Kao dugogodišnji prosvetni radnik i strastveni zaljubljenik elektronike i savremenih tehnoloških dostignuća, ovih dana, dok su đaci još na odmoru, razmišljam kako koriste svoje slobodno vreme i dolazim do zaključka koji je svima poznat. Najviše sede za računarima, šetaju sa tabletima i moćnim androidima, uživajući u nekom svom virtuelnom svetu. Stvarni svet im postaje sve više otuđen, druže se sa tehnikom, a ponajmanje sa vršnjacima, članovima porodice, prirodom i njenim raskošnim bogatstvima. Dok nije bilo računara, sećam se jednog kolege koji je završio dva fakulteta i doktorirao na filozofiji, pa usput pitam njegovu suprugu šta on radi u slobodno vreme. Ona mi pomalo tužno, gotovo plačljivo, odgovara da još uvek drži knjigu iz filozofije u ruci i da ni ekser ne zna zakucati čekićem, tako da nema od njega nikakve koristi u domaćinstvu. Dovodim ove dve različite situacije u vezu, i jedna i druga su izvan normalnog ponašanja i prirodnog uređenja našeg rada i života.
Lepo je i zanimljivo da imamo većinu tehničkih aparata pri ruci, ali ozbiljno moramo razmisliti koliko to sve utiče na pravilan razvoj deteta, pa i nas odraslih. U velikim gradovima i na asfaltu dete je zaboravilo, ili uopšte ne zna kakav je miris pokošene trave, kako zuji pčela na raskošnom cvetu, kakav je miris vazduha posle kiše, ili munja koje paraju nebom. Sećam se da smo kao deca voleli da bosi gazimo po vodi, a hodanje po hladnoj jutarnjoj rosi itekako utiče na naš nervni sistem, budi sva naša čula i okrepljuje um. Danas toga nema, jer su mladi zaokupljeni nekim drugim, njima zanimljivim stvarima koje nisu dar prirode. Mnogi od njih ne znaju da se bave fizičkim aktivnostima koje obezbeđuju pravilan razvoj tela, uglavnom sede, jedu hranu kojom se debljaju i provode vreme uz poslednje izume tehnike. Dugo sedenje za računarom krivi kičmu, otupljuje reflekse i dovodi do potpunog otuđenja (alijenacije) mladog čoveka. Zujanje, ili bol u ušima često dolazi zbog preterane upotrebe mobilnog telefona. Zato ne treba da čudi da je sve manje druženja sa stvarnošću, sa prirodom i ugođajem koji ona nudi. Odmor na selu, u planini, bez mobilnog telefona, pa čak i televizora, vraća nam volju za životom, okrepljuje naše zdravlje, mentalne i fizičke sposobnosti. Sve bolesti koje doživljavamo potiču iz našeg svesnog i nesvesnog, bolje reći mozga. Prema Frojdu, samo jedna trećina je svesnog, a sve ostalo je nesvesno (poredi ga sa santom leda koja pliva), koje je itekako vezano sa prirodom. Približavanje prirodi, njenim čarima i bogatstvima dovodi do drugačijeg raspoloženja, bistrog uma i normalnijeg ponašanja. Čovek se tada oseća kao njen sastavni deo, slobodno diše, ne oseća stegu, ne razmišlja o svakodnevnim problemima, političkim i drugim zbivanjima. Priroda nudi raznovrsna bogatstva ishrane, biljke koje najbolje leče, boje koje su očaravajuće i mirise koji su stvarni, a ne rezultat hemije. Ako posmatramo zalazak Sunca u nekom prirodnom ambijentu to je sasvim drugačije nego sa terase, ili gradskog trga. Šta je najbolja moć, ili tajna prirode, imao sam priliku da još davno, kao istraživački novinar, neposredno saznam od travara, čika Jove sa Romanije ( Jovo Mijatović, 1886 – 1986 ) koji je svojim melemima lečio najteže bolesti, pa i opekotine za koje medicina nije imala leka. Njegovi čuveni melemi priznati su u svetu, a pravljeni su od gorskih trava koje nisu imale dodira sa hemikalijama, niti sa otrovnim kišama. Uspomene na Jovu Mijatovića, romanijskog travara i svetskog putnika, pretvorile su se u legendu, a njegovo znanje, kojim je lečio na hiljade ljudi od najtežih bolesti, nastavlja da živi protkanim mirisom trava. Njegovo rodno selo Zagajevi, koje se nalazi na tromeđi opština Rogatica, Sokolac i Pale, bilo je svratište mnogih bolesnika i nevoljnika, koji su, gledajući smrti u oči, polagali poslednje nade u milost božiju i Jovine trave.
Današnji način života teško obezbeđuje da se što više družimo sa prirodom, da se vratimo nekim našim korenima, ali se moramo izboriti da u svemu budemo umereni, kako u jelu i piću, tako i u načinu života. Nisam zagovornik da mladi ne koriste savremena tehnička dostignuća, već da se bave brojnim fizičkim aktivnostima koje će im pomoći da se pravilno razvijaju. Izleti, druženja, sport i rekreacija samo su jedan od načina za pravilan psiho-fizički razvoj. U sistemu obrazovanja mora se dosta uraditi da se ne bave samo računarima, već da ima i odgovarajućih aktivnosti koje razvijaju motorne ( radne ), stvaralačke i misaone sposobnosti, da učenici znaju da svoje znanje pretoče u praksu, da znaju upotrebiti osnovne alatke koje će im sutra pomoći u životu, bez obzira čime se profesionalno bavili. Zaista, koja je korist od pomenutog doktora nauka koji ne zna da zakuca ekser, promeni sijalicu, ili da nacepa drva, da okači sliku na zid, da napravi neku igračku svom detetu!? On mora biti deo svoje porodice. Teorija koja nema veze sa praksom nas otuđuje od porodice, čoveka i prirode.