaju da sastavi kraj sa krajem, što samo naglašava kako mjere štednje i nezaposlenost pogađaju novčanike.
Italija godišnje baci 10 miliona tona hrane, što je oko 11 milijardi eura, navodi Reuters. Ali, istraživanje pod nazivom Ponašanje Italijana u vreme krize, koje je provedeno zajedno sa statističkom grupom SVG, ukazuje na to da su Italijani silom prilika postali skromni i više ne bacaju hranu.
Iako je Italija zemlja bogate kulinarske tradicije, ona se većinom bazira na siromašnim sastojcima, što datira od kraja Drugog svjetskog rata, kada je bila nestašica hrane.
Toskanska supa ribollita, venecijanska pinca i napuljska pasta fritatta zvuče kao neki gurmanski specijaliteti, ali sva ova jela zasnivaju se na recikliranim ostacima hrane, povrća i tjestenine. Očekuje se da će ove godine biti najmanja potrošnja od Drugog svetskog rata.
Coldiretti je saopštio da je svaka četvrta porodica u Italiji u teškoj ekonomskoj situaciji. Planirano povećanje poreza na dodatnu vrednost od jedan posto, koje stupa na snagu u julu naredne godine, koštaće porodice dodatnih 500 miliona eura u povećanju cijena.
Izvor: www.oslobodjenje.ba
Priredio: Nikolić Stefan
Radnici mini-hidroelektrane u Kuršumliji nedeljno očiste oko 200 kubnih metara smeća iz kanala koji protiče kroz kuršumlijska naselja i napaja elektranu.Sve to smeće ponovo vraćaju u reku Toplicu, a zatim ga Toplica nosi kroz Prokuplje u Moravu, jer nemaju rešenje za odlaganje smeća. Kanal koji dovodi vodu do elektrane služi kao plutajuća deponija, pa ga čiste najmanje tri puta nedeljno.
Smeće se najčešće nagomilava pored jednog od mostova, radnici ga tovare u kolica i prebacuju sa druge strane mosta ponovo u kanal koji ga odnosi dalje ka Toplici.
- Za samo dva-tri dana ispred ove ćuprije doplovi nekoliko stotina flaša koje mi vilama vadimo u kolica i prebacujemo pet metara dalje ponovo u kanal, kako bi voda normalno tekla. Kad ove flaše dođu do centrale, one preko preliva odlaze u Toplicu - kaže jedan od radnika centrale.
U komunalnom preduzeću navode da kanal pripada hidroelektrani i da su oni dužni da ga održavaju. S druge strane, meštani kažu da su odgovorni za nagomilavanje otpada u kanalu, ali da bi komunalna inspekcija trebalo da kažnjava one koji bacaju smeće.
Pored mostića, gde radnici ručno prebacuju smeće, postoji kontejner namenjen za plastičnu ambalažu, ali je uvek prazan. Radnici elektrane kažu da je mali za tu količinu smeća, a nemaju prevozno sredstvo da ga odvoze na deponiju.
Glavni grad Norveške, Oslo, ima veliki problem sa nedostatkom otpada jer se polovina grada i većina škola greju spaljivanjem otpada. Oslo je grad koji je ekološki vrlo osvešćen i veliki deo otpada u njemu se preradi, pa je počeo da "pati" od nestašice glavnog izvora energije. Otpad su počeli da uvoze iz Engleske, Irske i Švedske. "Voleo bih da uvozim i iz SAD-a. Transport morem je jeftin", rekao je šef jednog takvog pogona za preradu smeća Pal Mikelsen.
Isti problem imaju i neke druge zemlje i gradove Severne Evrope, koji su poslednjih godina toplotnu energiju počeli da proizvode spaljivanjem otpada. "U toj regiji se godišnje proizvede samo 150 miliona tona otpada, što je veoma malo da zadovolji apetite svih postrojenja koja na taj način proizvode toplotnu energiju. Potrebno je više od 700 miliona tona, a Švedska gradi još takvih postrojenja, kao i Austrija, Nemačka...", rekao je Mikelsen. Stokholm je čak uverio neke norveške preduzetnike da otpad prodaju Švedskoj, tako da mnogobrojni kamioni i brodovi s otpadom putuju tamo.
S obzirom na to da je Norveška jedan od deset najvećih izvoznika nafte i plina, ima ogromne rezerve uglja i vrlo razgranatu mrežu hidroelektrana, činjenica da se greje na otpad nekima je potpuno bizarna. Međutim, Mikelsen objašnjava da je spaljivanje otpada "igra obnovljivom energijom, kako bi se smanjila upotreba fosilnih goriva".
Iako su u Evropi neka područja preplavljena otpadom, poput Napulja, Oslo ipak ne prihvata bilo kakav otpad. Radije uzima "čistiji i sigurniji" engleski otpad.
Izvor: ekokuce.com
Pripremila: Dragana Žarkov II - 4
Oko 37 tona opasnog medicinskog otpada reciklirano je tokom 2010. godine u regionalnom Centru za reciklažu medicinskog otpada u Zdravstvenom centru u Prokuplju.
U tom centru uništava se medicinski otpad iz svih zdravstvenih ambulanti, bolnica i domova zdravlja iz jugozapadne Srbije. Reciklaža se vrši po najsavremenijoj tehnologiji koju je propisala Evropska unija.
Ceo sistem upravljanja opasnim infektivnim medicinskim otpadom kreće od sakupljanja specijalizovanim vozilom "autoklavom", do dopremanja u Reciklažni centar u Prokuplju gde se vrši njegova selekcija i sterilizacija.
Posle sterilizacije otpad se drobi i od njega se dobija sterilna masa koja je bezopasna po zdravlje ljudi i životnu okolinu. Ona se na kraju otprema na sanitarnu regionalnu deponiju.
Izvor: Beta
Pripremila: Natalija Đorđević III-4
Ovo je tragicna nacionalna bruka.
Isto ovo se dogodilo prosle godine u prolece na Drini, na jezeru Perucac, kod Bajine baste. Kad je poceo da se topi sneg, krenule su sa okolnih brda bujice i sobom u jezero donele tone otpada i djubreta koje je oko potoka i recica ranije odlagano. Tako se svo djubre iz okoline, bacano u potok i oko njega naslo u jezeru. Kao sto se na ovom snimku napravio "cep" na suzenju recnog toka, tamo je prepreka bila brana od hidroelektrane. I tek tada se saznalo da niko - od hidroelektrane, preko opstine, do Srbijasuma - nema opremu kojom bi se sa povrsine jezera uklonilo smece i otpad koji plivaju.
Drugim recima - o ovome niko nije ni razmisljao, bas ih briga.
A oprema postoji - to je camac odgovarajuceg oblika, sa alatom za prikupljanje i presovanje pet boca i ostalog. Proizvode je u pametnijim drzavama, u kojima pet amabalaza nije djubre, nego polusirovima koja se preradjuje. A kad se za to proculo (posle snimaka koje je napravio Jovan Memedvic sa RTS), onda se saznalao da bi takvi camci mogli lako da se naprave i kod nas. Kad god vidim ovakve stvari (a ima ih puno), setim se one mo.ron.ske ideje da "Srbija moze da hrani pola Evrope"
Moze - kao sto i Morava moze da bude cista i bistra.
Izvor: Blic
Priredila: Natalija Đorđevic III-4
Budi Eko fin
Baterije svih oblika i veličina su prenosiv i praktičan izvor energije. Tokom nestanka struje, telefonske linije i dalje rade jer su opremljene baterijama. Pomažu i kod oscilacija napona i obezbeđuju napajanje kako za kućne računare tako i za potrebe bolnica.
Sa stanovišta zaštite životne sredine, baterije su proizvodi koji sadrže opasne supstance. Bez obzira na to koliko se baterije međusobno razlikovale jedno im je zajedničko: sve sadrže elektrolit i teški metal. Problem koji se javlja nakon što prestanu da budu upotrebljive je što se najčešće odlažu na komunalne deponije zajedno sa otpadom iz domaćinstava. U sredini koja vlada na deponijama baterije korodiraju, teški metali se rastvaraju i dospevaju u zemljište, a odatle se ispiraju u podzemne ili površinske vode. Ako se baterije spale, teški metali dospevaju u vazduh u obliku finih čestica ili ostaju u pepelu. Pre ili kasnije, zbog neodgovornog postupanja sa baterijama dolazimo u kontakt sa teškim metalima putem vazduha, vode ili hrane.
Zbog mnogih štetnih uticaja koje teški metali imaju na zdravlje ljudi (a ja dodajem: i životinja) do danas je usvojen niz direktiva čiji je cilj regulisanje označavanja i postupanja sa baterijama što uključuje njihov transport, sakupljanje, razvrstavanje i tretman. Republika Srbija ima od 2010. godine odgovarajući pravilnik kojim se propisuje postupanje sa baterijama. Ali šta se dešava u praksi? Koliko često primetite obaveštenje na vidnom mestu da u određenoj radnji možete ostaviti svoje istrošene baterije? Znamo li šta se dešava sa sakupljenim baterijama u našim firmama, školama i prodavnicama?
U zemljama gde se zakonska regulativa primenjuje uz odgovarajuću kaznenu politiku, postoje mnoge firme koje preuzimaju baterije i vrše njihovu reciklažu. Korisnici svoje baterije ostavljaju u centrima za sakupljanje baterija koji takođe podležu pravilima za privremeno skladištenje kako opasnog, tako i neopasnog otpada.
Baterije se razdvajaju po svom hemijskom sastavu, a zatim recikliraju. Metali se u tom procesu izdvajaju i prodaju industriji. Teški metali su ograničene sirovine što utiče na rast njihove cene. Kad je tako, zašto nema više onih koji se bave izdvajanjem i prodajom istih?
Odgovor verovatno leži u činjenici da se još prilikom dizajniranja većine baterija nije razmišljalo o njihovom iskorišćenju nakon što dotraju. Količina vrednih metala u njima je niska, a tehnologije za njihovo ponovno dobijanje komplikovane i skupe, naročito kad se uzme u obzir broj različitih vrsta baterija. One koje su najisplativije za reciklažu su olovne i za to je zaslužna automobilska industrija koja je to i omogućila još početkom dvadesetog veka. Treba imati u vidu i da postrojenja koja se bave reciklažom baterija moraju ispunjavati rigorozne standarde koji se tiču emisija štetnih supstanci u životnu sredinu što se, između ostalog, postiže ugradnjom skupih filtera i detektora za teške metale u krugu postrojenja. Sakupljanje, transport i tretman postaju isplativi tek ukoliko postoji stalan dotok sirovine i ukoliko cene na tržištu metala ne variraju značajno. Firme koje se bave proizvodnjom baterija i akumulatora u Srbiji na osnovu pomenutog pravilnika imaju obavezu da preuzimaju (i tretiraju) baterije ali to čine samo za one koje su sami proizveli i samo ako baterije nisu oštećene. Ako pretpostavimo da jesu oštećene, ko je dužan da ih preuzme i pobrine se za njihovo odlaganje?
Problem postupanja sa baterijama u Srbiji nije nerešiv ali zahteva plan. Da li se više isplati izgradnja postrojenja za reciklažu ili izvoz baterija u inostranstvo? U svakom slučaju apsolutno je neophodno napraviti mrežu centara za sakupljanje baterija i odrediti mesta za njihovo (privremeno) skladištenje. Zakonska regulativa, i kad je imamo, ne pomaže mnogo ako ne postoje uslovi za njeno sprovođenje. Građani Srbije su sa pravom zabrinuti za svoje zdravlje i svest o pravilnom postupanju sa baterijama će lako naći svoj put do potrošača. Potrebno je da nadležne institucije prvo naprave konkretne korake, a onda svim žiteljima daju jasna i jednoznačna obaveštenja i uputstva. Dok se ti koraci ne naprave, šta je ono što možemo da učinimo?
Pomak se pravi nizom akcija za najmlađe kojima se deci (ali i roditeljima) ukazuje na važnost odgovornog postupanja sa baterijama, a društveno odgovorne firme mogu organizovati zajednička predavanja za svoje zaposlene. Više puta do sada su organizovana prikupljanja baterija u okviru raznih ekoloških manifestacija. Umesto jednom, mogu se organizovati više puta godišnje i biti bolje medijski propraćena. Poželjno je koristiti punjive baterije; jesu skuplje od običnih ali se ulaganje u njih isplati na više nivoa. Pravilnom upotrebom baterija po specifikaciji proizvođača produžava se njihov radni vek i odlaže trenutak odlaganja. Kad god kupite uređaj koji koristi baterije, bez obzira da li je to baterijska lampa, ručni sat, mobilni telefon ili automobil raspitajte se kod prodavca da li prihvata istrošene baterije. Možemo biti i prijatno iznenađeni.
Autor teksta: Dragana Grujičić
Korisni linkovi:
http://batteryuniversity.com/learn/
Pravilnik o načinu i postupku upravljanja istrošenim baterijama i akumulatorima „Sl. glasnik RS“, br. 86/2010: http://www.kombeg.org.rs/Slike/CeTranIRazvojTehnologija/pravilnik%20baterije%20i%20akumulatori.pdf
EU: http://ec.europa.eu/environment/waste/batteries/index.htm
SAD: http://www.epa.gov/osw/conserve/materials/battery.htm
O autoru:
Dragana Grujičić je rođena 1982. godine u Beogradu. Nakon završenih osnovnih akademskih studija stekla je zvanje analitičar za zaštitu životne sredine. Bila je autor/koautor radova na domaćim i međunarodnim konferencijama i učestvovala na brojnim seminarima i ekološkim kampovima. Stručnu praksu je završila u Agenciji za zaštitu životne sredine, Ministarstva energetike, razvoja i zaštite životne sredine. Trenutno završava master studije i aktivan je član strukovnog udruženja Ambasadori održivog razvoja i životne sredine gde je asistent na programu Eko-škole.
Izvor: senergy.rs
Priredila u okviru projekta "ZNANJE PODELI, NAGRADU OSVOJI" Željana Jokić, III-2
Pokupim oko 100 kilograma boca, a u proseku 20 dinara je kilogram. Zaradim između 1.500 do 2.000 dinara, kaže Boro Sekulić, penzioner iz sela Šumarice kod Kraljeva.
KRALJEVO - Boro Sekulić, penzioner iz sela Šumarice kod Kraljeva, od otpada i smeća koje mu donosi Morava već godinama porodicu vodi na more. Kad sezona nije dobra ima, kako kaže, bar za džeparac.
Najbolji "ulov" donose mu, kako kaže, vodene bujice, koje samo u par dana na obale Morave znaju da izbace tone otpada. "Sve ću ja to da pokupim i odnesem tamo gde treba", kaže Boro Sekulić. U odnosu uloženo-zarađeno, lagana šetnja pored reke sedamdesettrogodišnjem Bori donosi pozitivan rezultat. Vreme vađenja jedne boce je, kaže, samo desetak sekundi.
"Pokupim oko 100 kilograma boca, a u proseku 20 dinara je kilogram. Zaradim između 1.500 do 2.000 dinara", kaže on. Svaka prazna flaša iz reke Bori je jedan korak bliže morskoj plaži. Od smeća sa obala Morave svoju porodicu Sekulić vodi na letovanje svake godine.
"Sad ovu turu kad nakupim i prodam odmah pare nosim u agenciju da platim more", kaže Bora. On dodaje da flaša ima dovoljno za sve, jer su, kako kaže, obale Ibra i Morave duge, a otpada ima dovoljno i za mladu radnu snagu.
Izvor: Kurir
Pripremila: Olivera Olujić III-4