Posledice zagađivanja životne sredine
Niz stotina godina unazad temperatura na Zemlji se održavala u odredjenim granicama, zato što je Zemlja iznad sebe imala ,,pokrivač’’ koji je održavao tu toplotu, a to je ugljen(IV)oksid. Naime, u normalnim prilikama koncentracija CO2 dugo godina se održavala približno konstantno zahvaljujući odredjenim balansirajućim odnosima izmedju procesa disanja aerobnih organizama i aktivnosti biljaka. Da nije ove koncentracije CO2, koja je u normalnim uslovima oko 320 ppm, srednja temperatura na Zemlji bi iznosila od 5-10 °C dok je sada 15 °C.
Ugljen(IV)oksid, sa drugim gasovima, obrazuje sloj oko Zemlje koji je sve gušći, pa zbog toga vraća toplotu na površinu Zemlje čime se planeta Zemlja pretvara u džinovsku staklenu baštu. Količina nebiološki oslobodjenog ugljen(IV)oksida je sve veća pa ga morska voda ne može apsorbovati, koja se inače javlja puferskim mehanizmom, odnosno mehanizmom održavanja stalne koncentracije ovog gasa u vazduhu. Ovaj gas nije opasan za ljudsko zdravlje, pa kada je u pitanju aerozagadjenje ne posvećuje mu se posebna pažnja. On, medjutim, u atmosferu odlazi u velikim količinama, a oko 50%, te količine ostaje u atmosferi i tamo može da se zadrži više stotina godina. Količina CO2 uneta u atmosferu, opada na jednu trećinu početne vrednosti za dve stotine godina (21).
Ugljen(IV)oksid je jedan od najbitnijih krivaca za izazivanje efekta staklene bašte, medjutim razni autori navode razne procente pojedinih zagadjivača. Odredjeni stručnjaci smatraju da će udruženo dejstvo ostalih gasova (metan, azotni oksidi, ozon) 2030. godine biti jednako ili veće od dejstva ugljen(IV)oksida.
Prirodni izvori CO2 su: okeani, močvare, vulkani i drugi slični izvori. U okeanima ima oko 60 puta više CO2 nego u atmosferi. Povećana potrošnja fosilnih goriva, razvoj industrije, uništavanje i krčenje šuma, uništavanje fitoplanktona u moru i slične pojave utiču na nagomilavanje CO2 u atmosferi. Stalni godišnji porast ovog gasa je oko 4% (16).
Metan stvaraju bakterije razlaganjem organskih materija (pirinčana polja, močvare). U atmosferu dolazi i iz rudnika uglja, odnosno pri eksploataciji prirodnog gasa. Godišnje dospe u atmosferu oko 425 miliona tona metana, od toga 375 se razloži, a ostane oko 50 miliona tona. Azot(I)oksid (azot-suboksid, N2O) u atmosferu dolazi zbog delovanja bakterija u zemljištu, primene veštačkih djubriva, sagorevanjem fosilnih goriva i dr. Emisija ovog gasa godišnje je do 15 miliona tona.
Gotovo četvrtina energije Sunca koja dospe na Zemlju troši se na isparavanju vode. Vodena para apsorbuje toplotno zračenje, pa je tako bitan činilac u regulisanju toplotne strukture Zemlje.
Ugljen(IV)oksid ne utiče na prodor kratkih talasa kao svetlosne energije, ali apsorbuje dugotalasne zrake koji se odbijaju od površine Zemlje. Dugotalasna radijacija nastaje na površini Zemlje transformacijom kratkotalasne radijacije u dugotalasnu, kao toplotnu (infracrveni deo spektra).
Apsorpcijom infracrvenih zraka, CO2 zadržava toplotu, pa se javlja kao pokrivač Zemlje. Odnosno, efekat je sličan staklenoj bašti, koja propušta ultravioletnu radijaciju unutra, a sprečava osipanje reflektovane infracrvene radijacije vani, što dovodi do povišenja temperature.
Efekat staklene bašte ispoljava se na: klimu i zdravlje ljudi, poljoprivrednu proizvodnju i povećanje nivoa mora i okeana. Januar 1998. godine je najtopliji januar od kada se meri temperatura na Zemlji. Ustanovljeno je da je svetski prosek temperature u julu 1998. godine iznosio 16,5 °C, uključujući i ledene polove, što je po svemu sudeći najtopliji mesec u istoriji planete; za 0,7 °C je topliji od proseka i 0,3 °C od jula 1997. godine koji je držao rekord. Mnogo veći porast temperature je u gradovima gde je temperatura veća i za 10 0C od temperature iznad nebetoniranih površina. Materijal gradova, beton i asfalt direktno zagrevaju planetu. Gradovi apsorbuju toplotu i oslobadjaju je natrag u atmosferu. Posledica toga je stvaranje neke vrste mehura toplog vazduha koji remeti mikro klimu. Izvesno je da se planeta zagreva i to sve brže. Od kraja 19.veka prosečna temperatura je u odredjenoj meri porasla. Četiri najtoplije godine u istoriji zabeležene su posle 1990. godine. Najprimetniji je porast noćnih temperatura i to u umerenom pojasu severne hemisfere. Veći je porast temperature u toku zime i proleća, nego u ostala godišnja doba. Od 19. veka, nivo mora je porastao i to zbog topljenja leda na polovima. Planinski glečeri i snežni pokrivač na severnoj hemisferi se neprestano smanjuju. Mnogi naučnici tvrde da su krivci za globalno zagrevanje zemlje CO2, izduvni gasovi automobila i otpadni gasovi fabrika. Mali broj naučnika smatra da je zagrevanje Zemlje, posledica prirodnog ciklusa izazvanog promenama na Suncu. Jedno je sigurno, dvadeseti je vek najtopliji u proteklih 1000 godina, a do 1998. godine, najtoplija godina u poslednjuh 1000 godina je upravo 1998. godina.
Vrućine i kiše podstiču širenje svih bolesti koje prenose insekti i glodari, kao i njihovo nekontrolisano razmnožavanje. Godine 1998. od visokih temperatura na Kipru je umrlo 52 ljudi, zbog temperature koja je u to vreme danima prelazila 42 °C. Najveći broj ljudi je patio od dehidratacije. Zbog visokih temperatura 1998. godine ledeni breg se otkinuo sa istočne obale Antarktika i bio je težak 750 milijardi tona, širok 5,6, dugačak 19,3km; iznad mora se izdizao 30 - 50 m.
Prema predvidjanjima, sredinom 21 veka, efekat staklene bašte prouzrokovaće povećanje srednje globalne temperature od 1,5 do 4,5°C. Veće promene klime bi se desile u tropskim i subtropskim oblastima, gde bi suše dovele do širenja pustinja i velikog smanjenja obradivih površina. U našem predelu zime bi bile kraće, vlažnije i toplije, a leta duža, vrelija i suvlja. Ove klimatske promene bi pozitivno uticale na Rusiju i Kanadu, jer bi njihova područja bila toplija za gajenje poljoprivrednih kultura. Sa povećanjem koncentracije CO2 povećao bi se i rast biljaka, medjutim taj rast bi bio posebno izražen kod korova, što bi uticalo negativno na razvoj žitarica.
Usled povećanja temperature došlo bi do otapanje leda na polovima, što bi imalo za posledicu povišenja nivoa mora, a time i do potapanja primorskih pojasa.
Povećanje koncentracije CO2 utiče na povećanje temperature, a ovo povećanje temperature na još veće povećanje koncentracije CO2 preko njegovog oslobadjanja iz morske vode čiji je kapacitet vezivanja CO2 obrnuto proporcionalan temperaturi vazduha.
Izvor: zastitazivotnesredine.com
Priredila: Kristina Ristić, II-2