Efekat staklene bašte je izraz za zagrevanje planete Zemlje nastalo poremećajem energetske ravnoteže između količine zračenja koje od Sunca prima i u svemir zrači Zemljina površina. Ovaj efekat predstavlja rezultat povećanja količine zračenja koje ne može od površine Zemlje da bude emitovano u svemir, već ga atmosfera upije i postane toplija. Atmosfera Zemlje odbija deo (37-39%) energije koju Sunce direktno emituje (pojam pod nazivom albedo), dok ostatak (zračenje manjih talasnih dužina) pada na tlo i zagreva ga, a tlo potom emituje infracrvene zrake (manjih talasnih dužina) koji, u normalnim okolnostima, uglavnom odlaze u svemir. Međutim ukoliko u atmosferi postoje gasovi koji upijaju ovakvo zračenje, doći će do povećanja temperature atmosfere. To se dogodilo sa atmosferom Zemlje u poslednjem veku.
Ukratko, Sunce emituje energiju raznih talasnih dužina, dobar deo toga stigne do Zemljine površine, doprinosi stvaranju i održavanju svog života na Zemlji, a deo tog zračenja potom biva emitovan u svemir i priroda je u ravnoteži. Ako nešto zadrži deo tog zračenja, ravnoteža se kvari i nastaju problemi. Ono što zadrži zračenje je poznato pod nazivom gasovi staklene bašte, a problemi koji nastaju su poznati pod nazivom globalno zagrevanje. Atmosferski gasovi prvenstveno ugljen-dioksid i vodena para, u atmosferi stvaraju efekat staklene bašte i održavaju prosečnu temperaturu na Zemlji oko 15 stepeni. Bez ovih gasova prosečna temperatura bi bila -18 stepeni.
Sačuvajmo planetu
Svetska emisija ugljen-dioksida (CO2), gasa koji se smatra glavnim krivcem za globalno zagrevanje, porasla je prošle godine na novi rekord od 34 milijarde tona, pri čemu je Kina i dalje najveći emiter, saopštio je danas nemački privatni institut za obnovljive izvore energije IWR.
U izveštaju tog instituta se navodi da je emisija CO2 prošle godine bila za 800 miliona tona veća u odnosu na 2010. godinu, kao i da je Kina učestvovala u ukupnoj svetskoj emisiji sa 8,9 milijardi tona, što je značajno više od emisije SAD-a od šest milijardi tona.
Nakon jednokratnog pada emisije CO2 2009. godine usled globalne ekonomske krize, ponovo je nastupio trend rasta emisije, istakli su stručnjaci IWR-a.
"Ako se nastavi aktuelni trend, globalna emisija CO2 će do 2020. porasti za 20 odsto na 40 milijardi tona", naveo je u saopštenju direktor Instituta, Norbert Alnoh.
Radi poređenja, 1990. godine je obim emisije iznosio 22,7 milijardi tona.
Na listi najvećih svetskih emitera štetnih gasova se iza Kine i SAD nalazi Indija, koja je zauzela treće mesto sa 1,8 milijardi tona, a slede Rusija sa 1,7 milijardi tona, Japan sa 1,3 milijardi tona i Nemačka sa 804 miliona tona.
Među deset najvećih emitera, samo SAD, Rusija i Nemačka su 2011. smanjili količinu emitovanog CO2, saopštio je institut IWR, dodajući da su brojke bazirane na globalnoj potrošnji fosilnih goriva, o čemu je podatke objavio britanski energetski gigant BP.
Izvor: blic.rs
Priredili: Stojanov Stefan i Milojević Vukan I-1
Posledice zagađivanja životne sredine
Niz stotina godina unazad temperatura na Zemlji se održavala u odredjenim granicama, zato što je Zemlja iznad sebe imala ,,pokrivač’’ koji je održavao tu toplotu, a to je ugljen(IV)oksid. Naime, u normalnim prilikama koncentracija CO2 dugo godina se održavala približno konstantno zahvaljujući odredjenim balansirajućim odnosima izmedju procesa disanja aerobnih organizama i aktivnosti biljaka. Da nije ove koncentracije CO2, koja je u normalnim uslovima oko 320 ppm, srednja temperatura na Zemlji bi iznosila od 5-10 °C dok je sada 15 °C.
Ugljen(IV)oksid, sa drugim gasovima, obrazuje sloj oko Zemlje koji je sve gušći, pa zbog toga vraća toplotu na površinu Zemlje čime se planeta Zemlja pretvara u džinovsku staklenu baštu. Količina nebiološki oslobodjenog ugljen(IV)oksida je sve veća pa ga morska voda ne može apsorbovati, koja se inače javlja puferskim mehanizmom, odnosno mehanizmom održavanja stalne koncentracije ovog gasa u vazduhu. Ovaj gas nije opasan za ljudsko zdravlje, pa kada je u pitanju aerozagadjenje ne posvećuje mu se posebna pažnja. On, medjutim, u atmosferu odlazi u velikim količinama, a oko 50%, te količine ostaje u atmosferi i tamo može da se zadrži više stotina godina. Količina CO2 uneta u atmosferu, opada na jednu trećinu početne vrednosti za dve stotine godina (21).
Ugljen(IV)oksid je jedan od najbitnijih krivaca za izazivanje efekta staklene bašte, medjutim razni autori navode razne procente pojedinih zagadjivača. Odredjeni stručnjaci smatraju da će udruženo dejstvo ostalih gasova (metan, azotni oksidi, ozon) 2030. godine biti jednako ili veće od dejstva ugljen(IV)oksida.
Prirodni izvori CO2 su: okeani, močvare, vulkani i drugi slični izvori. U okeanima ima oko 60 puta više CO2 nego u atmosferi. Povećana potrošnja fosilnih goriva, razvoj industrije, uništavanje i krčenje šuma, uništavanje fitoplanktona u moru i slične pojave utiču na nagomilavanje CO2 u atmosferi. Stalni godišnji porast ovog gasa je oko 4% (16).
Metan stvaraju bakterije razlaganjem organskih materija (pirinčana polja, močvare). U atmosferu dolazi i iz rudnika uglja, odnosno pri eksploataciji prirodnog gasa. Godišnje dospe u atmosferu oko 425 miliona tona metana, od toga 375 se razloži, a ostane oko 50 miliona tona. Azot(I)oksid (azot-suboksid, N2O) u atmosferu dolazi zbog delovanja bakterija u zemljištu, primene veštačkih djubriva, sagorevanjem fosilnih goriva i dr. Emisija ovog gasa godišnje je do 15 miliona tona.
Gotovo četvrtina energije Sunca koja dospe na Zemlju troši se na isparavanju vode. Vodena para apsorbuje toplotno zračenje, pa je tako bitan činilac u regulisanju toplotne strukture Zemlje.
Ugljen(IV)oksid ne utiče na prodor kratkih talasa kao svetlosne energije, ali apsorbuje dugotalasne zrake koji se odbijaju od površine Zemlje. Dugotalasna radijacija nastaje na površini Zemlje transformacijom kratkotalasne radijacije u dugotalasnu, kao toplotnu (infracrveni deo spektra).
Apsorpcijom infracrvenih zraka, CO2 zadržava toplotu, pa se javlja kao pokrivač Zemlje. Odnosno, efekat je sličan staklenoj bašti, koja propušta ultravioletnu radijaciju unutra, a sprečava osipanje reflektovane infracrvene radijacije vani, što dovodi do povišenja temperature.
Efekat staklene bašte ispoljava se na: klimu i zdravlje ljudi, poljoprivrednu proizvodnju i povećanje nivoa mora i okeana. Januar 1998. godine je najtopliji januar od kada se meri temperatura na Zemlji. Ustanovljeno je da je svetski prosek temperature u julu 1998. godine iznosio 16,5 °C, uključujući i ledene polove, što je po svemu sudeći najtopliji mesec u istoriji planete; za 0,7 °C je topliji od proseka i 0,3 °C od jula 1997. godine koji je držao rekord. Mnogo veći porast temperature je u gradovima gde je temperatura veća i za 10 0C od temperature iznad nebetoniranih površina. Materijal gradova, beton i asfalt direktno zagrevaju planetu. Gradovi apsorbuju toplotu i oslobadjaju je natrag u atmosferu. Posledica toga je stvaranje neke vrste mehura toplog vazduha koji remeti mikro klimu. Izvesno je da se planeta zagreva i to sve brže. Od kraja 19.veka prosečna temperatura je u odredjenoj meri porasla. Četiri najtoplije godine u istoriji zabeležene su posle 1990. godine. Najprimetniji je porast noćnih temperatura i to u umerenom pojasu severne hemisfere. Veći je porast temperature u toku zime i proleća, nego u ostala godišnja doba. Od 19. veka, nivo mora je porastao i to zbog topljenja leda na polovima. Planinski glečeri i snežni pokrivač na severnoj hemisferi se neprestano smanjuju. Mnogi naučnici tvrde da su krivci za globalno zagrevanje zemlje CO2, izduvni gasovi automobila i otpadni gasovi fabrika. Mali broj naučnika smatra da je zagrevanje Zemlje, posledica prirodnog ciklusa izazvanog promenama na Suncu. Jedno je sigurno, dvadeseti je vek najtopliji u proteklih 1000 godina, a do 1998. godine, najtoplija godina u poslednjuh 1000 godina je upravo 1998. godina.
Vrućine i kiše podstiču širenje svih bolesti koje prenose insekti i glodari, kao i njihovo nekontrolisano razmnožavanje. Godine 1998. od visokih temperatura na Kipru je umrlo 52 ljudi, zbog temperature koja je u to vreme danima prelazila 42 °C. Najveći broj ljudi je patio od dehidratacije. Zbog visokih temperatura 1998. godine ledeni breg se otkinuo sa istočne obale Antarktika i bio je težak 750 milijardi tona, širok 5,6, dugačak 19,3km; iznad mora se izdizao 30 - 50 m.
Prema predvidjanjima, sredinom 21 veka, efekat staklene bašte prouzrokovaće povećanje srednje globalne temperature od 1,5 do 4,5°C. Veće promene klime bi se desile u tropskim i subtropskim oblastima, gde bi suše dovele do širenja pustinja i velikog smanjenja obradivih površina. U našem predelu zime bi bile kraće, vlažnije i toplije, a leta duža, vrelija i suvlja. Ove klimatske promene bi pozitivno uticale na Rusiju i Kanadu, jer bi njihova područja bila toplija za gajenje poljoprivrednih kultura. Sa povećanjem koncentracije CO2 povećao bi se i rast biljaka, medjutim taj rast bi bio posebno izražen kod korova, što bi uticalo negativno na razvoj žitarica.
Usled povećanja temperature došlo bi do otapanje leda na polovima, što bi imalo za posledicu povišenja nivoa mora, a time i do potapanja primorskih pojasa.
Povećanje koncentracije CO2 utiče na povećanje temperature, a ovo povećanje temperature na još veće povećanje koncentracije CO2 preko njegovog oslobadjanja iz morske vode čiji je kapacitet vezivanja CO2 obrnuto proporcionalan temperaturi vazduha.
Izvor: zastitazivotnesredine.com
Priredila: Kristina Ristić, II-2
Šta označava termin energetska efikasnost?
Poјam energetska efikasnost se načešće susreće u dva moguća značenja, od koјih se јedno odnosi na uređaјe, a drugo na mere i ponašanja. Pod energetski efikasnim uređaјem smatramo onaј koјi ima veliki stepen korisnog deјstva, tј. male gubitke prilikom transformaciјe јednog vida energiјe u drugi. Naprimer, ‘obična’ siјalica veliki deo električne energiјe pretvara u toplotnu energiјu, a samo mali u korisnu svetlosnu energiјu, i u tom smislu ona (siјalica) predstavlja energetski neefikasan uređaј. Kada јe reč o merama pod energetskom efikasnošću podrazumevamo mere koјe se primenjuјu u cilju smanjenja potrošnje energiјe. Bez obzira da li јe reč o tehnološkim ili netehničkim merama ili o promenama u ponašanju sve mere podrazumevaјu isti, ili čak i viši, stepen ostvarenog komfora i standarda.