Ovih dana imao sam neprijatnu situaciju da prilikom pomoći jednoj sportskoj organizaciji u Vršcu, ni kriv ni dužan, kao slučajni akter događaja budem indirektno odgovoran za probleme sa tehnikom. Pošto nas svako novo iskustvo uči da neke stvari ne ponovimo, iznosim neka moja razmišljanja u vezi ovog problema. Ovo radim sa najboljim namerama, a posebno sa namerom da se lično izvinim članici Opštinskog veća za sport i omladinu ( Julkica Mitrašinović ) za propust za koji sam najmanje odgovoran, ali ne mogu da “perem ruke” od odgovornosti.
Protekog vikenda ( 13.06.2015. ) bio sam na volonterskoj ispomoći za turnir osnovaca u odbojci, koji je trajao čitav dan, sa dosta zanimljivih detalja i sa prilično dobrom organizacijom. Moja konkretna pomoć ogledala se u obezbeđenju ozvučenja koje sam dan pre toga pregledao i ustanovio da je delimično u redu, ali me posebno bunio bežični mikrofon profesionalnog tipa koji je imao prekide u radu. Kasnije sam ustanovio da su u pitanju kablovi koji ga spajaju sa bazom, ali i njegovo nesigurno napajanje. Kada sam video da to nije u redu, bez puno razmišljanja sam upotrebio drugi mikrofon sa koaksijalnim kablom koji je besprekorno funkcionisao. Drugi kvar, koji sam odmah primetio, je da na pojačalu radi samo jedan kanal, te da je neko od ranijih korisnika na isti kanal moćnog pojačala paralelno vezao dva snažna zvučnika ( 2 x 200 W, 4 oma ), što je, zbog smanjenja otpornosti, opterećivalo njegov izlaz. Da bih u startu rešio problem, koristio sam ispravan kanal sa rednom ( serijskom vezom ) dva zvučnika, čime sam izbegao primetno zagrejavanje izlaznog stepena i neprijatno „štucanje“ pojačala snage 400 W. Kasnije, iz radoznalosti pitam, zašto ga ne oprave, a odgovor vlasnika je da se čeka da se pokvari i drugi kanal, što znači da će kvar biti sigurno veći i skuplji.
U drugom delu moje priče dolazi detalj koji je povod ovom članku. Organizator večernjeg turnira u malom fudbalu (neću da ga pominjem zbog reklame) traži malu tehničku pomoć oko muzike za folklorno društvo iz Uljme uz korišćenje iste tehnike, ali po njima ispravnog bežičnog mikrofona. Nisam mogao da odbijem uslugu za koju su hteli da plate, ali nije sve ni u plaćanju, ako su u pitanju sport i omladina. Obezbedio sam volonterski tu uslugu uz pomoć laptopa, ali sam se uplašio kada sam video da je upotrebljen bežični mikrofon o kome sam govorio na početku. Kažu organizatori da su ga probali, ali se na samom otvaranju dešava peh koji nisu očekivali. Mikrofon prekida, čas se čuje, čas ne čuje, što publika doživljava sa malim negodovanjem. Posebno mi je krivo što se kvar ispoljio prilikom obraćanja pomenute članice Opštinskog veća. Kada se organizator setio da promeni četvrtastu bateriju od 9 V, nije bilo prekidanja, ali sam i dalje strepeo zbog oštećenog kabla koji povezuje mikrofon sa bazom.
Naravoučenije svega ovoga je, da se pod hitno mora pregledati i osposobiti tehnika koju koristimo u javnim nastupima, bez obzira ko je vlasnik, ili kome ga ustupa na korišćenje. Saniranje tih kvarova nije velika stavka troškova, kada se ima u vidu koje neprijatnosti možemo doživeti. Lično za mene, ovo je velika pouka da prilikom bilo kakve volonterske usluge, ili ugovorene pomoći, treba da razmislim da li prihvatati nešto što je nepoznato i nepouzdano. Tehnika je takva da su mogući kvarovi i zbog visokih temperature, ali pre svega, zbog nestručnog rukovanja i odsustva bilo kakve kontrole. Tehnika je kao živo biće, treba sa njom pažljivo rukovati, poštovati propisane norme rada, a mikrofone bežićnog tipa povremeno pregledati, posebno spojeve baterije i baze preko koje radi. Uređaje koji su delimično u kvaru treba što pre opravljati i nikako ne čekati da se desi još teži kvar. Tako ćemo na vreme izbeći neprijatna iznenađenja.