Banatska platforma - preporuke za pregovore Srbije i EU. Nakon održane 3 radionice i 9 okruglih stolova, objavljujemo sažetak diskusija i preporuka, koje ćemo uputiti državnim organima nadležnim za zaštitu životne sredine i poljoprivredu, i koji neposredno učestvuju u procesu pregovora sa EU.
Materijal se nalazi dole u prilogu i možete ga skinuti sa našeg sajta.
U organizaciji Ekološkog centra „Stanište“ iz Vršca i Centra za evropske politike (u daljem tekstu CEP) iz Beograda, u Vršcu je ( 29.01.2016. ), u maloj sali Skupštine opštine, organizovan okrugli sto projekta „Banatska plaforma“, na temu učešća lokalnih zajednica u pregovorima Srbije sa EU.
Osnova za razgovor okruglog stola bile su prezentacije direktora CEP-a Nebojše Lazarevića i Stefana Šipke, predstavnika CEP-a koji je govorio o IPARD komponentama predpristupne pomoći u kontekstu evropskih integracija. Gospodin Lazarević je opširnije govorio o složenosti i mogućim zamkama pregovora koji se vrše prema odgovarajućim poglavljima ( 33 + 2 ). Kao posebno interesantna oblast pregovora za naše podneblje je zaštita životne sredine, o čemu je govorio Dejan Maksimović iz Ekološkog centra „Stanište“ Vršac, sa osvrtom na probleme na lokalnom nivou, koji se odnose na finansiranje naraslih potreba u ovoj oblasti.
Učesnici okruglog stola bili su predstavnici nevladinog sektora, udruženja građana, opštinske uprave, kao i srednjih škola vršačke opštine čiji obrazovni profili imaju dodira sa zaštitom životne sredine. Većina učesnika okruglog stola aktivno se uključila u razgovor nakon interesantnih uvodnih predavanja i niza postavljenih pitanja predstavnicima CEP-a koji su, kao stručna lica, neposredno uključeni u izradi platforme za pregovore o evropskim integracijama.
Vlada Srbije je 4. septembra usvojila postskrining dokument za poglavlje 27 i dostavila ga Evropskoj komisiji u planiranom roku, rekao je 8. septembra pomoćnik ministra poljoprivrede i zaštite životne sredine Aleksandar Vesić. Mišljenje se očekuje do kraja godina, a otvaranje poglavlja možda tokom 2016. U srpsko zakonodavstvo je, kako je ocenio Vesić, preneto dosta evropskih propisa, uključujući Direktivu o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađenja (IPPC) kojom se uvodi izdavanje dozvola za postrojenja u cilju ograničavanja zagađenja. Međutim, problem predstavlja primena propisa, što ilustruje podatak da je u sektoru uzgoja živine i svinja do sada izdata jedna integrisana dozvola. Razlog za to su, između ostalog, i nedovoljni kapaciteti za izdavanje tih dozvola, posebno na lokalnom nivou, rečeno je na skupu o tim poljoprivrednim oblastima i evropskim propisima za životnu sredinu. "Mi očekujemo da se poglavlje 27 otvori bez nekih dodatnih uslova... Očekujemo tu odluku do kraja godine. Nadamo se da će pregovori u vezi sa poglavljem 27 početi 2016, što ne mora da znači", rekao je Vesić za portal EurAktiv Srbija. Vesić koji je u Privrednoj komori Srbije prisustvovao skupu o sistemu izdavanja integrisanih dozvola za postrojenja za uzgoj živine i svinja, dodao je da iz Brisela stižu neformalni, pozitivni signali. On je rekao da je Vlada Srbije 4. septembra usvojila postskrining dokument za poglavlje 27 i poslala ga Briselu, kako je istakao, u roku. Pomoćnik ministra poljoprivrede je podsetio da je taj dokument pripremljen pošto je Evropska komisija tražila dodatne infromacije po završetku skrininga, i da je Srbija jedina zemlja u procesu pristupanja koja je pripremila takav dokument. "Taj poslednji dokument nije toliko obavezujući, on pokazuje trenutno stanje i naše želje u vezi sa transpozicijom propisa", rekao je i dodao da bi Srbija, kako je naznačeno Briselu, trebalo da do 2018. prenese propise u oblasti životne sredine u svoje zakonodavstvo. On je dodao da se, kada je reč o primeni propisa, išlo na duže rokove, poput 2030. ili 2040, i naglasio da će se o tim rokovima sigurno pregovarati. Nedovoljni kapaciteti Vesić je istakao da je Srbija već prenala dosta evropskih propisa u svoje zakonodavstvo, ali da problem predstavlja primena. Srbija je u svoje zakonodavstvo, između ostalog, prenela Direktivu o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađenja (IPPC) kojom se propisuje izdavanje integrisanih dozvola, pošto je 2004. donet Zakon o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine i zatim prateći podzakonski akti. Predstavnica Ministarsta poljoprivrede iz Odeljenja za integrisane dozvole Aleksandra Vučinić je rekla da je IPPC direktiva sada uključena u novu Direktivu o industrijskim emisijama (IED) koja je na snazi od 2013, i da to nije promenilo suštinu IPPC osim pooštravanja nekih odredbi. Podsetila je da Srbija treba da IED prenese u zakone do juna 2018. godine i dodala da je urađen nacrt koji će poslužiti kao osnova, ali da mora još da se radi na tome. Srbija je, kako je rekla Vučinićeva, uredbom uredila vrste aktivnosti za koje se dodeljuju dozvole koje su uskladu sa IPPC direktivom, a planira i da se dodatno uskladi u tom domenu sa novim aktivnostima uvrštenim u direktivu. Vučinićeva je dodala da je postupak za izdavanje integrisanih dozvola 120 dana a da najčešće traje 240. Pomoćnik ministra poljoprivrede Aleksandar Vesić je rekao da će primena ovih pripisa biti zahtevna i da će se, kada je reč o velikim postrojenjima, o svakom pojedinačno pregovarati. Vesić je ukazao na problem nedovoljnih kapaciteta u Srbiji, posebno na lokalu, za izdavanje integrisanih dozvola kojima se ograničava zagađenje. Prema njegovim rečima, na republičkom nivou od 4-5 stručnih osoba tri se bave izdavanjem integrisanih dozvola, a dvoje u Vojvodini. Problem, prema njegovim rečima, predstavlja i to što nema spremnih projekata za korišćenje pretpristupne pomoći EU u oblasti životne sredine. Taj problem je, takođe, izražen na lokalu koji je nadležan za vodu za piće ili komunalni otpad. "Bojim se da ćemo izgubiti mogućnost da iskoristimo ta sredstva", rekao je on.
Jedna dozvola! Kada je reč o uzgoju živine i svinja, u Srbiji je izdata samo jedna integrisana dozvola, 2014. u Kraljevu, a pripremljen je i jedan nacrt dozvole, rečeno je na skupu na kome je predstavljen projekat "Implementacija IPPC/IE u postrojenjima za intenzivan uzgoj živine i svinja", koji je podržala Švedska. Prema analizi koja je sprovedena u okviru tog projekta, od 96 farmi koje po kapacitetim potpadaju pod obavezu dobijanja integrisane dozvole, 64 je podnelo zahtev a 25 nije. Zahtevi su, kako je rečeno, često nepotpuni. Po kriterijumima IPPC direktive, integrisane dozvole treba da imaju farme određenog kapaciteta, na primer farme sa kapacitetom za uzgoj 40.000 koka, i farme sa kapacitetom za uzgoj 2.000 svinja ili 750 krmača.
Na skupu je iznet i podatak da je u Evropskoj uniji 50.000 instalacija u svih šest oblasti obuhvaćenih IPPC direktivom ima ovu vrstu dozvole kojim se ograničavaju emisije, uređuje korišćenje najboljih dostupnih tehnika, kao i uslovi za zaštitu vazduha, zemljišta i vode, za upravljanje otpadom, za buku i vibraciju, za efikasno korišćenje enegije i sprečavanje udesa.
Izvor: EurActiv Foto: Shutterstock.com
Pristupni pregovori Srbije i EU višegodišnji su proces, koji će na svom kraju dovesti do ispunjenja uslova za članstvo Srbije u EU. Tokom ovog procesa, EU i države članice pregovaraju sa predstavnicima vlasti i državne uprave države kandidata, dok učešće civilnog društva, nije formalni uslov. Međutim, prihvatanje EU regulative i prakse je suštinska transformacija društva, i neophodno je da se u proces, na različite načine, uključi što više zainteresovanih strana i javnosti.
Civilno društvo ima svoje mesto u pregovorima, a učešće organizacija civilnog društva (OCD) može doprineti kvalitetu, legitimitetu i transparentnosti pregova-račkog procesa. Normativni i strateški okvir ne obezbeđuju dovoljan nivo učešća OCD. Dokumenti koje je usvojila Vlada Srbije omogućuju učešće OCD u radu Koordinacionog tela za proces pristupanja Srbije EU, ali samo u slučaju da se pojavi potreba za uključivanjem drugih organa i organizacija u rad Saveta Koordinacionog tela ili pregovaračkih grupa za svako poglavlje. Nije preciznije određeno u kojim se to slučajevima dešava i kakva je suština učešća. Zato postoji potreba da OCD na alternativan način komuniciraju sa akterima na nacionalnom nivou – Kancelarijom za evropske integracije, Konventom, Pregovaračkim timom i strukturama Koordinacionog tela.
U cilju obezbeđenja svog učešća u ovom izuzetno važnom procesu, OCD sa sedištem u regionu Banata (Južnobanatski, Srednjebanatski i Severnobanatski upravni okrug), dobrovoljno su odlučile da osnuju BANATSKU PLATFORMU za učešće lokalnih zajednica u pregovorima Srbije sa EU, kao neformalnu mrežu. Svaka OCD sa sedištem u regionu Banata, koja to želi, može postati članica Banatske platforme. Kroz ovaj mehanizam, OCD mogu da iskažu svoje stavove i potrebe, koji će se preneti centralnim pregovaračkim telima. Za početak su izabrane teme iz pregovaračkih Poglavlja 11 (Poljoprivreda i ruralni razvoj), Poglavlja 12 (Bezbednost hrane) i Poglavlja 27 (Životna sredina), uz mogućnost izbora novih. Najvažniji način delovanja su tematski skupovi (okrugli stolovi), za lokalne predstavnike OCD, vlasti i ekonomskog sektora. Rezultati skupova predstaviće se telima koja neposredno učestvuju u pregovorima. Banatskom platformom koordinira Ekološki centar „Stanište“ iz Vršca.
Evropska komisija predložila je mere za smanjenje upotrebe lakih plastičnih kesa koje se najčešće koriste samo jednom ali mogu da ostanu u prirodi stotinama godina. U EU svake godine više od osam milijardi kesa ne završi tamo gde treba već u prirodi, što ima ogromne ekološke, ekonomske i socijalne posledice. Svaki građanin Evropske unije iskoristi u proseku gotovo 200 plastičnih kesa godišnje ali se potrošnja znatno razlikuje od zemlje do zemlje pa Danac godišnje upotrebi prosečno četiri a Poljak više od 450 kesa.
Prema predlogu usvojenom 4. novembra, članice EU moći će da izaberu najpogodniji način za smanjenje upotrebe lakih plastičnih kesa, uključujući naknade, postavljanje nacionalnih ciljeva ili ograničenje prodaje.
"Počeli smo da rešavamo veoma ozbiljan i vidljiv ekološki problem. Svake godine u Evropi van smeća završi više od osam milijardi plastičnih kesa koje prave ogromnu ekološku štettu. Neke članice su već postigle dobre rezultate u smanjenju upotrebe kesa. Ako ih ostale članice budu sledile, mogli bi da smanjimo ukupnu potrošnju u EU za 80% u poređenju sa sadašnjom", istakao je evropski komesar za životnu sredinu Janez Potočnik.
Predlog Komisije zapravo nosi izmene direktive o ambalaži i ambalažnom otpadu. Prva izmena podrazumeva da će članice morati da usvoje mere za smanjenje potrošnje plastičnih kesa tanjih od 50 mikrona jer se one retko koriste ponovo, kao što je slučaj sa onim debljim, dok se druga tiče ekonomskih instrumenata za smanjenje potrošnje.
Komisija ističe da su mere za smanjenje korišćenja plastičnih kesa, poput naknada, dale ohrabrujuće rezultate u nekim članicama, što dokazuje da je upotrebu kesa moguće smanjiti. Kao pozitivni primeri navode se irski namet i danski porez na plastične kese.
Predlog stiže nakon niza mera pojedinih članica EU i poziva ministara ekologije EU upućenih Komisiji da nađe način za akciju na nivou Unije. Prethodile su mu i široke javne konsultacije.
Statistike pokazuju da je u 2010. godini na tržištu EU utrošeno 98,6 milijardi plastičnih kesa ili prosečno 198 po stanovniku. Najveći deo tih kesa (oko 90%) bile su one lake koje se retko ponovo koriste.
Najmanje kesa po stanovniku troši se u Danskoj i Finskoj, samo četiri godišnje u proseku, a najviše u Poljskoj, Portugaliji i Slovačkoj, po 466.
Prema podacima Jurokomerca (EuroCommerce), udruženja trgovaca koje predstavlja velike maloprodajne lance poput Karfura (Carrefour), Teska (Tesco) i Ikee, njihove članice na dobrovoljnoj bazi već sprovode akcije za manju upotrebu plastičnih kesa.
"Unapređenje se beleži u poslednjih deset godina jer smo kupcima ponudili alternativu (plastičnim kesama)", ističe se u saopštenju Jurokomerca, preneo je EurActiv.com.
Kako navodi to Udruženje, kupcima se nude kese za više kupovina napravljene od materijala koji se reciklira kako bi ih podstakli da promene ponašanje i navike u kupovini.
Zahvaljujući akcijama, članice Jurokomerca smanjile su potrošnju plastčnih kesa sa prosečno 500 po stanovniku EU u 2008. na 198 kesa u 2010. godini.
Bacanje plastičnih kesa u smeće ima ekološke efekte (zagađuje vazduh, vodu, zemljište, more, doprinosi smanjenju biodiversiteta), ekonomske (gubitak sirovina, gubici onih koji se bave reciklažom i turističkog sektora, troškovi za čišćenje) i socijalne (gubitak estetike pejzaža, potencijalni efekti po ljudsko zdravlje).
Od plastičnh kesa posebno strada morski svet i Komisija procenjuje da 94% ptica koje žive u oblasti Severnog mora u stomaku ima plastiku.
Izvor: EurActiv.rs
Dok Srbija sa obožavanjem gleda beskrajni plavi krug, i u njemu žute zvezdice, neke stvari prolaze gotovo neopaženo. Na primer, da je Srbija potpisla zloglasni Kodeks alimentarijus.
Dok se javnost bavi šokom koji je izazvao vladika Amfilohije Radović svojim „jektenijem za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije i njihovo vaskrsenje“ i saslužbovanjem vladike Atanasija Jevtića, istom prigodom, a na mitingu protiv prihvatanja briselskog sporazuma, Srbiju, kako vidimo, čeka lepa evropska budućnost.
Suzana Grubješić je ovih dana izjavila da bi to, to jest pridruživanje Srbije projektu prisajedinjenja EU, moglo da se desi relativno brzo, a možda i pre.
Dok Srbija sa obožavanjem gleda beskrajni plavi krug, i u njemu žute zvezdice, sanjajući da će jednog dana i ona da postane Zvezda (evropskog) Granda, neke stvari prolaze gotovo neopaženo. Na primer, da je Srbija, između ostalog, potpisala zloglasni CODEX ALIMENTARIUS.
Od pre mesec dana, u zemljama članicama Evropske unije ne sme da se prodaje lekovito bilje i prirodni lekovi na bazi trava, što uključuje i čajeve, ali i med.
Naime, na snagu je stupio novi zakon koji propisuje da se prirodni lekovi od bilja pre prodaje moraju istraživati nekoliko godina, a sertifikat bez koga se ne može ući na tržište Evropske unije košta 100.000 evra. Ove zabrane će morati da se pridržavaju i mnoge zemlje koje nisu članice Evropske unije, a odnosi se na države, potpisnice Kodeksa alimentarijusa.
To znači da će te države na svojoj teritoriji zabraniti rad travarima i medarima i prodaju njihovih preparata uključujući i čajeve! Možda je nekom smešno to što će Hrvatska ostati bez nekih vina, bez paškog sira a možda i bez dalmatinske pršute, ali to isto čeka i nas.
Svetla evropska budućnost, između ostalog, podrazumeva i bespogovornu poslušnost – Kodeks alimentarijus se tako ispostavlja kao samo jedna od mnogih faseta Ugovora sa Đavolom.
Nekadašnji vicevi, već danas izgledaju kao nepodnošljiva realnost – možemo da kažemo zbogom hajdučkoj travi i majčinoj dušici, medu i šljivovici – ako majstor iz Brisela, posle nekoliko godina ispitivanja zaključi da nisu po standardima EU.
Hajdučka trava, to sa sigurnošću možemo da kažemo, sigurno nije, a možda će biti, ukoliko promeni ime. A o pečenim prasićima da i ne govorimo – nagrabusili smo ako PETA sazna da se ovde peku celi prasići.
Šta tek reći o mogućnosti da nam jednog dana jave da nije bezbedno da pijemo vodu iz vodovoda, da mirođija mora da ima sertifikat iz Brisela i da muškatle iz rasadnika iz Zaklopače, ozbiljno ugrožavaju jednistvenu politiku poljoprivrede Evropske unije?
A da i ne govorimo o mogućnosti da se neko doseti da nam javi kako kuvanje u posuđu „metalac“ nije bezbedno, a takođe nije nemoguće i da kodeks alimentarijus ne prođu ni ruke srpskih majki – što, pa može da se desi da nam zabrane da jedemo po kućama? Još kad se tome doda činjenica da se u Evropi sve teže mogu naći sijalice od sto sveća, te da je kampanja oko takozvanih štedljivih sijalica već nekoiko godina u zamahu – naša svetla evropska budućnost biće nekako kontrolisana i štedljiva.
Da i ne govorimo o alternativnoj medicini koja je, već sada, bačena na đubrište istorije. Farmaceutske kompanije su te koje će nas i razboljevati i lečiti, a svaka saksija na terasi biće potencijalni izvor političke nekorektnosti.
Uopšte, gajenje začinskih i lekovitih biljaka, biće stvar Centralnog komiteta, a ono čemu se radujemo kao mala deca, sve više liči na strogo kontrolisane vozove novog kopernikanskog obrta liberalnog kapitalizma, koji svakoga dana, sve više, i u svakom pogledu, postaje projekat super kontrole.
Ipak, sasvim je logično da u ovoj zemlji niko na ovu temu ne reaguje. Ko će još da se bavi problemom zemlje u saksijama, kada smo tako lako uspeli da se ne bavimo ogromnom zemljom koju smo izgubili na Kosovu?
Ulazak u Evropu u stvari znači pristajanje i na pravila koja nam se ne sviđaju. Prvo pravilo smo već naučili – koga je moliti – nije ga ljutiti. Drugo pravilo je da o našim životima, našem zdravlju, našoj hrani, našoj zemlji više ne odlučujemo mi – nego oni koji znaju šta je za nas najbolje.
A sve ostalo, možemo kako hoćemo.
Izvor: vestinet.rs
Zašto skoro sve vlade sveta putem raznih propisa, normi podržavaju i nameću GMO seme i GMO proizvode mimo volje naroda, a za koje je u nekoliko navrata dokazano ne samo da ostvaruju manji prinos, iziskuju više đubriva, vode i pesticida, već i dokazano štetno deluju na zdravlje ljudi i životinja, kao i na samu genetičku raznovrsnost?
Iako živimo u vremenima kada bi bilo logično da zbog finansijske krize, nezaposlenosti, poskupljenja energenata i hrane i gladi u svetu vlade država na sve mile i nemile načine podstiču i ohrabruju ljude na uzgoj / proizvodnju vlastite hrane, u Hrvatskoj kao i u većini zemalja sveta događa se upravo suprotno, mala gazdinstva, mali proizvođači putem raznih propisa i normi doslovno su uništeni, a sadnja vrta za vlastite potrebe na korak je da bude proglašena kažnjivim delom.
Da li ste se ikada zapitali zašto u doba kada hrvatskom trese najveća kriza, nezaposlenost, nemaština, pad standarda, kada ljudi nemaju novaca kako bi prehranili sopstvenu porodicu, Hrvatska vlada 2012. g donosi zakon, odnosno Pravilnik o sporednim šumskim proizvodima koji ne samo da ograničava, iziskuje dozvolu za kretanje Hrvatskim (dakle našim) šumama, već iziskuje i dozvolu koja se naplaćuje 50, 100 ili 200 kuna, ovisno o tome želimo li dnevnu, nedeljnu ili mesečnu dozvolu za branje gljiva, kestena i drugih šumskih plodova?Kazna za sakupljanje šumskih plodova bez dozvole iznosi od hiljadu do čak sedam hiljada kuna.
Da li ste se ikada zapitali zašto Evropska komisija želi ubuduće nametnuti poljoprivrednicima i baštovanima upotrebu standardizovanog semenja, čime stare i retke sorte imaju malu verovatnoću da će biti odobrene, te zašto se za njihovu kultivaciju predviđa zakonska kazna, čak i kada se bilje sadi na privatnom zemljištu?
Sad kada nam je to najpotrebnije, ako se pitaju birokrate iz EU, uzgajanje sopstvene hrane možda će postati protivzakonito i kažnjivo.
Zašto skoro sve vlade sveta putem raznih propisa, normi podržavaju i nameću GMO seme i GMO proizvode mimo volje naroda, a za koje je u nekoliko navrata dokazano ne samo da ostvaruju manji prinos, iziskuju više đubriva, vode i pesticida, već i dokazano štetno deluju na zdravlje ljudi i životinja, kao i na samu genetičku raznovrsnost?
Zašto vlade država vode politiku uništavanja malih proizvođača pa i onemogućavanja sadnje vrta za vlastite potrebe?
Odgovore na sva ova pitanja daje famozni Zakon o hrani, iliti Codeks Alimentarius.
Zakon o hrani (Codeks Alimentarius)
Službeno, Zakon o hrani (Codeks Alimentarius) uveden je radi brige o sanitarnoj bezbednosti prehrambenih proizvoda. No, budući da je u sukobu s alternativnom medicinom ili s dodacima ishrani, otkrivaju se sasvim druge ambicije.
Iako ljudi širom sveta smatraju da je proizvodnja hrane za vlastite potrebe deo osnovnih ljudskih prava (što i jeste) zajedno sa sakupljanjem semena, kišnice, prava na čist vazduh i zdravu biosferu, sve češće možemo videti kako se ta prava krše i limitiraju upravo putem propisa i normi koje nameće Zakon o hrani.
Zakon o hrani je zbirka međunarodnih normi, smernica i preporuka o ishrani. Tekstove je prikupila i razradila Komisija za Zakon o hrani, telo formirano 1962. godine u okviru dve ustanove UN-a: Organizacija za prehranu i poljoprivredu (engl. FAO), i Svetska zdravstvena organizacija (SZO).
Zakon o hrani svoj nastanak delimično duguje napretku hemijske industrije, i svojim vezama s njom, a njihova je međusobna povezanost, bez obzira radi li se o farmaceutskoj ili fitosanitarnoj grani, iz dana u dan sve očitija.
Codeks Alimentarius, odnosno Zakon o hrani nije osmišljen od strane naše vlade i lokalnih zakonodavaca, njegovim formiranjem su upravljali i još uvek diriguju veliki igrači iz UN-a, tačnije lobisti najvećih korporacija za proizvodnju, trgovinu i distribuciju semena, hrane i lekova.
Očito je da se prehrambena i agrohemijska industrija zalaže da se mi hranimo upravo onako kako je ona odlučila, i nikako drugačije. Zbog toga se, je li, treba pobrinuti da proizvodi koji nisu došli iz velikih multinacionalnih fabrika agrobiznisa već iz malih seoskih domačinstva nestanu s naših jelovnika.
Ovde u igru ulazi Zakon o hrani, i tome služe norme koje on donosi: pod maskom osiguranja kvaliteta naše hrane, on zapravo osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onim što imamo mogućnost i pravo konzumirati.
Da, radi se o kontroli snabdevanja sveta hranom, o njenoj sledljivosti od proizvođača do potrošača (od polja do stola), kako to kaže PA Tailor, i nastavlja: “Kontrolišući pristup zdravoj ishrani i prirodnim lekovima, privredni interesi koji se skrivaju iza zakona o hrani žele kontrolisati naše živote. „
Prema Tejloru, tom kontrolom, i takvim ograničavanjem našeg pristupa zdravoj hrani i zdravim dodacima ishrani, Zakon o hrani zapravo štiti interese nekolicine multinacionalnih farmaceutskih kompanija. Za tu industriju, sve što razvija dobro zdravlje nauštrb bolesti predstavlja direktnu pretnju prodaji hemijskih i sintetičkih lekova.
Pravila, koja nameće Zakon o hrani razrađena su sa ciljem da osiguraju zaradu ogromnih korporacija koje proizvode hranu, i za kompanije, koje se bave genetskim inženjeringom. Ova pravila predstavljaju ogromnu opasnost za zdravlje svake osobe na ovoj planeti, jer to što oni predlažu je apsurdno.
Prirodni dodaci ishrani, alternativni lekovi, vitamini i minerali će postati nezakoniti, dok će se otrovne hemikalije koristiti kao dodaci ishrani i aditivi. Većina hrane će biti podvrgnuta zračenju, a na genetski modifikovane proizvode neće se smeti staviti oznaka GMO.
Paul A. Tejlor i neki drugi ovo nazivaju „trgovanjem bolešću“, jednom vrstom biznisa. Optimalno zdravlje i dobra ishrana oduvek su pretnja farmaceutskoj industriji koja zapravo ‘trguje bolešću’, jer joj smanjuje tržište sintetičkih prehrambenih proizvoda.
Ishrana oslobođena ostataka pesticida, veštačkih aditiva i drugih zagađivača po definiciji zavisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji hemijskih proizvoda iz hrane. Takva evolucija nikako ne može biti u interesu farmaceutskih i hemijskih kompanija koje ih prizvode.
Kao što stoji na početku jednog zanimljivog članka:
… Zamislite svet bez vitamina i minerala. Svet, u kojem je proizvodnja i prodaja prirodnih lekova kažnjivo delo. Trgovine, pune genetski modifikovanih proizvoda bez oznake GMO. Krave, koje moraju biti tretirane sa genetski modifikovanim hormonima rasta sa dodatkom antibiotika. Hranu, koja da bi dospela na police trgovina, mora biti podvrgnuta zračenju.
Mislite, da je to scenario još jednog sci-fi filma? Grešite!
Ovo je – moguća bliska budućnost!
Evo nekih od kriterijuma koje nameće Zakon o hrani:
• uvođenje genetski modifikovanih proizvoda na globalnom nivou
• GMO kampanja se vodi od strane SAD-a i Kanade, a Evropa će morati da popusti pod njihovim pritiskom
• biće dozvoljeno da se seme „Terminator“ prodaje na međunarodnom nivou
• stižu novi genetski modifikovani životinjski proizvodi
• genetski modifikovani proizvodi više ne moraju imati oznaku GMO na etiketi
Ekološki uzgoj:
• smanjenje standarda eko uzgoja
• podrška ogromnim poljoprivrednim korporacijama sa „isplativijom“ proizvodnjom
• uvođenje različitih sintetičkih aditiva i metoda
• procesiranja u eko-proizvodnju
• prema zakonu eko-uzgajivači od sada smeju podvrgnuti svoje proizvode zračenju
• na etiketi eko-proizvoda ne moraju biti navedeni sastojci ne-organskog porekla
Aditivi:
• više od 300 različitih aditiva (većinom sintetičkih) su odobreni kao „sigurni“. Među njima su aspartam, BHA, BHT, potassium bromat, tartrazine itd
• ne uzima se u obzir potencijalan rizik dugoročnog korišćenja namirnica sa tim aditivima
Procenat pesticida u hrani:
• dopuštaju se visoke količine više od 3,275 vrsta pesticida u hrani, uključujući i te, za koje se zna da su kancerogeni ili poremećuju rad endokrinog sistema, na primer, 2,4-D, atrazine, methil bromide
• ne uzima se u obzir rizik za zdravlje usled dugoročnog korišćenja namirnica sa pesticidima
Hrana i dodaci ishrani
• minimalna dnevna doza vitamina i minerala je spuštena za 75%
• postavljena je oštra granica između hrane i lekova. Nutrijenti će od sada spadati u kategoriju lekova
• dodaci ishrani će morati prolaziti klinička ispitivanja, što je preskupo za većinu proizvođača. Ovo daje zeleno svetlo velikim korporacijama i uništava male proizvođače.
• spuštanje minimalne dnevne doze nutrijenata će imati ozbiljan negativan uticaj na zdravlje čovečanstva
Neki upozoravaju kako je krajnji cilj Codeksa:
• tretiranje svih životinja sa antibioticima i hormonima
• 100% genetski modifikovani usevi
• hrana, podvrgnuta zračenju
• izbacivanje sa tržišta eko-proizvoda i prirodnih lekova
• svi nutrijenti (npr vitamini i minerali) se moraju smatrati toksinima / otrovom, i biti uklonjeni iz sve hrane jer Zakon o hrani zabranjuje upotrebu nutrijenata za „sprečavanje, lečenje bilo kojeg stanja ili bolesti“.
• smanjenje populacije
„Ko kontroliše hranu, kontroliše ljude“ Codeks Alimentarius (zakon o hrani) je savršeni alat za preuzimanje potpune kontrole nad hranom, odnosno ljudima.
Tokom zadnjih par decenija postali smo svedoci masovnog gubitka genetičke raznovrsnosti, industrijalizacija poljoprivrede stvorila je ogromne ekološke probleme, dok je agro-hemijska industrija nastavila da dominira nad tržištem semenja – stoga regulativa za marketing reproduktivnog biljnog materijala koju pokušava nametnuti Evropska komisija nastavlja isti destruktivni pristup prema izvorima hrane.
Sistem obavezne registracije i sertifikacije će biti još više totalitaristički, restriktivniji i regulisan do najsitnijih detalja – kakav nije bilo u prošlosti. I naravno, malo je mehanizama zaštite ostalo u rukama država članica EU koje sada neće moći osigurati suverenitet hrane na sopstvenoj teritoriji.
Baštovani, mali poljoprivrednici, seljaci, farmeri i svi oni koji žele da sačuvaju biljno seme sa svojih poseda i koji će ga razmenjivati baviće se protivzakonitim radnjama!
Ili još gore, kao u primeru Novog Zelanda, umesto da vlasti podstiču porodice na uzgoj vlastite hrane, oni će nam to pravo u koliko se ne informišemo, pokušati oduzeti.
Koje je rešenje i šta se može učiniti?
Širite ovu vest. Recite svim prijateljima, poznanicima, školskim prijateljima, saradnicima, porodicom i jednostavno svima koje poznajete. Pišite blogove, šaljite mailove, pričajte o tome. Vremena je malo, ali još nije prekasno. 1994. godine su pokušali uvesti Zakon o hrani u SAD, ali su ljudi uvideli o čemu se radi i naveliko pisali lokalnim političarima, kongresmenima.
Trgovačkim lancima je postalo jasno da će propasti ukoliko se uvede Zakon o hrani, pa su sami lobirali za sprečavanje njegovog uvođenja i zajedno postigli da Zakon o hrani na kraju nije uveden.
Izvor: vestinet.rs
Autor: Velimir Gašparić
U Evropskoj uniji (EU) u 2011. godini reciklirano je ili kompostirano 40 odsto komunalnog otpada prema 27 odsto u 2001. godini, pri čemu se najviše recikliralo u Nemačkoj, a najviše kompostiralo u Austriji. U Srbiji, prema podacima iz novog izveštaja Evropske statističke službe, 100 odsto otpada ide na deponije, kao i u Bosni i Hercegovini (BiH) i Makedoniji, preneo je Euraktiv Srbija.
Zvanične evropske statistike pokazuju da je u 2011. u 27 članica EU prikupljeno 503 kilograma komunalnog otpada po stanovniku od čega je tretirano 486 kilograma. Na nivou EU 37 odsto otpada završilo je na deponijama, 23 procenta u spalionicama, 25 odsto je reciklirano, a 15 odsto kompostirano. U 2001. godini je 56 odsto ukupnog otpada u EU upućeno na deponije, 17 odsto je spaljeno i isto toliko reciklirano, a 10 procenata kompostirano.
Podaci Eurostata pokazuju da se u Nemačkoj reciklira 45 odsto ukupno tretiranog otpada, u Irskoj 37 odsto, Belgiji 36, a Sloveniji 34 odsto. Najmanje se u EU reciklira u Rumuniji - samo procenat prikupljenog komunalnog otpada. Jednocifreni procenat reciklaže u ukupnom tretiranju otpada beleži se i u Bugarskoj, Slovačkoj i na Malti.
Podaci za Srbiju, kako prenosi Euraktiv, pokazuju da je u 2011. godini po stanovniku prikupljen 361 kilogram komunalnog otpada od čega je 281 kilogram tretiran, na taj način što je kompletna količina upućena na deponije. Hrvatska, koja 1. jula ulazi u EU, te godine je prikupila 373 kilograma otpada po stanovniku i tretirala 371 kilogram od čega 92 odsto na deponijama, osam odsto je reciklirano, a jedan procenat kompostiran.
Sav komunalni otpad prikupljen 2011. godine u Makedoniji i BiH završio je na deponijama dok je Turska kompostirala jedan procenat, a sve ostalo je takođe otišlo na deponije.
Izvor: Blic
Pripremila: Aleksandra Blitva III-4
Evropski školski izazovi
Budite instpirirani, i učinite svoju školu energetski učinkovitom! U4energy web stranica nudi resurse za pomoć učiteljima, učenicima i školama u uvođenju energetski učinkovitih mjera u učionicama, te provođenju već iskušanih mjera!
Pronađite u tekstu dalje mnoštvo ideja i inspiracije te učinite svoju školu energetskim šampionom.
Gotovo 200 predstavnika raznih škola širom Europe sudjelovalo je na važnoj svečanosti dodjele ovih europskih nagrada. Svečanost je održana u Belgijskom muzeju stripa, znamenitoj zgradi u središtu Bruxellesa, pred publikom visokih europskih, nacionalnih i regionalnih predstavnika vlada i neprofitnih organizacija i predstavnika medija...
Detaljnije: www.u4energy.eu
Priredila: Željana Jokić, III-2
Prema poslednjim podacima u Srbiji postoji oko tri miliona objekata čija je potrošnja između 150 kWh/m2 godišnje do 250 kWh/m2 godišnje, a ova potrošnja u Evropskoj Uniji iznosi 50 do 70kwh/m2 godišnje.
Ovaj podatak ukazuje na dodatnu potrošnju energije u građevinama na teritoriji Republike Srbije između 240 miliona i 540 miliona kWh po kvadratnom metru godišnje u odnosu na Evropsku uniju. Zbog pomenutih činjenica fokus rada biće povećanje energetske efikasnosti već postojećih građevina u Srbiji.
Mogućnosti smanjenja potrošnje energije
Sa pomenutom potrošnjom, sektor zgradarstva odgovoran je za 40% ukupne potrošnje energije u Evropi. Prema američkom Rocky Mountain Institutu, zgrade u slučaju primene štedljivih opcija imaju priliku da uštede 70% do čak 90% energije utrošene na rasvetu, ventilaciju i pumpe, oko 50% energije utrošene na elektromotore i oko 60% energije utrošene na održavanje temperature u kancelarijskim prostorima.
Pomenute količine mogućih ušteda znatno utiču na energetsku efikasnost cele države, pa time i količinu emitovanog CO2 koji mora biti pomenut, s obzirom na već generalno primenjenu praksu konverzije utrošenih kilovata energije u emitovani CO2, zbog osnivanja Sistema razmene emisija Evropske unije (EU ETS), kao i identifikacije CO2 kao jedinstvenog parametra uticaja na pogoršanje efekta staklene bašte. Pored štetnosti na životnu sredinu i zdravlje ljudi, ovaj efekat povećava temperature u letnjem periodu uzrokujući veću potrošnju energije za rashlađivanje unutrašnjeg prostora.
Poboljšanje izolacije kao mera smanjenja potrošnje energije
Kada je tema prepravka ili renoviranje već postojećih građevina, izolacija građevine predstavlja najuticajniji faktor u mogućnostima ostvarenja veće energetske efikasnosti. Jednostavan primer mogućnosti prikazan je na Slici 1, gde je u pitanju stambena građevina, ali sa tačnim podacima o mogućnostima smanjenja potrošnje energije poboljšanjem izolacije. Smanjenjem utrošene energije za istu svrhu povećava se efikasnost upotrebljene energije, jer ona u slučaju poboljšanja izolacije ili primene drugih mera uštede, nije uzaludno potrošena. Podaci Dablinskog Instituta za tehnologiju ukazuju da je na poboljšanju izolacije omotača građevine moguće uštedeti: